Južnokorejska spisateljica Seong-ah Lee u književnom svratištu ZVONA i NARI
Južnokorejska spisateljica, Seong-ah Lee, boravi u mjesecu studenom u knjižnici i književnom svratištu ZVONA i NARI u Ližnjanu. U sklopu tromjesečne turneje po Europi, svom prvom posjetu „starom“ kontinentu, Seong-ah se odlučila na dolazak u Istru i Hrvatsku na poziv hrvatskog kolege, Marinka Koščeca, kojeg je upoznala u Kini gdje su zajedno boravili u književnoj rezidenciji za pisce.
Do sada je objavila dva romana, i to: „Pucajući u Kyungsung“ iz 2014., dok je ove godine svjetlo dana ugledao roman „Zašto su kormorani poletjeli u more“ za kojeg je dobila uglednu književnu nagradu koju dodjeljuje novinska kuća Segae. Riječ je o povijesnom romanu u kojem spisateljica analizira težak položaj svojih sunarodnjaka uslijed političkih promjena tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Naročito je zanima sudbina Koreanaca u Japanu te Sjevernoj Koreji. Naime, mnogi su njezini sunarodnjaci tijekom Drugog svjetskog rata prisilno preseljeni u Japan, većina unovačeni da služe japanskoj imperijalnoj politici, da bi tamo nakon završetka svjetskog sukoba i ostali: jer nisu imali sredstava da se vrate ili su se pak vjenčali u Japanu.
Seong-ah Lee naročito opisuje položaj Sjevernokoreanaca koje je kreiranje Sjeverne Koreje zateklo izvan domovine te ostavilo bez državljanstva. Japan ove ljude tretira kao ne-građane oduzimajući im osnovna ljudska i građanska prava. Obespravljeni i ugroženi, neki se od njih odlučuju za očajnički čin pa bježe u Sjevernu Koreju budući da nasjedaju pričama o socijalističkoj zemlji meda i mlijeka, što otvara novu stranicu njihove tragedije. Seong-ah svoju priču gradi na odnosu između dviju žena, Mio i Choonje, mlađe i starije, koje se susreću na letu za Pyongyang. Mio u Sjevernu Koreju punih deset godina donosi lijek protiv tuberkuloze, dok Choonja već trideset godina nosi novac i osnovne potrepštine obitelji svoga ujaka. Na naslovnici romana prikazano je vitko tijelo mlade žene u jarko crvenoj boji, žena je promatraču okrenuta leđima, a oko nje je omotana bodljikava žica, jak simbol koji danas, nažalost, ulazi i u neposrednu europsku svakodnevicu.
Na pitanje kada bi se Sjeverna Koreja mogla demokratizirati, Seong-ah Lee odgovara da je proces demokratizacije neizbježan. Sjevernokoreanci nisu više onako zatvoreni i uplašeni kako su to bili samo nekoliko desetljeća unazad. Izloženost informacijama iz svijeta preko npr. interneta čini i njih otvorenije promjenama: građani uviđaju da od svoje vlade mogu zahtijevati ono što se prije nisu usuđivali.
Seong-ah Lee Ližnjanom šeta s bilježnicom u ruci i moli nas da joj u tu bilježnicu na latinici zapišemo osnovne pojmove koji je zanimaju: imena lokalnih i nacionalnih povijesnih ličnosti, nazive i pojmove iz naše kulturne baštine. Namjera joj je da ova tromjesečna avantura po Europi koja je do sada uključila posjet Poljskoj, Češkoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj, a namjerava je proširiti na zapadnoeuropske zemlje, od Italije preko Njemačke do Francuske, rezultira putopisom kojim bi svojim sunarodnjacima prenijela svoje dojmove. Inače, za Hrvatsku se zna u Južnoj Koreji. Seong-ah nam je spomenula poznati televizijski show u kojem voditelji putuju po svijetu: jedna od epizoda bila je posvećena Hrvatskoj i gledatelji su bili oduševljeni ljepotama naše zemlje, kažu da je slična njihovoj domovini.
Što se europske književnosti tiče, dobro poznaje klasike, naročito nobelovce koji se ipak nekakvim automatizmom prevode na većinu jezika. Tako je naša južnokorejska gošća zaljubljenica u prozu Ive Andrića i rado ističe da ju je njegov roman „Na Drini ćuprija“ inspirirao za posjet jugoistočnoj Europi – jedna od postaja na njezinom putu bio je, naravno, i Višegrad.
Seong-ah također piše i za djecu što joj donosi posebno zadovoljstvo, ali i određenu financijsku stabilnost budući da za knjige za djecu u Južnoj Koreji postoji veliko tržište. Sa sobom je u Ližnjan donijela slikovnicu pod nazivom „Gjonu i Đingnjo“. Riječ je o engleskom prijevodu tradicionalne korejske priče i ljubavi između dvoje mladih koje Bog istjera iz raja budući da zbog toga što uvijek žele biti zajedno, zanemaruju svoje radne obveze. Gjonu ne želi više orati, a Đingnjo presti. Bog im ipak daje priliku da se susretnu i to samo jednom godišnje: sedmog dana sedmoga mjeseca, kada je obično u Koreji kišno razdoblje. Dvoje mladih tada plače od sreće što su se uspjeli sresti, a njihove suze kapaju na zemlju kao žuđena ljetna kiša.
Upravo je ovu narodnu priču Seong-ah protekli tjedan predstavila učenicima drugog razreda Osnovne škole „Dr. Mate Demarin“ – Područne škole Ližnjan u prostorijama knjižnice ZVONA i NARI u Ližnjanu. Priču su s engleskog na čakavski preveli potpisnici ovog teksta te su je djeca mogla doživjeti kroz tradicionalni vokabular ližnjanske čakavice. Korejska književnica zainteresiranoj djeci i njihovoj učiteljici, Ljiljani Stanić, prenijela je osnovne informacije o svojoj domovini: običajima, kuhinji, povijesti i kulturi. Na kraju druženja, djeca su na dar dobila svoja imena ispisana slovima korejske abecede te su i sama, uz pomoć korejske gošće, pisala svoja imena na tom pismu za koje Seong-ah tvrdi da ga je lako naučiti.
Seong-ah Lee kaže da živi isključivo od svog pisanja: može se to u Koreji, čak i ako nisi komercijalan autor budući da su joj na raspolaganju različite potpore koje država i medijske kuće daju piscima. Ako nemaš velikih zahtjeva i živiš skromno, može se preživjeti i kao neovisna spisateljica, kaže ova majka 28-godišnje kćeri koja se nakon života u Seoulu preselila u mirniji ruralni kraj, baš kakav je ovog studenog pronašla i u Ližnjanu.
Tekst NATALIJA Grgorinić i OGNJEN Rađen
