Počivao u miru, Lemmy – povodom smrti frontmana Motörheada
Nakon što je na Badnjak proslavio svoj 70. rođendan, svijet je napustio još jedan od onih koji su već za života stekli status rock-legendi, frontman Motörheada Ian Fraser “Lemmy” Kilmister. Preminuo je 28. prosinca od nedavno dijagnosticiranog tumora. Umjesto nekrologa, donosimo vam transkript intervjua koji je dao neposredno nakon pariških napada i zbog njih otkazanog Motörhead koncerta:
Prošle nedjelje trebali ste svirati u Parizu, kako ste doznali za napade?
Gledao sam na TV‑u kad su se dogodili. Ti ljudi su tako glupi, zašto to rade? Misle li da će postati heroji ubijajući nevine ljude? Šupci i kukavice.
Jeste li pomislili da se to moglo dogoditi i na koncertu Motörheada?
Da, naravno, svirali smo na tom mjestu nekih 10 puta, za nas je to bio redovan nastup u Parizu, srećom to nije bila ta noć.
Da li vam je bilo jasno da tog vikenda nećete svirati?
Nisam mislio da će nam dati svirati, bio je dan nakon napada…
Napadi su došli niotkuda, da li oni nešto za vas mijenjaju kad sada izlazite na pozornicu?
-Izlazim dan nakon. Ako me zaustave, oni bježe, ne mogu mi ništa, ja radim što trebam raditi. Ako policija otkaže ne mogu ništa, ali mi ne otkazujemo.
Bili biste nastavili svirati?
Da, jebeš te ljude, oni ne vole r’n’r i ja ne volim njih.
Dobro, osjećate li se sada ranjivije, osjećate li se ranjivijim sada kad se takve stvari mogu dogoditi?
Uvijek smo bili ranjivi. Svaki dan kad izađeš iz kuće si ranjiv, možeš pasti pod autobus, netko te može pokrasti… Ništa nije sigurno. Čini se da su svi opsjednuti sigurnošću, ali ništa nije sigurno, ok? Ništa. Zato učinite najviše što možete sada, jer sutra vas možda nema.
Francuski predsjednik sada govori o ratu…
Možete i njegovu poziciju razumjeti, upravo je dobio Pearl Harbour u svom gradu, oni su pokrenuli rat prema njemu, ne on prema njima.
Da li biste vi ovu situaciju, koja je česta tema u vašim stihovima, mogli opisati kao rat?
Tipično je razmišljati drugačijim opisom, grupa naoružanih tipova ti uleti u glavni grad i ubije 37 ljudi, kako biste vi to nazvali?
Prošli ste tjedan izgubili i jednog člana banda, Phil Campbella…
-Da, on je već drugi. Prvo Würzel sad Phil… Cijeli sam život s njima radio, nije lako, bio je pravi lik, pravi luđak, a to cijenim kod osobe. Mislim da je izgubio volju za životom. Koristio je puno droga i lutao s pijanim ljudima, na koncu je pokleknuo.
Da li biste rekli da ste vi koristili prave droge?
Ne. Bilo je jednostavno previše za njegovu tjelesnu građu, a ja sam do sada preživio, jer sam ja to izmislio (smijeh)
Ovo je vaša 40. godina s Motörheadom- da li ste ikad mislili da ćete izdržati tako dugo?
Ne, ne razmišljate tako kad pokrećete band, jednostavno svirate s drugim dečkima i preživljavate, ne mislite o godinama u budućnosti. Mislim, 40 godina je šala, apsurd. Nemam pojma što ću sada raditi.
Da ste znali da će tako dugo trajati da li biste se bili držali imena, ili bi bili odabrali neko drugo?
Ne, dobro je to ime. Sva najbolja imena bandova su jedna riječ. „The Who“ je najbolje ime banda ikad.
Kad sam bila mala uvijek sam mislila da ste skandinavski band, zbog točkica na ö
Da, ili da smo iz Njemačke?
Da. Odabrali ste to kao šalu ili..?
Ne, zato jer djeluje opako.
Izgleda opako?
-Da, to gotičko pisanje izgleda opako…
Mnogi vas glazbenici vas spominju kao svog idola i uzor. Što bi im rekli, što ste to počeli raditi drugačije od drugih?
Glasnije i brže. Bila je to zapravo godina prije pojave punka. Mnogi nas nisu voljeli, novinari nas nisu voljeli, proricali su nam brz raspad, za šest mjeseci. Eto, jebo ih, ja sam još ovdje, a njih nema, šteta!
Koliko se bliskim osjećate punku?
Volio sam mnoge bandove, a mnoge ne. Najbolji su bili The Dammned i Pistolsi. Nikad nisam posebno volio The Clash. Volio sam band koji je Joe Strummer radio prije Clasha, the 101’ers, dobar r’n’r. Punk je glazbenu industriju šutnuo u guzicu, a u to vrijeme joj je to trebalo, jer je bila previše samozadovoljna. Sada dobiva novi udarac od interneta, pokušava sasjeći vlastiti vrat – pokušava uloviti svakoga tko skida glazbu, ali kako to izvesti? ‑Svi bi bili u zatvoru, svatko mlađi od 15 g. bio bi u zatvoru, razumijete? Glupo.
Prozvan ste Kumom heavy metala?
-Da, nisam to ja izmislio.
