Predavanje Klaudija Štefančića “Umjetnička kritika ili piši kao što misliš” u sklopu Medijskog kultivatora
Radionice Medijskog kultivatora udruge Metamedij nastavljaju sa radom, a u petak 20. studenog u Multimedijalnom centru Luka Klaudio Štefančić je održao predavanje otvoreno za javnost na temu “Umjetnička kritika ili piši kao što misliš”. Štefančić koji je trenutno voditelj galerije Galženica u Velikoj Gorici publici je objasnio da se naziv teme referira na staru parolu Vuka Karadžića „Piši kao što govoriš“ te je u uvodnom govoru objasnio koji su dominantni oblici kritika koje se mogu pronaći na internetu.
- Ako ste se odlučili pisati bilo za novine ili nove medije kao prvo trebate riješiti jednadžbu kojom ćete odgovoriti kako ćete pisati – morate odrediti ciljeve, stil i kontekst u kojem ćete raditi. Novi mediji koji su krenuli s internetom i društvenim mrežama vam omogućuju da svoje mišljenje izrazite na bilo koji način, bilo gdje i odmah reagirate bez posrednika kao što je urednik kojeg morate moliti da vam to omogući. Ne morate imati neke veze ili poznanstva pa čak ni obrazovanja za izricanje kritičkog suda. U javnom mnijenju kada se govori o kritici onda se uglavnom misli da je to izricanje suda – dakle sviđa mi se ili ne sviđa mi se. U osnovi je to istina, kritika jest tu da izriče neki sud, ali taj sud se može izreći na različite načine. Način izricanja kritike na internetu – odmah i bez posrednika – je danas dominantan oblik umjetničke kritike. Ako odete na Amazon i Facebook i potražite informaciju o nekom događaju ili o nekoj knjizi, a nemate puno vremena pa ne znate da li da taj događaj posjetite ili vam treba jedna knjiga, a nemate puno novaca da ju kupite onda putem tih stranica provjeravate da li je netko izrekao neki sud o tome. Taj kritički diskurs koji je na internetu dominantan se u nekim trenutnim raspravama o tom fenomenu naziva servisna kritika ili recommendation critic. Svaki je medij tijekom svoje povijesti stvorio neki svoj oblik diskursa ili govora o umjetnosti, a Internet je upravo začetnik servisne kritike i ona prije pojave mreže nije postojala, kazao je Štefančić.
On je potom govorio o prijašnjim dominantnim medijima – radiju, novinama i TV‑u – i o oblicima kritike koji su u njima bili zastupljeni. Ta tri medija nisu proizvodila ono što danas možemo nazvati servisnom kritikom te umjetnička kritika koja se u njima nalazila nije sadržavala sve osobine koje ima servisna kritika – do nje se nije moglo doći brzo te nije se moglo ostaviti svoj sud.
- Čuvar vrata je urednik koji je stajo između umjetničkog djela i vašeg suda o njemu i on je odlučivao imati li vi pravo iskazati svoje mišljenje, a da bi ste uopće došli do tih vrata trebali ste zagrijati stolicu, pročitati neke knjige i naučiti nešto o tome. Danas je dovoljno ulogirati se na Facebook ili Amazon i tamo bilo pod pseudonimom ili pod vlastitim imenom i prezimenom možete graditi svoj profil kao kritičar, a u tim servisima postoje i metode ocjenjivanja kojima drugi korisnici ocjenjuju vašu kvalitetu kao kritičara. Moć servisne kritike je i u enormnoj količini alata koji joj stoje na raspolaganju. U tom obilju podataka ono što mi kao korisnici kulturnih sadržaja trebamo jest da nas netko uputi i da nam pomogne da se u svemu tome snađemo. Ljudi čitaju kritiku iz nekoliko razloga: prvi osnovni razlog jest da im kritika pomogne da se snađu u nekom problemu , a to je uglavnom nedostatak novca ili vremena, zaključio je Štefančić.
Vrijeme je dragocjeno, a upravo u vremenima koje živimo jednako je važno kao i novac, kaže Štefančić i dodaje da su upravo stranice koje funkcioniraju kao agregatori kritika jedan od alata kojima se vrijeme izbora može skratiti. No servisna kritika, iako pomaže u svakodnevnom životu, čini medvjeđu uslugu i samoj kritici kao disciplini kao i umjetnosti.
