Panonauti u Panonvisionu
Slučajno ili ne, upravo vrijeme kada su se u Puli odvijali Dani Vojvodine u Istri u Vojvodini, točnije u Senti, svoje je dvanaesto izdanje dočekao zEtna književni festival, na kojemu su, slučajno ili ne, kao jedini gosti iz nemađarskog jezičnog (ili kulturnog) kruga, gostovali autori ovog teksta, slučajno ili ne, iz Istre. I dok su Puležani od 5. do 8. studenog mogli uživati u vojovođanskim filmovima i glazbi, u performansu Bálinta Szombathya i poeziji Otta Tolnaia, mi smo istovremeno imali jedinstvenu priliku upoznati se ne samo sa suvremenom vojvođanskom književnom scenom, već i s vrlo specifičnim i učinkovitim spojem kulturnog aktivizma, kolegijalnog uvažavanja, štovanja tradicije, ali i beskompromisne usredotočenosti na razvoj.
Zemljopisno, Vojvodina nije blizu. Radi se tu o kakvih sedamsto i kusur kilometara ili najmanje osam sati vožnje. S nama putuje i Seong-ah Lee, naša gošća, spisateljica iz Južne Koreje, koja je prije par tjedana posjetila Beograd, ali ne odbija poziv da nam se pridruži. Ovo je nešto sasvim drugo, objašnjavamo joj, premda ni sami još ne znamo što. Krećemo u srijedu. Iako nam to i vedra Učka gora sugerira, sunčani Gorski kotar nedvosmisleno potvrđuje da je jesen iznimno godišnje doba za putovanje automobilom. Naravno, jesen kao što je ovogodišnja dočeka se jednom u deset, dvadeset, pedeset godina i možda je za nju odgovoran „Godzilla“ El Niño (kako su ga krstili NASA-ini stručnjaci). Već negdje oko Kutine imamo problema s vidom, no nakon čvorišta kod Stružana više nema sumnje da smo iz standardnog kino-formata postupno prešli u totalni Panavision. Kratko stajemo u Đakovu. Grad vrvi srednjoškolcima. Katedrala je zatvorena (od 12 do 15 sati).
Put prelamamo u Osijeku. Predvečer smo u gradu čija nas dinamika pomalo zbunjuje: široke ulice na prvi pogled kao da su stvorene za gužvu, no uskoro shvaćamo da im je svrha potpuno suprotna – za razliku od istarskih gradova koji su se zasjecali u prostor, slavonski su se prostoru potpuno predali. Sva sreća da je među nama i jedan Slavonac koji nam tumači (ili to sebe pokušava uvjeriti) da izostanak užurbanosti i vreve kojemu svjedočimo nije depresija, već jedan naročit oblik opuštenosti. Da opravdamo osječku stanicu, dajemo se u potragu za Reisnerovom 55. Na toj je adresi 1937. živio Joso Defrančeski, autor nedavno ponovno tiskane knjige o stradanju istarskih civila u austro-ugarskim logorima. Na dvadesetak minuta hoda od centra nalazimo skromnu prizemnicu. U prozorima se ne vidi svjetlo. Ipak zvonimo. Naravno, ne očekujemo ovdje pronaći Josine davno izgubljene potomke. Postoji tek tračak nade da bi netko mogao imati više informacija o kući i tadašnjim vlasnicima. Nitko ne odgovara. Fotografiramo se pred ulazom. Da u istom kadru budu kućni broj i naslovnica knjige koju smo ponijeli. I čitamo naglas Josine rečenice o životu u izbjeglištvu. Mislimo na ljude koji danas prelaze ovim našim prostorima u potrazi za novim domom, tužni kucaju na naša srca kao što su nekad naši Istrani kucali na srca Austrijanaca, Mađara, Slovaka i Čeha. Defrančeski je upravo u Osijeku objavio svoju knjigu, na ovu je adresu primao narudžbe. Blic fotoaparata na prozor ipak dozove stariju gospođu. Živi sama. Nije čula za Josu. Kaže, kuća je sagrađena početkom prošlog stoljeća. Kaže, voli čitati pa joj ostavljamo primjerak Carskih i kraljevskih ratnih logora. Vraćen na staru adresu, s tekstom čija se bol upravo aktualizira u političko-geografskoj sadašnjosti.
