Pretvaranje muke u ljepotu – „Bidon“ Nataše Skazlić (urednik: Davor Šišović, Zagreb: Hena com, 2015.)
U ponedjeljak, 19. listopada s početkom u 20 sati u Beer Clubu u Puli, a dan kasnije u Gradskoj knjižnici u Umagu, također u 20 sati o svom prvom romanu, „Bidon“ govori spisateljica Nataša Skazlić, rođena Puležanka. Sugovornik će joj biti pisac, književni kritičar, novinar i kulturni aktivist, Pazinjan Davor Šišović, urednik ovog izdanja objavljenog početkom godine pri nakladničkoj kući Hena com u Zagrebu.
Što učiniti s mučnim, tegobnim sjećanjima vlastitim ili pak mračnim, ogromnim kolektivnim, većim od nas samih, onog što jesmo, pritišće mrak tog prošlog sa svim onim nezgrapnim, poluizgrađenim mislima, polumislima koje nas proganjaju oštrim bodljima savjesti, njihova bol jasno odredljiva na potu, zgrčenim mišićima želuca, noćnim morama, kompulzivnim ponašanjima od kojih patiš sam i kojim ranjavaš one oko sebe? Što učiniti s memorijom zlostavljanog djeteta, u tebi, oko tebe, sa saznanjem da upravo u ovom trenutku negdje netko pati, a ti se pitaš kako pomoći, kako da to zaustavimo, nekako ga, je, ih zaštitimo, zaurlamo, stani, ej, stani! Da obranimo sebe, čovječnost, da zaustavimo patnju ili, čekaj, da je preobrazimo.
Jer tu smo! Tu je rješenje! Muku pretvoriti u ljepotu. Na predivni staromodni kršćanski način, uskrsnuti križem, raskrvariti se u svjetlost i tako dotaknuti smisao! Iza muke, iza pogubna poniženja, iza pljuvanja, potiskivanja, osude, samoosude, iza žuči pod zubima i migrenskih tektonskih poremećaja duša od kojih se čini da nikada nećemo ozdraviti – gle, smisao! Bol pretvorena u ljepotu. Sram pretvoren u sklad. Bijes transformiran u mir.
Nataša Skazlić u svom prvom (ujedno i neautobiografskom ) romanu „Bidon“, a bidon je veliki kontejner za smeće, gazeći po smeću bolnog sjećanja djevojčice izložene obiteljskom seksualnom nasilju, iskopava iz tog smeća blago, pretvara muku u ljepotu. U književnost.
Mrtva djevojčica vraća se na početku romana u svoj rodni grad („Kada umreš, odmah ti postane jasno da i raja i pakla ima točno onoliko koliko si ih sa sobom ponio.“) i zajedno s njom, s tom curicom koja je voljela, i igrala se, i bila pametna i tajnovita i jasna k’o dlan i sve što svaka djevojčica može i treba biti, čitatelj se vraća, proživljava mjesta lagodnosti, ljepote stare Pule čiji je ovaj roman zapravo svojevrsni dnevnik ljubavi, ali i mjesta i momente nelagode, nelagode koja će obilježiti budućnost jedne obitelji kao što, nažalost, obilježava onu skrivenu sadašnjost sudbina zatvorenih iza poznatih naziva ulica i brojeva. Nema bijega tom ponovnom proživljavanju ni za djevojčicu ni za čitatelja. Ali nema ni gorčine. Sve je prokrvljeno sjetom. I prihvaćanjem. Jer dijete sve prihvaća i dobro i zlo, prihvaća jer shvaća da je sve veće od njega.
Autorica sigurnom rukom ispisuje vlastitu nježnu suosjećajnost za likove, glasove, sudbine svoje priče: Nema licemjernog zgražanja, nema osuđivanja, ali nema ni ravnodušnosti. Roman je natopljen željama, slutnjama, čežnjama, pokušajima da se razumije, razjasni, ne toliko racionalno, jer racionalno raščlanjivanje ovdje ne pomaže, nego da se shvati onim što jednostavnom metaforizacijom nazivamo srcem i dušom.
