Predavanje Igora Ružića “Kazališna kritika: subjektivnost kritike i objektivnost konteksta” u sklopu Medijskog kultivatora
Javno predavanje kazališnog kritičara, urednika i novinara Igora Ružića naziva “Kazališna kritika: subjektivnost kritike i objektivnost konteksta” održano je sinoć u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula u sklopu projekta Medijski kultivator udruge Metamedij. Ružić je svoje uvodno predavanje u radionicu pisanja kazališne kritike posvetio samom radu kritičara i izazovima koje taj rad podrazumijeva.
- Kada se govori o bilo kojoj vrsti umjetničke kritike ili bilo kojeg medijskog objašnjavanja, opisivanja ili reakcije na umjetničko djelo u javnosti, ali i u profesionalnom okruženju uvijek postoji floskula koja kaže „Piši objektivno jer kritika mora biti argumentirana!“. Ja sam s tom pričom objektivno-subjektivno uvijek imao problem jer se inzistira na objektivnosti nečega što je u suštini subjektivno. Ako postoji objektivno novinarstvo zašto imamo lijeve ili desne medije? Već tu stvari nisu dobro definirane, a kamoli kada govorimo o umjetničkoj kritici i refleksiji na neko umjetničko djelo. Zato je i naziv ovog izlaganja „Subjektivnost kritike i objektivnost konteksta“ – ako kritika mora biti objektivna, točna i argumentirana onda bi svako mišljenje o nekom umjetničkom djelu bilo jednako, a razlika bi postojala jedino u osobnom stilu svakog autora, kazao je Ružić i naveo primjer Zlatka Viteza koji se nakon svake predstave s Histrionima uvijek čudio kako je moguće da o njima ima toliko različitih kritika.
- Mislim da je svaka kritika subjektivni sud onog koji piše. Svatko tko sjedne u dvoranu vidi nešto drugo što ga takne na neki drugi način. Ono što je najvažnije kod ljudi koji se kritikom žele baviti je da ponajprije sami vjeruju u sebe. Važno je biti svjestan da pišeš vlastiti sud oslonjen na onu količinu refleksivnog i analitičkog aparata koji ti je na raspolaganju. Kazalište je zanimljivo jer po meni ono najbolje reflektira svijet – da nema te refleksije ne bi bilo jasno zašto bi nas kazalište uopće zanimalo. Problem kazališta je želi li biti privid ili pokazati bit – ili još bolje te želi li kroz privid pokazati bit. Na kazalište se može gledati kao na intenzitet privida, kao na koncentriranu bit života, kao zabavu ili kao esenciju. Kada se govori o kazališnoj kritici uvijek se misli na nešto strogo i ozbiljno, no kada se nešto napiše o nekoj predstavi, moj je stav da je to zapravo samo jedno od mogućih mišljenja o njoj, kazao je Ružić.
On je nastavio s opisom akademske kritike koja se piše uglavnom iz profesorske vizure, novinarske i medijske kritike te amaterske prijateljsko/neprijateljske kritike (takozvane fanovske kritike) koje ima sve više zbog svih mogućnosti koje Internet pruža, ali koja je u manjoj mjeri postojala i u vremenima fanzina.
- Akademska kritika će uvijek ostati usvojim specijaliziranim časopisima i to je teško da će se promijeniti. Novinarsko medijska kritika je pod udarcem i tu možemo razgovarati o današnjem kontekstu kritike: kome, o kome i za koga pišemo. Ako gledate današnje medije vidljivo je da ih na komercijalnim i javnim televizijama nema, na nacionalnom radiju još uvijek ima nekih emisija u kojima se može reći nešto što je duže od isječka od 20 sekundi, a u novinama kritičara ima sve manje i manje. Filmska i glazbena kritika se još uvijek drže, no kazališna kritika nestaje pa je pitanje što će se s njom dogoditi te da li je ona još uvijek potrebna, kazao je Ružić.
Izlaganje je nastavio s opisom današnje umjetnosti koja je postala roba i kojoj promišljanje i kritika ne treba već se i ona prebacila na binarno mišljenje hoćeš li nešto kupiti ili ne. Sve se svodi na prst gore ili dole, a ljudi navodno više nemaju vremena pročitati dvije kartice teksta o nečemu što možda žele pogledati već im je dovoljan broj zvjezdica da odluče žele li na to potrošiti novac.
- Dolazimo do pitanja ima li kritika smisla, a ja sam mišljenja da ima jer u svim neprofitni medijima ima i dalje ljudi koji to žele pisati, čitati ili podijeliti na društvenim mrežama. Malo nas je, ali ćemo možda izdržati. To je općenito sagledavanje polja u kojem je pitanje objektivnosti i subjektivnosti postalo puno manje presudno nego nekada. U sistemu kazališta koje postoji u Hrvatskoj – ovdje govorimo o nacionalnim kazalištima, a ne onim privatnima – kada kritiziraš predstavu i kažeš da ona zbog nekog razloga ne valja onda zapravo kritiziraš cijeli sustav zbog kojeg predstava postoji, zaključio je Ružić.
Tijekom predavanja bilo je još govora o suživotu kritičara i umjetnika o kojima piše bilo pozitivno ili ne, o načinima na koje se gleda predstava i piše kritika, o brutalno materijalističkim zadatostima konteksta te o političkom, kulturnom i umjetničkom kontekstu.
- Pozicija kritičara je nešto što je problematično jer je to pozicija nekoga tko se svjesno izlaže i odlučuje imati stav i stajati iza njega. Postoji nekoliko razina diskreditacija kritičara. Prva je: „Ajde ti nešto napravi, ako znaš bolje“. Ne mora svatko tko piše kazališnu kritiku biti sposoban postaviti predstavu na noge. Druga je: „To su sve neuspješni umjetnici pa kritiziraju“. Na to se jednako može odgovoriti pa dolazimo do činjenice da kritičar mora imati kožu nosoroga da podnese te napade. Još jedna glupa floskula koja se može čuti kada se priča o kritičarima je „oštro pero“ ili „težak karakter“ po kojoj se podrazumijeva da kritičar mora biti iznimno samouvjeren i stajati iza svojeg stava do gorkog kraja. U medijima postoji i problem da se od kritičara zahtjeva da piše jednostavno da ga razumije i „baba s placa“ što je također apsurdno jer nakon dvije stranice kulture imate pune četiri stranice sporta meni potpuno nerazumljivog štiva u kojima se koriste stručni termini i detaljno analizira svaka akcija jedne nogometne utakmice i to nikome nije sporno, kazao je Ružić.
U završnom djelu je Ružić govorio o samoj prirodi kritike, je li ona sud/usud konkretnog materijala o kojem se piše, misli ili govori, je li putokaz ili je nastavak kulturne proizvodnje.
- Zadatak kritike je da dođe do publike. Danas je u kulturnim politikama nemoguće izbjeći izraz „razvoj publike“, a mislim da je upravo kritika taj razvoj publike. Radite na razvoju kritike pa ćete posljedično raditi i na razvoju publike, zaključio je Ružić.
Medijski kultivator nastavlja s radom, a sljedeće javno predavanje je na rasporedu u srijedu 25. studenog u 20 sati u galeriji Makina gdje će Hassan Abdelghani govoriti na temu „Foto izložbe i galerijski prostori“.
Tekst i fotografije Boris VINCEK