Na povratku u središte grada nailazimo na Ezop antikvarijat, prostor koji isijava posebnom toplinom kao da je doista svaka knjiga na njegovim policama jedna žarulja izravno spojena na nepresušan izvor energije. Nažalost, doznajemo, ovo je jedini antikvarijat u Slavoniji. (Računamo na prste, koliko ih uopće ima u cijeloj zemlji). Nakladnici vape za pomoć, književne se nagrade ukidaju, no o stanju knjige u Hrvatskoj možda još jasnije govori tretman prema „starim“ knjigama. Umjesto da, u uvjetima financijske krize, dodatno cijenimo ono što već imamo, da sve one tisuće naslova objavljene u posljednjih dvadeset i pet godina (posljednjih sedamdeset i pet ili, ako ćemo baš od Baščanske ploče, devetstotina i petnaest godina) aktivnije vratimo u krvotok društva tako što bismo npr. porezno potpuno rasteretili promet knjigama starijim od pet godina i za antikvarijate bez najamnine ponudili prostore u javnom vlasništvu, „stare“ knjige u našem su društvu tek na korak do reciklažnog dvorišta.
Ujutro nastavljamo put. Na graničnom prijelazu Batina-Bezdan, na bezdanskoj strani, srpska je policajka zbunjena zelenom putovnicom koju joj daje Seong-ah. Traži nas potvrdu o prijavi boravišta u Ližnjanu. Na sreću, Seong-ah svu papirologiju prikupljenu na svojem dosadašnjem europskom putovanju nosi sa sobom. Policajka se savjetuje s kolegicama. Konačno, nakon petnaestak minuta čekanja pita koja je to Koreja. Južna, odgovaramo. „Produžićete svoj put,“ smrknuto nas upućuje. Ne želimo ni pomisliti što bi bila alternativa.
Dakle ovo je Vojvodina! Širimo oči, ali je pogled koji se otvara pred nama u svakom trenutku još širi. Panavision postaje Panonvision jer se prostranstvo povećava željom za upijanjem novoga.
Nakratko stajemo u Somboru. Ručamo u restoranu kojeg vodi Banjalučanin koji je svoju ugostiteljsku praksu odradio u Poreču. Samo jedna od „slučajnih“ veza s Istrom na koje ćemo nailaziti. Nastavljamo put. Vojvođanski se krajolik doima poput negativa najdubljeg podmorja. More za koje znamo da se ovdje nekada prostiralo ostavilo je trajan, neizbrisiv energetski trag. I dalje se osjete valovi, struje, šum tog mora kojeg više nema; sve nadjačava onaj mir dubine koju nikada ne remeti površno površinsko. Zemlja mijenja boju: od zlatne do pjeskovito sive do mistično crne. Cestom se mimoilaze kamioni nakrcani kukuruzom, više traktora nego što smo ih svo troje vidjeli u životu, poput ulješura i kitopsina, uredno, bez žurbe. Doista, čemu žurba kad je i uz svu brzinu prostora uvijek samo još više.
U Senti nas dočekuje István Beszédes, naš domaćin, pjesnik i svetac zaštitnik književnosti u Vojvodini. Upravo je njegovim zalaganjem festival zEtna navršio dvanaestu godinu, zajedno s istoimenim internetskim časopisom i nakladom. No, iako je István osovina cijelog projekta, u ovogodišnje je izdanje festivala osim dvanaest gostujućih umjetnika uključeno još najmanje toliko (ako ne i više) domaćih „suučesnika“ u ulogama predstavljača, prevoditelja, kustosa i pomagača, što cijelom događaju uz širinu daje i osjećaj bliskog, obiteljskog okruženja. Tajna je možda u samom Istvánu s kojim je vrlo lako zapodjenuti razgovor, a koji se vrlo brzo usmjerava na bitno, na suštinu. Govorimo mu o našim prvim dojmovima, a on nama o svojim posjetima Istri. Spominjemo rođene Vojvođane, a sada Istrane, prevoditeljicu, Angélu Pataki i književnika, Nevena Ušumovića kao važne posrednike između istarsko-vojvođanskih književnih veza. Uspoređujemo arhitekturu Vojvodine i Istre. Nameće nam se zaključak da na određeni način sva arhitektura ima izvorište u strahu: od pećina do srednjovjekovnih i novovjekovnih utvrđenih gradova i zidina, sve da bi se obranilo od opasnosti, zaštitilo. Ipak, jedan od dosega arhitekture kao umjetnosti upravo je u nadvladavanju tog iskonskog straha, u tome da nam omogućava da ga (barem na tren) smetnemo s uma.
