R.I.P. Johnny Lobo – in memoriam John Trudell
“Desetljećima je moj identitet bio politički, ali shvatio sam da ne postoji političko rješenje kada se bavite tuđim pravilima… Meni je sva politika – indijanska ili bjelačka – iluzija koja nas sprečava da budemo vjerodostojni, jer komuniciramo kroz nešto što nam nije stvarno.”
„Moramo ići onkraj arogancije ljudskih prava. Moramo ići onkraj arogancije građanskih prava. Moramo zakoračiti u stvarnost prirodnih prava, jer sav prirodni svijet ima pravo na postojanje, a mi smo tek njegov mali djelić. Oko toga nema trgovanja.“ – John Trudell
John Trudell, Indijanski aktivist, pisac, pjesnik, glazbenik i glumac koji je tijekom okupacije otoka Alcatraz u Kaliforniji 1969. godine bio glasnogovornik američkih indijanskih prosvjednika, a kasnije na čelu indijanskog pokreta, 8.prosinca preminuo je od raka u svom domu u Santa Clara, Kalifornija. Trudell je rođen u Omahi, Nebraska, 15. veljače 1946. godine. Njegov otac je bio Santee Sioux, a nakon što mu je umrla majka, meksička indijanka, John je odrastao u Santee Sioux Rezervatu.
Indijanskim aktivizmom počeo se baviti nakon službe u američkim marincima u Vijetnamu. Godine 1969. pridružio se američkim Indijancima koji su okupirali napušteni otok Alcatraz u zaljevu San Francisco, tražeći da se taj bivši savezni zatvor da Indijancima pod ugovornim pravima. Kako je studirao radio i emitiranje na fakultetu San Bernardino, Kalifornija, Trudell je postao glasnogovornik za grupu koja se zvala Ujedinjena Indijanska plemena i vodio je radio emisiju Radio Slobodni Alcatraz emitiranu s otoka. Prosvjed je nakon 19 mjeseci ugušen i savezni službenici rastjerali su posljednje demonstrante.
Nakon toga Trudell je od 1973. do 1979 bio nacionalni predsjednik aktivističkog pokreta Američkih Indijanaca. U njegovom FBI dosjeu iz tog doba piše da je “iznimno elokventan i stoga vrlo opasan.” Godine 1979., dok je Trudell prosvjedovao u Washingtonu, DC, njegova trudna druga supruga, Tina Manning, troje djece i svekrva poginuli su u požaru njihove obiteljske kuće u Nevadi. Trudell i drugi dugo su sumnjali na uključenost vlade, ali uzrok požara nikad nije utvrđen. “To me je učinilo i bjesnijim nego što sam bio – a nikada nisam bio previše miran”, izjavio je kasnije za New York Times. “Između 1979. i 1984., izvozio sam 250.000 milja. Ispucao sam to tako.”
Nakon tragedije Trudell se udaljio od indijanskog aktivizma i krenuo u zagovaranje ekoloških i anti-nuklearnih tema. Također, posvetio se poeziji (nazivajući to svojim “recima koji ga drže u životu”) i počeo je uglazbljivati svoje stihove, najprije u suradnji s Jessejem Edom Davisom, američkim Indijancem gitaristom koji je surađivao i s Bobom Dylanom, te s pjevačem Jacksonom Brownom. Nakon Davisove smrti1988, Bob Dylan je Trudella nagovarao da nastavi solo karijeru. “Rekao mi je da je ono što sam radio s glazbom revolucionarno,” ispričao je Trudell Times magazinu. “Rekao mi je da se toga držim ‑da ne mijenjam ništa, neka samo to slijedim. To je bilo ohrabrujuće.”
Svoju izgovorenu poeziju i glazbu kombinirao je na više od desetak albuma, uključujući i posljednji, „Wazi’s Dream“, objavljen ranije ove godine. Među njegovim štovateljima je i Kris Kristofferson, on mu je 1995. odao počast pjesmom“Johnny Lobo”, koju i danas često izvodi uživo.
