Premijerno predstavljanje romana Ivice Ivaniševića „U sedlu je tijesno za dvoje“ na Sajmu knjige u Istri
Prvo pa muško, a roman „U sedlu je tijesno za dvoje“ (2015.) prva je beba splitskog književnika i novinara Ivice Ivaniševića koja je premijerno predstavljena na 21. Sajmu knjige u Istri čime je započeo program Suton uz knjigu utorka 8. prosinca u pulskom Domu hrvatskih branitelja.
Priča je to o jednoj samo naizgled običnoj obitelji, ispričana iz perspektive njezinog najmlađeg člana – dječaka Tome, kojem ni autor nije znao odrediti godine (sedam, osam, devet…). Nemoguće je ne analizirati djelo iz perspektive iskazane autorove empatije prema dječaku, uzevši u obzir mogućnost poistovjećivanja autora s istim i lagane amnezije pri vraćanju u prošlost zbog koje mu se godine brkaju. Dječakova (a i autorova) opsjednutost stripovima ovo lagano obiteljsko štivo (od)vodi u svijet gdje se samoća interpretira kao zdrava, pozitivna, pa čak i poželjna. Iz stripova se direktno u dječakovu sobu stvorio imaginarni lik Arizona Džo gdje ih autor postavlja kao „buddy-buddy” klišej, postavljajući si pitanja bez odgovora – o vrijednostima, borbi sa svijetom, borbi s vjetrenjačama, Don Quijoteu i Sanchu Panzi.
„Kad je Arizona Džo ušao u moj život, ne bih vam znao točno reći. Djeci ne trebaju ni kalendari ni satovi, jer je sve vrijeme ovoga svijeta njihovo. Ali zato dobro pamtim kako se to zbilo. Sjedio sam na bančiću, duhom još uvijek u nepreglednim prostranstvima Zapadne Virginije, a malešnim tijelom u tijesnome varoškom dvoru. U mojim se nosnicama miris baruta miješao s vonjima iz materine kuhinje, a daleke odjeke pucnjeva iz repetirke nadglasavala je muzika s radija. U ruci sam držao svezak kaubojskoga stripa, još opijen pustolovinom kojoj sam svjedočio, a već slomljen gorkim saznanjem da se do sljedećega tjedna i izlaska novoga broja Lunova magnusa, ništa lijepo u mome životu neće dogoditi. A onda se s vrha ulice začuo topot kopita…“, početni je pasus novog Ivaniševićevog romana.
Koristeći vremensku kapsulu ovaj nas roman vraća u godinu kada se svijet kretao (pre)velikim koracima značajnim za čovječanstvo, ostavivši „malog“ čovjeka da se „brčka“ u svoje tri dimenzije. Vrijeme kao četvrta, ljudskom oku (ne)vidljiva dimenzija, bitna je za autorovu formu pisanja u retrovizoru (vraćanje u prošlost), no ne i za njegove likove koji u svome (malo)građanstvu uživaju ono trenutačno bez osvrtanja na svjetski tehnološki pomak. Ivanišević je za svoje likove rekao da su „Svi likovi pozitivni; i kurve i Njemice koje su došle po svoje prvo seksualno iskustvo, djeca, kauboji… “. Uzevši u obzir da su „likovi zrcalo autora“, postavlja se pitanje koliko je Ivica bio hrabar u odabiru osobina svojih likova te zašto su i kurve poštene? S tim glorificiranjem likova Ivanišević je briljirao u pokušaju da svoj roman učini „toplom ljudskom pričom“. Koristeći se književnom metodom realizma, tipizacija i individualizacija u karakterizaciji likova bila je sveprisutna dok je Ivanišević osmišljavao njihove osobine. Koliko je taj odnos bio i komičan i farsičan i tragičan dalo se naslutiti autorovom „opsjednutošću“ i komentarom „Likovi su i dalje razgovarali kada sam otišao spavati“.
Jedno od pitanja koje se otkotrljalo iz publike bilo je „Koliko je priča bila istinita?“ na što je autor odgovorio „Da nije priča istinita, nije!“. Može se reći da je potreban pravi talent za napisati nešto što nije istinito, a da djeluje tako. Ivanišević zasigurno poznaje vještinu pripovijedanja zbog koje se knjiga čita u dahu, u autu, ili pak u prolazu. Spomenuta ležernost je pak kontradiktorna jezičnoj slojevitosti, korištenju dijalekta i stranih jezika. Koliko je sveukupno ova fabula minuciozno razrađena u analizi društvene stvarnosti, koliko je tu intrige i metafora, te koliko je pogled na svijet iz očiju dječaka knjizi dalo na „težini“, ostaje otvoreno pitanje. Stalna autorova vraćanja u prošlost, osvrti na tadašnju nevinost prožetu neznanjem, traženje odgovora, empatija prema likovima iz prošlosti, potvrđeni su autorovim objašnjenjem korištenja retrovizora: „Ja sam pluskvamperfekt čisti“.
Rođen u Splitu, Ivanišević je diplomirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji gdje danas radi kao komentator. Objavljuje članke i priče u časopisima i zbornicima. Osim što piše i scenarije (filmske i televizijske) te dramske tekstove, Ivanišević piše i knjige od kojih je bitno istaknuti „Smoje – biografija“ (2004.), „Sto mu jelenskih rogova“ (2004.), „Krovna udruga i druga drama“ (2005.), „Split za početnike” (2015.), „Ulaz za djecu i vojnike“ (2015.) te zvijezdu ove večeri Sajma „U sedlu je tijesno za dvoje“ (2015.).
Tekst Anja VESELČIĆ
Fotografije Ivo LIPANOVIĆ