Glavnina programa festivala odvijat će se u Senti, u Kulturno-obrazovnom centru Thurzó Lajos koji dijeli prostor s Bolyai gimnazijom za talentirane učenike, gimnazijskim đačkim domom i gradskog knjižnicom. Sama činjenica da ovdje boravi oko 130 učenika gimnazije cijelom prostoru daje iznimnu živost i ugodnu, opuštenu atmosferu. Osim u Senti, festivalski program dijelom će se odvijati u obližnjoj Adi, Subotici i Bačkoj Topoli. Prije otvorenja festivala koristimo priliku za prvu (noćnu) šetnju Sentom. S dvadesetak tisuća stanovnika Senta se čini idealna za obiteljski život, a bogata povijest i kultura (o kojima tek učimo) ukazuju da su Senćani uporni i marljivi ljudi koji se uspješno (uspješnije nego možda i u većim gradovima šire regije) odupiru negativnim trendovima i kretanjima stanovnika koje uvjetuju trenutne političke i ekonomske prilike. Naime, u Senti je oko 80% Mađara, a blizina Mađarske (i Europske unije) – npr. Segedin je na tek sat vremena vožnje – veliki je izazov, naročito za mlade.
Šetamo do Tise, književne rijeke. Noć je pa je teško razaznati detalje, no po snažnoj energiji vodene prisutnosti, neprozirnoj, moćnoj, jasno je zašto je pisci vole, zašto je se boje, i riječima je ukroćuju, pokušavaju ukrotiti. Senćansku Gradsku kuću primjećujemo tek pri povratku u kulturni centar. Oči su nam se valjda toliko prilagodile širini, horizontalnome, pa je ova secesijska zgrada gotovo iskočila pred nas iz mraka. Iznenađuje nas svojim pedesetmetarskim tornjem i kupolom uz njega, djeluje gejzirski, gotovo vulkanski. Čini nam se da su rijetki i deset puta veći gradovi koji se mogu pohvaliti ovakvim građevinama. Nažalost, zatvorena je, a dijelom i zaklonjena ceradama jer se obnavlja. Kasnije, kada pitamo domaćine o njoj, svi nam govore da nije ništa naročito i usput dodaju: „Trebate vidjeti gradsku kuću u Subotici!“
Iste večeri program festivala počinje otvaranjem izložbe fotografija Istvána Virága. Vrstan portretist, Virág se ovoga puta predstavlja fotografskim apstrakcijama. Kasnije nam se povjerava da je tehniku kojom stvara ova djela sasvim slučajno otkrio. Radi se o poetskim diptisima koji pozivaju na gotovo beskonačan niz asocijacija i interpretacija, što je i autorova očigledna namjera jer je izostavljanjem naslova odabrao ne ograničiti (ili usmjeriti) pažnju i maštu promatrača.