Ovo je i priča o bolnom otkrivanju seksualnosti i njezinih naizgled histeričnih monologičnih zahtjeva te kako ju je lako zlorabiti, ne razumjeti u okvirima ljubavi, povjerenja, na kraju krajeva, obitelji. Svaki sustav želi kontrolirati seksualnost i preko te kontrole zapravo obuzdati građanske slobode svojih podanika. Seksualnost je prečesto poligon za samookrivljavanje i okrivljavanje te ranjavanje drugih. Ona je metafora i oličenje kada, kako i u kolikoj mjeri ne znamo kako da je prihvatimo, kako da se nosimo s tim često nepostojećim dijalogom, često žukon raspravom između želja naših tijela i tijela naših želja. Što ćemo sa seksualnošću unutar obitelji? Uglavnom se o njoj šuti ili je podložna trenutno modernim parolama javnog diskursa koji se pretapa u privatni, obiteljski. Jer o važnim stvarima znamo tako malo. O tome od kojeg smo materijala sazdani, znamo tako malo. O ljubavi, njezinim treptajima, izbojima i olujama, znamo tako malo. I tako je lako manipulirati našim vlastitim strastima, očekivanjima, našim neznanjem, našim strahovima.
Dijete u priči nije objekt, ono živi svoju senzualnost, ispituje, propituje i krivnju osjeća onda kada je se okrutno verbalno optuži da je izazvala zlostavljanje, a ne zbog samog čina zlostavljanja. Ona čin ne shvaća kao grubost. Jer ga tako ne razumije. Nije na njoj da tako razumije. Ona tek majčinu osudu doživljava kao stigmu, kao ono preko čega ne može prijeći. Svoga zlostavljača ne zna optužiti. On sebe optužuje završnim destruktivnim činom. Na pitanje zašto, zašto se sve to dogodilo, odgovora nema.
Odlični su portreti roditelja, kao i praroditelja, kroz čiju interakciju s glavnom junakinjom, kroz njihove šaptaje, galame, stiskove, mamine udarce i tatine šutnje, dva tako različita djeda i njihova smisla ljubavi, unutarnji svijet obitelji postaje ona simbolična kuglica cijelog postojanja. Tu unutra je sve: i da smo sami, i da nismo, i da trebamo biti, i da nećemo, i ne moramo. Žudnja za zajedništvom koji likovi zbog opsjednutosti vlastitim potisnutim strahovima, željama, mukama, očekivanjima ne mogu ostvariti. Oni supostoje, oni grabe da se ticala njihovih bića dotaknu i isprepletu, ali se pri tome ne snalaze, ne znaju kako, svatko pritisnut svojom ulogom u obitelji, u društvu, u zajednici. Nema predatora, tek poznata lica koja mogu nanijeti i nanose bol.
U ovom romanu smrt nije bijeg. Ona je povratak. Bijeg nije bijeg. Ne možeš izaći. Nemaš kamo. Najbliže potrebi izlaska su prijatelji, vile, koje nemile događaje umataju u bumbak da ih lakše podnesemo, da nas ne žuljaju previše. Naše nam vile, a svatko nađe po koju u svom životu, ili bolje, svatko osjeti taj vilinski trenutak u svom životu, ne nužno vezan uz samo jednu osobu, taj vilinski trenutak koji će ponuditi utjehu, olakšanje, koji će usred zgrčenog uvrijeđenog lica uspjeti darovati trak svjetlog humora i rasprsnuti bol, rasprsnuti nas u novi zalet, makar i za tren.
Krivnja i odgovornost, sram, sudioništvo, dozvoljeno i nedozvoljeno u ljubavi i spolnosti, tuga i kako je prebroditi ili kako se njome zaštiti od žalosti koje imaju doći – to su teme ovog iskrenog romana, iako, neautobiografskog, kako je to autorica u javnim razgovorima istakla.