Osjećate li se tako?
Ne, naravno da ne, to je smiješno. Uostalom, mi nismo heavy metal, nego r’n’r band.
Ali, čak vas i Metallica tako zove…
Da, znam. Kad smo svirali u L.A.u, negdje 1982. došao nas je posjetiti lik koji se predstavio kao vođa West Coast kluba fanova, zvalo se Cliff, poslije se ispostavilo da im klub ima samo dva člana. Ali tip se taj dan doista jako napio i izdivljao uokolo…
Stihove još uvijek vi pišete?
Da.
Nije vam dosadilo? Odakle crpite nove ideje?
Uvijek pišem o nečem novom, uvijek imam obilje tema, od smrt do nesretne ljubavi, znate već. Dok god je ljudska vrsta takva, to da se ne uspijevamo oduprijeti međusobnom ubijanju, sve te nepravde i druge slične stvari, uvijek će biti tema…
Koliko su Elvis i Little Richard utjecali na vašu glazbu?
Puno. Vidio sam njihove frizure prije bilo kog svog CD‑a. Elvis nam je u osnovi pokazao kako izgledati, a rekao bih da su nas ljudi poput Carla Perkinsa i Little Richarda naučili i kako zvučati, kako možemo stvoriti vlastiti zvuk…
Čujete li vlastiti utjecaj u glazbi drugih bandova?
Možda malo kod rane Metallice. I Sepulture. Ali ne drže se toga, mijenjaju se, jer mnogi bandovi slijede trendove, a to je fatalno, jer ne možete sve ljude uvijek zadovoljiti. Mi ne sviramo za vas, nego za nas. Objavimo ako se nama svidi, pa ako se i vama sviđa to je bonus, ali nije nužno.
Ne želite mijenjati svoju glazbu?
Ne puno, jer trenutno nas dobro vozi (smijeh)
Negdje ste izjavili da ste poznavali vrijeme prije r’n’rolla? To zvuči ludo…
Možda tebi, meni ne. Rođen sam 1945., znaš, kad se pojavio r’n’r imao sam 10 – 11 godina i odmah sam znao-kad sam vidio tog lika na TV‑u, Billy Furya (uvijek je oko njega bilo komada koje su mu željele rastrgati odjeću) – odmah sam pomislio: Ovo je posao za mene!
Prije dvije godine imala sam karte za koncert koji je otkazan zbog vašeg zdravstvenog stanja. Osjećate li se danas sposobnim za nastupe, ulazeći u svoju 70.?
Osjećam da mogu, u prosincu punim 70, jednostavno se tome predajem, ne razmišljam kako se osjećam…
Iz jednog dokumentarca doznala sam da ste se preselili iz stana koji je legendarno bio prepun stvari?
Oh, da, preselio sam se u drugi stan sa svim tim stvarima. Isto mi je na oba mjesta…
Dakle, fascinirani ste vojnom memorabilijom i uniformama, kakav je onda vaš stav prema ratu?
Rat je glup. Netko je jednom rekao da je to politika dovedena do ekstrema. Trebali bi ove iz vlasti dovesti u ring i neka se bore do smrti, tko preživi je pobjednik, a ne da zbog njih umre dva milijuna ljudi. Rat je opscen…
Kažu mi da ste promijenili svoje navike pijenja, prešli ste s Coca Cole s whiskyjem na sok od naranče?
Na votku i juice, da.
Kako to?
Coca-cola je stvarno loša, ja sam dijabetičar i ne bih je smio ni pogledati. Ok, pio sam je prije 10 godina prije nego sam dobio dijabetes, ali ima previše šećera…
Jedan moj prijatelj je vaš velik fan i također je rođen na Božić, uvijek ima problem kako proslaviti svoj rođendan, kaže da je vjerojatno slično s vama?
Da, ja sam rođen na badnjak, 24.tog. Čak i vlastiti roditelji vam pripreme samo jedan poklon za te dvije stvari…
Da li ste ikad požalili što se niste oženili?
Ne. Nekoliko sam puta skoro uspio, ali nikad nisam pronašao neku koja bi do starosti izdržala sa mnom. Nisam htio biti lažnjak, oženiti se i lunjati uokolo. Mislim da ako se oženiš trebaš bit jebeno oženjen, a meni to nikad nije uspjelo. (ispija) A ovo je dobar sok od naranče…
Dobar?
O, da. Gotovo savršen, osim ukusa naranče (smijeh)
Jeste li ponekad iznenađeni, ili vas iznenađuje to da ste još sposobni nastupati, obzirom na količinu droga i alkohola koju sta konzumirali u svom životu?
Ne, jednostavno imam sreće. Nije da preporučam taj životni stil, jer većina od njega umire, većina mojih prijatelja je mrtvo, a ne bi trebalo biti, imali su još puno muzike u sebi… ali takav je život, ne možete ga planirati, to tako ne funkcionira. Ako ste suočeni sa situacijom koju niste planirali, pa ste izgubljeni i zbunjeni, tad možete bit spremni na sve. Možete uzimati koliko god možete droga, kad znate: baš me briga, dođavola!
Namjeravate li nastaviti nastupati ili…
-Ne, nakon smrti neću nastupati. Tada ću morati prestati, osim ako me negdje ne budu tražili…
Više:
dokumentarac: Motörhead- živi brzo, umri star
Priredila D. K.