Slijedi razgovor sa Sándorom Andrásem, pjesnikom, esejistom i povjesničarom književnosti. Seong-ah i nas dvoje jedini smo u publici koji ne razumiju mađarski, ali István i jedan kolega postaju naši osobni simultani prevoditelji, na hrvatski i engleski. No, određene riječi, mahom imena, toponime, prepoznajemo i bez prijevoda: „University of Southern California“, „Berkeley“, „Czesław Miłosz“. István popunjava praznine. Naime, Sándor András je 1956. bio u delegaciji mađarskih studenata koji su pokušali mobilizirati zapadne kolege, najprije u Beču, a zatim u Oxfordu na konkretnu akciju protiv upada Sovjeta u Budimpeštu. Kasniji razvoj događaja onemogućio mu je povratak pa je svoj boravak u Engleskoj neplanirano produžio i usput dovršio studij književnosti. Jednako neplanirano završio je u SAD‑u. Ondje ga je jedna prometna nesreća doslovno okrenula književnosti – dok je ležao u bolnici nije mogao ništa drugo do čitati. Na Sveučilištu u Berkeleyju upoznao se i prijateljevao sa slavnim poljskim književnikom i disidentom, Czeslawom Miloszem, i potpuno se posvetio profesorskom radu, specijaliziravši se (opet igrom slučaja) za njemačku književnost. Poslije ćemo doznati da je prvotno sanjao o tome da postane poslovni čovjek, menadžer. Rad na sveučilištu ostavljao mu je malo vremena za poeziju i eseje. Iako je cijeli radni vijek proveo u anglofonoj sredini (od čega gotovo trideset godina na Sveučilištu Howard u Washingtonu), ostao je vjeran mađarskom jeziku. Na engleskom je pisao tek znanstvene radove. Tvrdi da mađarski nije jezik filozofije, za neke pojmove ne postoje adekvatne riječi, no istovremeno ističe da je sve metafizika, a filozofska tematika očito igra važnu ulogu u njegovom pisanju. István nam opisuje Sándorovu poeziju kao namjerno neizbrušenu, namjerno nesavršenu. Znači li to da je savršenost (ili uopće dovršenost) tek privid i da je prava snaga poezije u otvorenosti (ono što bi u informatičkom rječniku bilo „open source“)? Doznat ćemo, ukoliko neki domaći nakladnik pokaže interes za Andrásev rad.
Sa Sándorom Andrásem razgovor vodi István Ladányi, kritičar, urednik i povjesničar književnosti, dobar poznavatelj hrvatske književne scene i Hrvatske uopće, budući da je od 2003. do 2007. bio lektor za mađarski jezik pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je i doktorirao. U kasnijem, neformalnom razgovoru s njim otkrivamo da, unatoč zamjetnijem interesu hrvatskih nakladnika za mađarske autore, književna razmjena između neposrednih susjeda obećava daleko više od onoga što se doista realizira. Možda je to posljedica krajnje umanjene uloge pisca u ukupnom nakladničkom procesu, jer najlogičnija i najjednostavnija praksa bila bi da se (u nas i u Mađarskoj) najviše prevode pisci koji su zemljopisno najbliži, koje se najizravnije može predstaviti čitateljima.
Sljedeći dan idemo do Subotice. Tijekom noći pala je gusta magla koja samo pojačava dojam da putujemo podmorjem. Srećom, u Subotici se djelomično razilazi pa s vidikovca Gradske kuće imamo cijeli grad kao na dlanu. No, zapravo mi smo oni koji su na dlanu ove impresivne secesijske građevine. Subotička Gradska kuća doista je arhitektonsko i dizajnersko remek-djelo, a ono što najviše zapanjuje je količina i izvrsnost rada koji je uložen u njezinu gradnju, ali i održavanje. Može se tek reći da se takve građevine vjerojatno više nigdje ne grade, jer teško da u vrijeme vladavine betona i brzog profita postoji dovoljno „smisla“ za slične pothvate. Iz razine detalja i izrade svakog kutka ove zgrade jasno je da su je gradili ljudi čiji se rad poštovao, ali i ljudi koji su predano shvaćali vlastiti rad i trud. Kroz Gradsku kuću, a kasnije i subotičku sinagogu (djelo istih autora, Dezsöa Jakaba i Marcella Komora) vode nas mlada djelatnica gradskog muzeja i povjesničarka umjetnosti – njihov entuzijazam i stručnost cijeli doživljaj čine još upečatljivijim. Govore kako mladi ljudi bježe iz grada, u Mađarsku, ali i dalje u Njemačku, na sjever Europe, za poslom, za neuhvatljivom stabilnošću. Sinagoga; nakon budimpeštanske druga po veličini u Europi, trenutno je u obnovi. Tri restaurirane strane njezine vanjske fasade pokazuju kako je raskošno nekad doista izgledala, no unutrašnjost je još dramatičnija jer je ondje vrijeme postalo graditelj. Osluškujemo molitve u praznini velike dvorane, vlastite i one utisnute u zidove, u vrijeme, zajedno udišemo Božansko i ono nas obavija: kroz svjetlost što se prelama niz ornamentiku prozora. Plavo, plavo kao sunce neke nepodnošljive tuge.