Nataša je na stranicama svog romana-prvijenca (prije njega napisala je zapaženu zbirku priča „Oni-humani bestijarij“) iscrtala portret Pule, svoga grada, prema kojem iz stranica jednostavno izbija ljubav i strastvenost, gotovo da se spotičemo o njih, bez sentimentalnosti, ali s puno sentimenta. Kroz povijesno-mitološke slojeve opisa jedne urbane cjeline i vremena kroz koji se ta urbanost transformira iz sebe u neku novu sebe, svjedočimo dakle zmijskom svlačenju i presvlačenju kože, uvjetovanom kako to uvijek i biva političko-društvenim promjenama; autorica poput minucioznog arheologa traži grad gdje grad misli da ga više nema, da se povukao, ili otkriva njegovu staru kožu baš u trenucima kada se čini da je pobjegao sam od sebe. Tu je i Pazin u idiličnosti svojeg govora u kojem se iskupljujuća moć prirode i obiteljske potpore stapaju s vilinsko-mitološkim jekama što dopiru iz jedne literarno slavne kraške jame. Ali tu je, možda i prije svega, jedan krasan jezični portret. Čakavski jezik i štokavski jezik u jednom zamamnom plesu. Balun i kakvo dinarsko kolo zajedno? Balun i furlona. Balun i tango tatinih filmskih čežnji? Kako to Davor Šišović, urednik izdanja, u svom pogovoru knjizi ističe, riječ je o „slobodnom korištenju izraza iz dijalekata ili lokalnih govora Istre“ unutar pripovijedanja na hrvatskom štokavskom standardu što pridonosi jednoj sočnosti romana, da ga jezikom možeš dodirnuti i da te jezikom grizucka natrag, živopisan, skladan. Zanimljivo je, međutim, da čakavica ovdje nije samo jezik obiteljske idile, već i jezik muke, jezik mračnih strasti, jezik krivnje i jezik krivca, dakle, jedno kompletno životno, punokrvno postojanje u jeziku, sa suzama i osmjesima, s blagoglagoljivim humorom, i teškim čakavskim tišinama. Muk. Cito. Pa ples raspletenih pletenica, jezičnih. Ča ko se riva i kada mu ne daju (tata ne dozvoljava da se u obitelji govori čakavski), ali eto ti, hvala Bogu, pa ga nitko ne sluša previše!
I gle čuda! Kada sve oko nas vrvi prozivcima kako nas je književnost ostavila na cjedilu i kako je društvo ostavilo književnike i njihove nepotrebne priče na tom istom cjedilu valjda iscijeđene, što li, eto prekrasnog primjera kako književnost može uskrsnuti sebe, pisca, čitatelja, čovjeka, kako od muke može stvoriti ljepotu i oživjeti nešto što smo pomalo zaboravili, naime, donijeti olakšanje, pravu klasično-grčko, a taku našu, tako žuđenu – katarzu. Pročišćenje. Ne ritualno, pohlepno pranje od odgovornosti, dapače, svjesno preuzimanje na sebe, jer bol, zbunjenost, sram djevojčice jesu naše. Mi smo ta djevojčica u određenom trenutku našega života, kada smo bili iznevjereni, udareni, iskorišteni ili smo se pak, pogledajmo se ovdje u one širom otvorene oči-jezera duše koje ne znaju lagati, ili smo se, dakle, našli na strani onog koji iznevjerava, ponekad i udari, često iskoristi… Nataša Skazlić ne optužuje. Ona suosjeća. Iako kao autorski implicitni pripovjedač jedva vidljiva, ona se ne izvlači, ona nije izvan priče, ne bježi od nje da bi poslala poruku tipa ovo se nekima događa, pa sam ja to, kao mudra spisateljica današnjeg vremena koje iskorištava sebe, ljude, prostor, eto, iskoristila, iskoristila jednu pomodnu temu o poniženju jednog ljudskog bića pa… Ne, Nataša, nas uči čemu prava književnost služi. Ona ljepotom liječi. Liječi nas od naših samoća u kojima nas grizu vlastiti demoni i podsjeća da si, gle čuda, upravo kroz tu razmjenu riječi, možemo pomoći, gle, čuda, upravo kroz susrete s piscem, spisateljicom, čovjekom do sebe, ej, tek čovjekom do sebe, da možemo biti tu jedni za druge, na raspolaganju, na dohvat ruke koja će zagrliti s povjerenjem, na dohvat riječi koja će nas ozariti i vratiti vjeru u srce, mir na lica. Fala, Nataša, dugujemo ti kao čitatelji!
Tekst Natalija GRGORINIĆ i Ognjen RAĐEN