Trudell je glumio u više filmova, uključujući “Thunderheart“iz 1992. s Valom Kilmerom, uz bok svog prijatelja Stevena Seagala pojavio se i u filmu “On Deadly Ground” (1994.), a jedan je od rijetkih koji se mogao pohvaliti da je još za života dobio i dokumentarni film o sebi (Trudell, iz 2005.). 2012. godine zajedno s pjevačem Willie Nelsonom osnovao je organizaciju Hempstead Project H.E.A.R.T., koja se zalaže za legalizaciju uzgoja konoplje u industrijske svrhe kao ekološki zdravije alternative kulturama koje se koriste za odjeću, gradnju, biogoriva i hranu.
U nastavku, prenosimo odabrane izvatke iz radio- intervjua s John Trudellom iz 1994. godine…
John, jesi li noćna ptica? Rekao si da voliš noć?
- Ja sam rob noći. Volim noćni svijet.
Robovi smo. Svatko nečemu robuje.
- Svi su robovi. Društvo je porobljeno ekonomskim sustavom, iluzijama vrijednosti i sličnim stvarima. Tehnološko društvo u osnovi funkcionira na porobljavanju energija ljudi.
Razmišljaju li ljudi o tome? Sjećam se kako su meni, dok sam odrastao, pričali o „američkom snu“, o tome kako trebam teško raditi i moći ću si jednog dana kupiti onu kuću ili auto… Kako ti to vidiš – da li većina ljudi sebe percipira kao robove sistema?
- Ne, jer je većina rastrojena uslijed svojih nesigurnosti i ovog ubrzano narastajućeg straha za egzistenciju, uslijed brige kako će preživjeti, ekonomski, zdravstveno i sl. Tako sebe ne vide kao robove, zato jer imaju toliko problema s kojima se moraju baviti, nemaju vremena o tome razmišljati.
Rekao si da se, na izvjestan način, svi borimo. Što za tebe znači borba?
- Generalno rečeno, znači mi činiti više dobra nego zla dok sam ovdje, ili bar ravnomjerno, ali tako da svojom prisutnošću ne oštećujem svijet. To meni znači boriti se.
Za one koji ne znaju tko si, nisu upoznati s tvojim radom (nerado priznajem, često automatski još uvijek označavam ljude. Jednom si na oznaku Američki Domorodac, Native American, odgovorio: Ja nisam Američki domorodac ), tko je John Trudell?
- Ha! Ovisi koji je dan. Ne znam mogu li to odgovoriti, no hajdemo prvo na cijelu tu ideju „Američki Domorodci“…Kad su europljani došli na zapadnu hemisferu, ovdje je bilo ljudi, tu su živjeli. U osnovi, bilo je mnogo kultura i mnogo jezika, ali to su bili ljudi s ovog kopna. Gotovo univerzalno, unutar svog koncepta, uvijek su o sebi govorili na svojim jezicima kao o Ljudima, Ljudskim Bićima. Bio je to uvijek dio samo-identifikacije, identifikacije bića, kao Ljudi. Pa su došli europljani i odbijali o nama govoriti kao o Ljudima, zvali su nas Indijancima. Po meni je to bio esencijalan dio genocida, jednako kao što su to bile i bolešću zaražene deke, kontaminirane Biblije ili puške, sva ta suluda ideja o „osvajanju“. Kako nas oni nikad nisu prepoznali kao Ljude, postali smo ta apstrakcija zvana“Indijanci“. Dok Ljudi imaju kontinuitet koji seže unatrag do drevnih vremena, Indijanci imaju identitet tek od dolaska europljana, identitet genocida. To je kao rasijecanje našeg pamćenja, ili naše biti koja teče onkraj vremena, a dio je našeg nasljeđa, ono od čega je sastavljen naš DNK. Tako smo imali 300, 400 godina toga što nam se dogodilo. Onda, tijekom mog života, dok smo se borili za preživljavanje i nazivali su nas militantnima, aktivistima i kako već, nova nas je terminologija preimenovala u Američke Domorodce. Dakle, kako bi promijenili genocidni stav, svjesna ili podsvjesna ponašanja prema nama, promijenili su nam ime. Ali mi nismo domorodci Amerike, jer smo stariji od Amerike, ne možemo to biti jer smo od toga stariji, to je tek privremeno ime, ime stvoreno u tim jezicima, mislima, konceptima kultura koje su strane ovom podneblju, ne izviru iz ovog tla, dok je naš DNK povezan s našim tlom… Dakle, nismo Američki Domorodci, mi smo Ljudi. Brisanje pamćenja Ljudi esencijalni je dio genocida, sofisticirani i ubojitiji dio genocida: učinkovita asimilacija – tu oni počinju brisati svu našu svjesnu povezanost s onime tko mi jesmo, a to još traje i mislim da nije zdravo za nas. Samo mi pokazuje da smo još uvijek u situaciji da Amerikanci odbijaju prepoznati tko smo, još uvijek nas ne vide.