Navečer, u Senti, program se nastavlja predstavljanjem mladih autora, pjesnika Pétera Antalovicsa i Tamása Cellera Kissa, te prozaika Tamása T. Kissa. Iako su mladi pisci i pjesnici (kao i kod nas) mahom upućeni na internet kao medij koji obećava najbržu afirmaciju, ili barem najbrži put do publike, sva trojica naglašavaju važnost knjige (one s koricama, a bez baterija). Pada nam na pamet da ćemo njihove radove na hrvatskom čitati tek kada im izbiju prve sjedine. No sam podatak da je roman prvijenac Tamása T. Kissa „A tükörtestvér“ („Brat iz ogledala“) iz 2012. do sada tiskan u četiri izdanja, trebao bi biti dovoljno dobra preporuka, naročito ako se uzme u obzir da je riječ o generacijskoj prozi u kojoj bi se lako pronašli i Tamásevi hrvatski vršnjaci.
U nastavku je red na nas. Ulomak iz „Putanja“ za ovu je priliku preveo naš kolega Zoltán Danyi koji je u rujnu boravio u ližnjanskom književnom svratištu ZVONA i NARI, a razgovaramo s Rolandom Orcsikom (koji je u Ližnjan svratio prije dvije godine). Bez njihovog i Istvánovog truda naši bi napori bili jalovi. Svaki pisac nužno bira jedan jezik, rijeka stranog jezika prelazi se samo uz pomoć prijatelja, što čini književnost „sporim“, plovećim medijem. Ipak, s druge strane, potreba za povezivanjem među onima koji plove kroz književnost i jezik daje tom istom mediju određenu otpornost. Pisci se vole zavaravati da je drugim umjetnicima lakše.
Primjera radi, grafike Józsefa Benesa, kojemu pripada vrhunac večeri, jednako se izravno obraćaju promatraču bez obzira kojim jezikom govorio. Ovaj doajen vojvođanskog i mađarskog slikarstva na pragu svoje osme decenije lako i izravno razmatra gorući problem regije: izbjegličku krizu koja se izmetnula u krizu čovječnosti, u krizu bodljikave žice. Na njegovim grafikama djevojka leti preko trnovite ograde, netko je povlači unutra, k sebi, dobro je došla, pretvara li se to ružna žica u kovrče nečije kuštrave kose? U razgovoru József otkriva da je oduvijek imao najbolje prijatelje među piscima, iako su neki njegove anegdote „posuđivali“ za svoje priče. Naime, slikar József pravo je vrelo dogodovština – njegove slike sasvim jasno govore same za sebe pa on radije pripovijeda o prošlim vremenima. Imao je tako priliku ostati živjeti u Parizu – nije li to san svakog slikara – no ondje mu je, kaže, ruka jednostavno odbijala slikati, morao se vratiti u ravnicu, a naš je dojam da je time Pariz izgubio više nego József.
Iako se program festivala nastavlja i u subotu, za nas je to dan povratka. Opraštamo se sa svima, s Istvánom, Rolandom, Józsefom, u nekoliko navrata, što je sasvim siguran znak da će biti prilike za nove susrete. Naša korejska kolegica, Seong-ah Lee ispunila je nekoliko stranica svoje bilježnice tražeći od nas i naših novih poznanika da joj na latinici zapišemo imena gradova i osoba koje smo sretali te neke od kulturnih znamenitosti. Sjedamo u automobil i zaplovljavamo u maglu koja nas nosi prema granici. Utisaka je toliko da ih se ne može ni pobrojati pa se ni ne trudimo, puštamo da nas vode struje mora koja je ovdje nekada bilo, mora na čijem dnu cvate život slika i jezika. Na graničnom prijelazu Bogojevo-Erdut, na erdutskoj strani, zastoj ponovno stvara zelena južnokorejska putovnica. Hrvatski carinik kaže: „Samo da ga pokažem kolegi. Tko zna kada ćemo ga opet imati prilike vidjeti“. Pita imamo li što za prijaviti. Cigarete? Alkohol? Samo knjige, odgovaramo. Kažemo da smo svo troje pisci. Da? A što pišete? Romane? Mi ovdje volimo znanstvenu fantastiku, kaže carinik. Obećavamo da ćemo sljedeći put ponijeti nešto od tog žanra. Možda ovaj tekst?
Tekst i fotografije Natalija GRGORINIĆ i Ognjen RAĐEN