- Ona izravno ugrožava profesionalnu kritiku. Možda je profesionalna kritika rjeđa i više hermetična, ali je nužna jer bez nje niti ima polja kritike niti dijaloga bez kojeg umjetnost ne postoji. To ne mora biti nužno akademska kritika jer se može pojavljivati i u takozvanim tradicionalnim medijima. Razlog zbog kojeg umjetničke kritike u zadnjih petnaestak godina ima sve manje na stranicama kulture u najvećim hrvatskim novinama nije samo estradizacija već i dobrim djelom dominacija servisne kritike. Sada je sve moguće pronaći na internetu, a prije njega je većina ljudi čitala kritiku u novinama da ih uputi na rješavanje nekih problema. Servisna kritika ugrozila je još jednu kategoriju, a to je ona entuzijasta i amatera koja ima sve „geekovske“ osobine koje možete zamisliti, kazao je Štefančić i naveo primjer Quentina Tarantina koji ne bi snimio filmove kakve je snimio da nije poznavao sve filmove B produkcije koji su snimljeni u zadnji 50-ak godina.
- Servisnu kritiku zanima samo profit. Živimo u svijetu i u ekonomiji na koju sve više utječe internet. Ako, na primjer, pišete o nekom umjetniku, čak i kada ne pišete pozitivno vi zapravo pišući o njemu, zajedno s onima koji vas čitaju dajete novčanu vrijednost njegovim radovima. Kao što smo rekli kritika nije samo izricanje suda, da je to tako nje zapravo ne bi ni bilo. Ona postoji i kao jedna posebna kulturna disciplina koja ima svoje zakonitosti. Pojavljuje se u 18. stoljeću kada se pojavljuju i povijesti umjetnosti i književnosti. Tada se pojavljuje i skupina ljudi koja smatra da je važno se baviti umjetnošću i iz neke znalačke pozicije, a da bi kritika kao disciplina mogla postojati trebala je imati svoju terminologiju, kod pomoću koje su znalci komunicirali o njoj, subjekte koji proizvode umjetnička djela i institucije koje stoje iza njih poput akademija i muzeja. Tu nema horizontalne demokratičnosti kakvu prepoznajemo u servisnoj kritici već ima veze s emancipacijskim momentom. Radi se o ozbiljnoj grani koja ima svoje zakonitosti i ako se želite baviti s kritikom korisno će vam biti znate li nešto o njenoj povijesti i njenim školama, kazao je Štefančić.
- Jedan od ciljeva ove ozbiljnije kritike je da se pod svaku cijenu povežu umjetničko djelo i društvo. Umjetničko djelo svoju konstituciju završava tek u povratnoj sprezi s publikom, tek kad ono nađe svoje mjesto u društvu i društvo u njemu možemo reći da je profesionalni kritičar ispunio svoj zadatak. Možemo zaključiti da je zadatak umjetničke kritike kao ozbiljne discipline sa svojom tradicijom da vas uključi u ovu razmjenu sudova, ali na razini koja od vas traži poznavanje društva, kakvu vrstu kulture zaslužuje i koja vrsta umjetnosti zaslužuje biti dio te kulture, odnosno kako bi se ono što zovemo društvom trebalo reflektirati u umjetnosti. Stvar je jednostavno veće ambicioznosti, a ona se prelama u vašoj edukaciji ili nekoj vašoj izrazitoj strasti i želji da se emancipirate, da nadiđete neke klasne ili druge razlike i uđete u to polje i diskurzivnu praksu, zaključio je Štefančić.
U nastavku predavanja bilo je govora i o ulozi kustosa koji je preuzeo neke od poslova kritičara, o ulozi kritičara kao prevoditelja koji gotovo spajajući ne spojivo javnosti objašnjava umjetnički rad na način na koji ni sam umjetnik ne bi mogao.
Program Medijskog kultivatora nastavlja se večeras u 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici gdje će kazališni kritičar održati predavanje otvoreno za javnost na temu „Kazališna kritika: Subjektivnost kritike i objektivnost konteksta“.
Tekst Boris VINCEK
Fotografije T. FLEGO B. VINCEK