Misliš li da Amerikanci znaju tko su, razumiju odakle dolaze, svoju svrhu ovdje?
- Ne, nemaju pojma. Da se razumijemo, i američki ljudi su potomci plemena, oni također imaju plemenske pretke, to je upisano u DNK memoriji i ide daleko u prošlost, svi smo potomci plemena. Mislim da, kad se osvrnem po Americi, tog sjećanja tu jednostavno nema. Zato kažem da ne znaju tko su doista. Nije da ne mogu otkriti ili da se ta svjesnost ne može vratiti, ali sada stvari stoje tako. Živimo u društvu koje ne slijedi učenja svoje prošlosti, svoje „Zapovjedi“, kako god to želite zvati, svoje religijske moralne vrijednosti… Ne slažem se nužno da je to najbitnije, smatram da je važna i odgovornost, ali živimo u tehnološkom društvu koje slijedi muškog Boga dominacije. Izjavljuju kako slijede religijske moralne vrijednosti, ali živimo u društvu koje ne slijedi religijske moralne vrijednosti poput: ne ubij, ne laži, ne ukradi, sve to, ne obožavanju lažnih idola i dr. – društvo ne slijedi ni jedno od tih učenja. Zato to po meni znači da ne osjećaju nikakav osjećaj duhovne povezanosti, kontinuiteta prema vlastitim precima, prema prošlosti svojih predaka. To postojeće stanje mentalne konfuzije naziva se „normalnošću“. Oni toleriraju životnu situaciju u kojoj se stalno, iznova i iznova, osjećaju nemoćnima, a zato što toleriraju i ponavljaju tu situaciju oni se odvajaju od svojih nasljednika, od budućnosti. Nastavljaju se napadi na okoliš, na sustav podrške života na planetu, a sustavi autoriteta koji sebe nazivaju vladama i biznisima ukopavaju taj sistem ropstva plaći, inflacije, recesije, nacionalni dug od trilijuna dolara… ali u konačnici sve je to oblik ekonomskog porobljavanja naše djece i djece njihove djece. Tako da živimo u suvremenom društvu koje ne zna tko je. Oni jednostavno ne znaju tko su, a ta je situacija takvom stvorena.
Nešto što je u moderno vrijeme promijenilo našu stvarnost je TV kutija, što misliš od televiziji?
- Ne mislim da nam je posebno promijenila stvarnost, već nam je općeniti odnos prema tehnologiji promijenio stvarnost, a TV je samo jedna od tih stvari, kao i radio, film… TV se općenito ne koristi na najzdravije, najbolje, odgovorne načine. Znamo da je nikad neće koristiti odgovorno, ali neovisno o negativnim stranama unutar moje generacije pomogla je proširiti globalnu svijest, proširiti među ljudskim bićima tu svijest koju ranije nisu imala, nisu imali to razumijevanje. Vrijedna je i sama činjenica da je TV pomogla postići glavno postignuće moje generacije – podizanje svjesnosti o seksizmu i zagađenju okoliša. To je kao da ste upali u genetsku memoriju i ponovno je sastavili. Mi smo to postigli unutar naših života. A inače, kad želim pobrisati svoj um, gledam TV. Ne pobriše ga doslovno, ali pomaže, na neki način.(smijeh)
Pjesnik si, tijekom godina objavio si brojne albume, sposoban si oblikovati misli i osjećaje riječima tako da zvuče vrlo istinito, to je za mene poezija. Jesi li uvijek imao tu sposobnost?
