Razgovor s Isabel: Glazba je paralelna konstrukcija vibracija koja ima svoj identitet
Premijera predstave „Jabuka – Raj? Ili ponovno Pakao?“, koprodukcija Teatra Rubikon i TOFA‑e u partnerstvu s Istarskim narodnim kazalištem Gradskim kazalištem Pula na rasporedu je večeras, 4. studenog u 20 sati u INK‑u. Za predstavu je je glazbu skladala te će ju izvoditi u živo poznata violinistica Isabel. Njena zavidna hrvatska karijera okrunjena brojnim uspjesima i nagradama počela je 2001. godine, a s njom smo porazgovarali povodom večerašnje pulske premjere „Jabuke“. Prvo što smo od Isabel htjeli doznati je od čega se sastoji njen rad u kreiranju glazbe za tu predstavu.
- Mislim da je moja uloga stvaranje kontrapunkta. U glazbi postoje teme koje klize kao u fugi i moguće ih je pronaći na različitim mjestima, a ponekad se i susretnu. U glazbi za predstavu bit će i Bachovih skladbi, ali većina materijala je improvizirano. Teme će se susretati gotovo slučajno, no za nas slučajnost ne postoji jer postoje zakonitosti u glazbi koje organiziraju slučajeve. Općenito govoreći smatram da glazba u predstavi uvodi kontinuitet koji nije odmah vidljiv u slikama i tekstovima od kojih je predstava satkana. Redatelj Zvonimir Peranić puno radi upravo na fragmentaciji – poput rada mozga kada je u pitanju sjećanje – neke stvari se pojavljuju, neke nestaju i odjednom se pomiješaju da bi se na kraju razdvojile. Glazba je kontinuitet iza te fragmentacije. Baza zvuka je violina, a njoj pridodajem efekte koji utječu na kvalitetu zvuka i donose nove konotacije.
Ovo nije prvi put da skladate za kazalište – koji su izazovi tog posla? Kakva su bila vaša prijašnja iskustva i kako se razlikuju od rada na „Jabuci“?
- U ovoj predstavi vrlo sam zadovoljna jer mogu razviti vlastiti ritam. Glazba ima svoj ritam, no u kazalištu je česti slučaj da se glazba mora prilagoditi kazališnom ritmu – riječi, pokreti glumaca, redoslijed scena, dramaturgija… Budući da u ovoj predstavi nema čiste dramaturgije, barem po meni, mogla sam se organizirati u stvaranju glazbenog razgovora koji ide svojim putem. Ako želim pojačati neki efekt ili pak biti nježnija u nekom djelu to si mogu priuštiti jer nisam rob imperativa da u određenom trenutku nešto moram učiniti. Znam o čemu se radi u predstavi, no moj posao je stvoriti razgovor s njom. Vrlo je rijetko imati mogućnost za ovakav pristup u drugim produkcijama. Često sam surađivala s Peterom Brookom, ali to je sasvim drugačiji rad jer uključuje rad s glumcima – živim mehanizmom glumaca na sceni – za pronaći simbiozu između glazbe i glumaca potrebno je puno rada. Primjerice, na predstavi „Conference of the Birds“ radila sam dvije i pol godine – radi se o predstavi koja je bazirana na pjesmi jednog perzijskog pjesnika iz 13. stoljeća. Bio je to proces u pokretu jer smo išli i na turneju po cijelom svijetu, a Brook je uvijek bio prisutan pa bi nakon svake predstave razgovarali o njoj i konstantno ju nadograđivali. Za stvaranje glazbe za „Jabuku“ nisam imala puno vremena, no mnogo smo o njoj pričali i predvidjeli kako ona mora zvučati. Rad u kazalištu je uvijek kaotičan, moraš odabrati što ćeš sačuvati, a što odbaciti sve pod stresom premijere.
Osim za kazalište skladali ste i za igrane i dokumentarne filmove – kakva je razlika između ta dva polja?
- Skladanje za filmove je slično onome za ovu predstavu jer možeš ponavljati, prepravljati i stvoriti određenu konstrukciju. Ako imaš vremena za to možeš razvijati glazbu u nedogled. Puno ovisi o tome s kim surađuješ. Kada skladaš za film daju ti jednu kopiju pa radiš na onome što percipiraš. U slučaju „Jabuke“ redatelj je prisutan i često razgovaramo pa je to bogatiji način rada.
U Hrvatskoj ste najpoznatiji po suradnji s Darkom Rundekom – kako je došlo do te suradnje?
