„Književna kritika – istina ili mit?“ – predavanje Davora Mandića u sklopu Medijskog kultivatora
Predavanje Davora Mandića, novinara Novog lista na temu „Književna kritika – istina ili mit?“, održano je u subotu u Dnevnom boravku DC‑a Rojc, a u sklopu projekta Medijski kultivator kojeg provodi udruga Metamedij. Predavanje je bilo otvoreno za javnost, a u njemu se Mandić između ostalog dotaknuo razlika i sličnosti između akademske književne kritike i one koju nalazimo u medijima.
- Svjedočimo činjenici da u medijima ima sve manje književne kritike jer je skupa. Medijska platforma koja ima književnu kritiku kalkulira i pita se da li joj se književni kritičar isplati. Novi list je imao Zdravka Zimu i Slobodana Šnajdera koji su na tjednoj bazi pisali književne kritike, ali su postali preskupi i više ih nema. Mi novinari u kulturi preuzimamo poslove književnih i drugih kritičara, ali to nije pošteno jer mi za to nismo dodatno plaćeni – za pisanje književne kritike potrebno je puno toga, a ponajviše vremena, kazao je Mandić koji je od publike htio doznati zašto su došli na predavanje te pišu li i sami književnu kritiku.
- Uvijek sam oduševljen kada sretnem ljude koje književna kritika zanima, jer to mi daje opravdanje da ju nastavim pisati. Književna kritika je jedno od triju nezaobilaznih područja znanosti o književnosti, a druge dvije su povijest i teorija književnosti. Tu u startu dolazimo do načelnog problema, a to je pitanje akademske i novinarske književne kritike. Za akademsku književnu kritiku potreban je kompleksan znanstveni aparat jer ju napisati može samo netko tko dobro poznaje sve aspekte znanosti književnosti. Dobra novinarska kritika obraća se širem auditoriju, ali to ne znači da se može zanemariti aspekte akademske književne kritike. Ne možete biti površni, neznalice ili ne poznavati osnove znanosti o književnosti. Razlika je u stupnju elaboriranosti i kompleksnosti. Nije sve jedno pišete l književnu kritiku za 24 sata ili za tjedni prilog Novog lista Mediteran – za Zarez ili T‑portal, kazao je Mandić.
On je napomenuo da će se u predavanju više baviti novinarskom književnom kritikom nego li onom akademskom. Po njegovom sudu književna kritika je posrednik između djela i čitatelja.
- Čitatelj čita kritiku kada ima potrebu na mu se rastumači ono što mu je možda promaklo pri čitanju djela, kada želi prijedloge za čitanje, a u idealnim je okolnostima književna kritika dijalog ravnopravnih strana. Ja knjige shvaćam jako ozbiljno i ne čitam iz razonode, meni je čitanje ozbiljan posao i nisam gutač knjiga – ne radim to tako, puno duže probavljam. Kritika je za mene baš taj dijalog sa djelom. Čitati knjigu kao kritičar znači ići u njenu srž, strukturu, likove, fabulu i sve ono od čega je djelo sastavljeno, a čitati kritiku nakon takvog čitanja znači ući u dijalog s knjigom. Možda će nas kritika natjerati da pročitamo djelo drugačijim očima, a to je ono najljepše jer tada iz djela dobivate maksimum. U novinarstvu možemo sresti nekoliko tipova tekstova koje se može nazvati kritičkima – jedan od njih je prikaz. To je tekst u kojem se kazuje što ima u književnom djelu i koji nema stava autora teksta. Recenzija i kritika su sljedeće stavke. Recenzija je tekst koji je stručni prikaz,ali i prosudba nekog djela sa stavom autora. Kritika je autorska raščlamba djela, stručna analiza sadržaja jednog književnog djela, pojasnio je Mandić i nadodao da danas mnoge recenzije koje objavljuju mediji nisu ništa drugo doli kopirani PR tekstovi koje medijskim kućama šalju urednici knjige. Mandić se potom dotakao raznih teorijskih škola iz kojih proizlaze različiti oblika i vrsta književnih kritika kao što su pozitivizam, ruski formalizam, škola nove kritike, škola hermeneutike, škola strukturalizma i konačno post-strukturalizma i post-modernizma.
- Svaka od ovih škola imala je veći ili manji naglasak na jednog od članova trijade autor – djelo – čitatelj. Svakom djelu treba pristupati individualno. Na primjer: pisati o djelu Janka Polića Kamova nemoguće je bez poznavanja pozitivizma – nemoguće je pisati o njegovom djelu ako ga odvojite od samog autora. U njegovom slučaju nemoguće je odvojiti pripovjedača od pisca, kazao je Mandić i spomenuo primjer Ivane Simić Bodrožić i njenu knjigu „Hotel Zagorje“ koja jest roman, a ne dnevnik.
- Ono što ćemo naći u dobroj kritici i što bi vam mogla biti uputa je kako strukturirati tekst. Kako početi? Dobru književnu kritiku je dobro početi ambijentiranjem djela, dakle staviti ga u kontekst vremena, prostora i opusa autora. To je ujedno i „navlakuša“ za čitatelja da ga zadržite i natjerate da pročita tekst. Prepričavanje sadržaja koje je samo sebi svrhom nema smisla. Iz sadržaja se mora izvlačiti samo ono što je bitno. Važnije je pratiti likove i njihov razvoj – što se s njima dešava, da li su isti na početku i na kraju knjige, koja im je motivacija, da li je uvjerljiva. Tu je važan i kontekst pripovjedača – da li je u prvom, drugom ili trećem licu. Svakako treba obratiti pozornost na jezik i stil djela. Dobra kritika utvrđuje i lekturu i redakturu teksta – na sve treba obratiti pozornost pa čak i kako je knjiga opremljena – sve to može ući u novinarsku književnu kritiku. Ono što je možda najvažnije kod pisanja kritike je način na koji čitamo djelo. Da bismo ga čitali kao kritičari moramo bilježiti i pročitati knjigu tri puta prije no što pišemo recenziju. Prvi put na razini fabule, drugi put zbog likova i njihovog proučavanja, a treći put zbog jezika i stila, kazao je Mandić koji je svoje izlaganje završio s opisom današnjeg stanja književne kritike u hrvatskim medijima.
Medijski kultivator nastavlja sa svojim programom u četvrtak 19. studenog kada će predavač Dejan Štifanić započeti sa radionicom o novinskoj fotografiji, dok će u petak 20. studenog u 18 sati u MMC‑u Luka Klaudio Štefančić održati predavanje otvoreno za javnost na temu „Umjetnička kritika ili piši što misliš“.
Tekst Boris VINCEK
Foto Maja ISKRA i Toni FLEGO