- Recimo ovako: uvijek sam imao svoje trenutke koherentnosti, ali i trenutke jednako velike nekoherentnosti. Počeo sam pisati 1979., upoznao sam te godine i Jacksona Browna i Bonnie Riat, ušao sam u to okruženje, ali nisam glazbenik, ne znam razlikovati note. Negdje u proljeće 1982. bilo je to nešto kao opsesija, iako nisam pjevač poželio sam svoje izgovorene stihove snimiti zajedno s glazbom. Snimili smo to u par dana, Jackson je producirao, album se zvao Tribal voices. Želio sam uzeti tu energiju, vidjeti što možemo učiniti s glasovima, kroz indijansko pojanje i harmonije, kroz izgovorenu riječ i kroz bubnjeve, što možemo učiniti s četiri oblika energije ili duha i hoće li to oživjeti. O tome se radilo, želio sam to probati. Kasnije sam probao i s električnom glazbom. Na sljedećem albumu, AKA Graffiti man, i dalje sam se služio istom formulom, o duhu i energiji, ali sad smo koristili jezik zapadne glazbe. Kad smo trebali ići na turneju bilo je to za mene nešto novo, iako sam imao govornička iskustva, ovo je bilo drugačije izlaženje pred publiku.
Poznat si, tvoj rad ne bi trebao biti neka radijska ekstravagancija, ali tvoje se stvari rijetko vrte na radio postajama…
- Da, radio postaje me ne žele puštati, ali mislim da odluka nije na ljudima koji rade programe, ne znam koliko oni mogu utjecati na to što će se svirati. Kad smo napravili taj prvi album, mnogim ljudima na ulici i u studijima se svidio, ali kad bi došao do upravnih soba, poslovnih, iz nekog razloga nije prolazio… U određenoj mjeri to se i dalje događa na komercijalnim radio postajama. Ali po tome su radio i TV postaje u mnogo čemu isti, jer programirano vam je ono što gazde žele da vidite. Kako bi općenito razumjeli stvarnost koja nam se nameće, jedna od mnogih stvari koje su proizašle iz političke pobune 60-ih, baby boom generacije, jedna od stvari je ta da je kontrolorima iz tog vremena postalo jasno da su ljudi pod utjecajem glazbe koju slušaju. U to vrijeme hitovi su bili „Eve of destruction“, Buffalo Springfield „For what it’s worth“, Donovanov „Universal soldier“… te su stvari imale i javnu reakciju od mladih ljudi koji su slušali tu vrstu muzike. Puno je bilo pokušaja da se kontrolira glazba koju će ljudi slušati, ali kako je ovo demokracija i teoretski slobodno društvo, svoje cenzure morate prikrivati, morate o njima lagati, tako da vaše političke cenzure postaju sakrivene u formatu „poslovnih odluka“. Osobno, mislim da postoji publika voljna slušati izgovorenu riječ i glazbu, ali onako kako sada stvari stoje, nitko se još nije probio s takvim stvarima, s kojima se moraju baviti cenzori. Mene nećete puno čuti na većini komercijalnih postaja, to se još nije dogodilo, ali tako je kako je…
Na pitanje slušatelja što kao pojedinci možemo učiniti, kako probiti zidove cenzure pozitivno djelovati u ovom svijetu, Trudel je odgovorio:
- Jedino što ja znam jest raditi najbolje što mogu, najboljim što imam i da to slijedim. Mislim da sve više trebamo početi govoriti svoju istinu, izražavati svoje osjećaje, jer što nas više to čini tako počinjemo stvarati načine kako da zaobiđemo te zidove. Ali to je općenito, kao pojedinci svatko od nas mora sam otkriti što činiti.