- Darko i ja smo se susreli u Parizu, a u tom sam periodu radila projekt na temu Bachovih sonata za volinu. Bio je to projekt koji sam htjela pretočiti u predstavu u kojoj bih i plesala, a važan mi je i po tome što sam tada odlučila postati Isabel i u javnosti. Na tome sam radila s Darkovom ženom, pa sam ga upoznala zahvaljujući toj predstavi. Njega i njegovu karijeru nisam poznavala, no počeli smo zajedno svirati jer to glazbenici jednostavno vole raditi i odmah smo našli poveznice između naših glazbenih izričaja. Darko me upitao želim li doći u Hrvatsku raditi glazbu s njim, a ja sam odmah pristala. Moj je jedini uvjet bio da nastupam kao Isabel, a publika me kao takvu prihvatila s ovacijama što je za mene bilo fantastično. Meni je ta glazba bila vrlo zanimljiva jer sam već imala iskustva u rocku, a oduvijek mi se sviđala balkanska glazba koja je za violinu jako bitna. No naš cilj nije bio raditi balkansku glazbu već novu i suvremenu. Imali smo, tako, zajednički put u stvaranju glazbe na koju su utjecali razni izvori, no koja je u suštini nova. Nažalost razočarana sam ponašanjem medija u Hrvatskoj. Osvojili smo nagrade i publika odlazi s naših koncerata s osmjehom na licu, no koju će pjesmu čuti na radiju? Kada žele govoriti o Rundeku puste „Apokalipso“ ili „Enu“. Kao da negiraju sve one druge dobre pjesme koje je napravio. Radi nove pjesme, a umjesto da mu pomognu da ih približi široj publici jer ima puno lijepih i pametnih stvari za reći, oni su i dalje na „Apokalipsu“ i „Eni“… Meni je to jednostavno nevjerojatno – postoje pozitivne kritike, priznanja od strane strukovnih udruga i kolega, kao i dobar prijem publike, ali mediji ne rade svoj posao. To je problem današnjice, sve što nije rezultat utjecaja anglo-saksonskog svijeta i njihovog glazbenog formata ne prolazi. Smatram da je to velika greška jer je po meni u Hrvatskoj, više nego u Francuskoj, publika spremna za to, postoji sluh za takvu glazbu i osjećaje – to svi odmah prepoznaju jer su ljudi još uvijek educirani. No uz takve utjecaje izgubit će i to jer će se sve formatirati.
U Hrvatskoj ste od 2001. godine – kakva je bila vaša glazbena karijera prije dolaska na ove prostore?
- Rođena sam u Švicarskoj, no mnoge sam stvari radila u Francuskoj. Na mom životnom putovanju bilo mi je teško u potpunosti se identificirati s jednim ili drugim smjerom, uvijek sam tražila poprečne putove gdje su drugačiji identiteti i stilovi – ne samo u odijevanju već i u glazbi i istraživanju. Ja sam iz hipi perioda pa smo otkrivali Indiju, Perziju, Afriku… Ušla sam duboko u sve te izričaje da stvorim svoju kombinaciju – svoju kuhinju. To su istovremeno bile prilike za učenje ali i stvaranje glazbe i na taj način promijeniti i pronaći vlastit način rada.
Kada ste započeli s glazbenom edukacijom i kako ste odabrali instrument?
- To je vrlo intimno pitanje. Ne bih znala sa sigurnošću. Kad sam bila mala moja sestra je učila svirati klavir – majka nam je bila dobra klaviristica. Imali smo, dakle, klavir, sestra je učila svirati pa sam to htjela i ja. Kad sam prvi put na sestrinoj audiciji čula svirati violinu odmah sam htjela svirati violinu. Prvi put kad sam ju vidjela izbliza zaljubila sam se – kao da mi je govorila. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kasnije dođu problemi jer je to jako zahtjevan instrument. Moram zahvaliti majci koja me uporno vozila na satove, pazila da vježbam i dala mi onu disciplinu koja mi je nedostajala. Ne mogu zamisliti svoj život bez glazbe – kad ju čujem reakcija je trenutačna: Ah, da, kako je lijep ovaj svijet – jer to je zapravo paralelni svijet. Postoje i poveznice sa životom jer sve je zvuk, sve je vibracija, ali glazba je paralelna konstrukcija vibracija koja ima svoj identitet. To je svijet u sebi, totalni svijet jer ima sve i sve je u njemu. Mogu poslušati dvije note neke glazbe i odmah ulazim u tu paralelnu logiku. Zaboravim na sve ostalo.
Razgovarao Boris VINCEK