Tako je John Trudell govorio prije više od 20 godina. U jednom drugom intervjuu, iz prošle godine, uz ostalo pitali su ga što za njega znači živjeti kao „dobar čovjek“…
- Moramo se usredotočiti na ono prvo, a to je da smo mi ljudska bića. Gledajući našu inteligenciju i naše kreativne sposobnosti mislim da je važno da smo prepoznati kao ljudska bića prije bilo kojeg rasnog, rodnog, klasnog, ili bilo kojeg drugog razlikovanja. Biće je dio ljudskog bića, mjesto iz kojeg izvire naša energija, naš duh. Važno je da smo prepoznati kao ljudska bića, vrlo važno. Previše puta čuti ćemo ljude kako pogrešno kažu: “Pa ja sam samo čovjek.” To mi govori da oni rade samo s pola svog identiteta. Oni ne prepoznaju svoju ukupnost. Naš primarni identitet je da smo Ljudsko Biće. Iz toga proizlazi naša moć, ali ako ne možemo prepoznati da smo ljudska bića, ne možemo prepoznati ni stvarnost naše moći i čemu ona služi. Moja rasa jest dio mog identiteta, no to nije glavni dio mog identiteta, jer moj je identitet da sam ljudsko biće. Rasa i kultura su dio identiteta, ali mi se danas više ne identificiramo kao ljudska bića,već kao dio rase ili prema spolu. Identificiranje sebe kao Ljudskog Bića bio je način naših predaka. Moramo vidjeti i prepoznati sebe, jer bez obzira na probleme s kojima smo suočeni, ma kakvi oni bili, osobni problem, društveni, generacijski, bez obzira na problem, rješenje je u energiji koju uložimo u njega. Život je u energiji. Sve je u energiji. Razmišljanje je energija. Sve je energija u ovoj stvarnosti u kojoj živimo. Život je u energiji koju u njega ulažemo.
Kada mislimo, mi projiciramo radio magnetske valove energije, generiramo električne impulse. Moramo prepoznati našu inteligenciju kao dio našeg duhovnog identiteta. Ako ćemo za išta zahvaljivati Stvoritelju, trebamo zahvaliti na našoj inteligenciji, ne samo za život, nego za našu inteligenciju. Kao ljudsko biće, trebamo poštovati našu inteligenciju kao dio naše duhovnosti. Kao ljudskim bićima važno nam je prepoznati stvarnost i ne suditi. Kada koristimo svoju inteligenciju za razlučivanje onoga što se događa imamo priliku vidjeti što se stvarno događa, ali kada koristimo frustracije, nisko samopoštovanje, strah, ljutnje i slične stvari za prosudbu onoga što se događa, ne možemo to razabrati, jer ne uspijevamo vidjeti izvan svojih sudova.
Također mislim da je važno promišljati razliku između razmišljanja i vjerovanja. Kada mislimo mi u svemir odašiljemo elektromagnetsku energiju. Dok razmišljamo, naša energija teče. Koristimo našu energiju kako bi pronašli jasnoću u našim mislima. Međutim, bili smo kolonizirani na način da smo prisiljeni suditi i vjerovati. Vjerovati znači da uzimamo energiju razmišljanja koja treba teći i stavljamo je u psihološki kontejner. Kad vjerujemo prestajemo razmišljati, a dobili smo inteligenciju kako bismo cijelo vrijeme mislili. Kada vjerujemo i prestanemo misliti, ta energija je još uvijek tamo, no kako smo ju psihološki stavili u zatvorenu posudu nije joj dopušteno teći, ali ona ipak nastavlja rasti jer je energija. Stiješnjena bez izlaza, ona eruptira kroz stresove naših strahova, nesigurnosti i naših emocionalnih ispada. Što god da se događa, kako god smo tome prišli, mi kao ljudska bića trebamo početi razmišljati o energiji koja je u tome i energiji koju smo u to sami doveli. Nema brzih popravaka, ali kada koristite vašu inteligenciju što jasnije i dosljednije možete, energija koju emitirate privući će druge umove koji slično misle i razumiju i stvoriti će više rješenja. S druge strane, ako emitiramo samo energije kaosa i konfuzije tada ćemo natrag sebi privući samo takve stvari, onakve kakve širimo. Trebamo razmišljati o tim stvarima.
Više:
Službena stranica John Trudella
Priredila D. KNAPIĆ
