Sa(n)jam knjige u istri – ponedjeljak 7. prosinca – jutro na sajmu

08.12.2015.

Islandski autor Jón Kalman Stefánsson bio je gost Voje Šiljka na Doručku s auto­rom čime je zapo­čeo pro­gram pone­djelj­ka 7. pro­sin­ca 21. Sajma knji­ge u Istri u pul­skom Domu hrvat­skih bra­ni­te­lja. Tema raz­go­vo­ra bio je roman „Nebo i Pakao“ (2007.)  – dio tri­lo­gi­je „o dje­ča­ku“ koju osim nje­ga čine i roma­ni  „Tuga anđe­la“ (2009.) i „Čovjekovo srce“ (2011.). Roman je objav­ljen na hrvat­skom jezi­ku tek počet­kom ove godi­ne u pri­je­vo­du Doroteje Maček. U raz­go­vo­ru s Vojom Šiljkom, Jón Kalman Stefánsson bio je susret­ljiv te otvo­ren za mno­ga osjet­lji­va pita­nja. Tvrdi da je čovjek kao i druš­tvo izmis­lio bra­ko­ve i da su gra­ni­ce pos­tav­lje­ne tamo gdje one ne bi tre­ba­le biti. Nema ništa pro­tiv istos­pol­nih bra­ko­va te ih podr­ža­va. U pita­nju boji li se smr­ti odgo­vo­rio je da se sigur­no boji kao i sva­ki čovjek. Na kra­ju susre­ta pot­pi­si­vao je knji­ge obo­ža­va­te­lja – veći­nom ozbilj­na i sta­ri­ja publika.

_DSC9278_2000

Zvonko Maković je isto­ga dana u kava­ni Mozart pre­zen­ti­rao temu „Egzil u umjet­nos­ti“ u sklo­pu Bertijevog pro­gra­ma: Ljubav na dru­gi pogled. Zvonko Maković hrvat­ski je povjes­ni­čar umjet­nos­ti, pjes­nik i ese­jist koji stro­go kri­ti­zi­ra današ­nja doga­đa­nja u svi­je­tu. U svom pre­da­va­nju pre­zen­ti­ra sli­ke i foto­gra­fi­je migra­ci­ja koje se pro­te­žu od dav­ne povi­jest pa sve do današ­njeg doba. Migracije ne vidi kao pro­blem već kao nešto što bi tre­ba­li pri­hva­ti­ti kao svo­ju stvar­nost i obo­ga­će­nje. Tvrdi da su nas migra­ci­je odr­ža­le na živo­tu te da su one stvo­ri­le današ­nju ame­rič­ku te europ­sku povi­jest. Strogo kri­ti­zi­ra mađar­ski narod jer su oni ti koji su gra­di­li Ameriku svo­jom imi­gra­ci­jom. Za Zvonka je Mađarska poli­ti­ka sra­mot­na. Dotakao se više sli­ka koje su na raz­li­či­te nači­ne komen­ti­ra­le doga­đa­je veza­ne za migra­ci­je. U tom su se opse­gu sli­ka naš­la dje­la „Hercegovačko rob­lje“ Jaroslava Čermaka, „Povratak čete Crnogoraca iz boja“ Paje Jovanovića, „Zoomorfni par“ Maxa Ernsta, “Zastava“ Jaspera Johnsa i dru­ge. Daje nagla­sak na Institut of Fine Arts koji je osno­van u New Yorku 1937. godi­ne, a veći­nom su na nje­mu pre­da­va­li imi­gran­ti. Institut je jed­nom pri­li­kom imao i kon­tro­verz­nu izja­vu: „Hitler is my best fri­end: He sha­kes the tree and I col­lect the apples.“

_DSC9290_2000

Šaljivo pre­da­va­nje „Antilektira“ Predraga Lucića i Borisa Dežulovića odr­ža­no je u 13 sati u pre­pu­nom Crvenom salo­nu. Publiku su veći­nom čini­li sred­njo­škol­ci i nji­ho­vi uči­te­lji koji su plje­skom i smi­je­hom nagra­đi­va­li kome­di­ju Lucića i Dežulovića. Predstavljanje Lucićevih knji­ga „Gusle u Magli“, „Sun tzu u pro­zor­či­ću“ i „Bezgaća povi­jes­ne zbilj­nos­ti“, palo je u dru­gi plan i pre­da­va­nje se pre­tvo­ri­lo u mju­zikl. Bez dla­ke na jezi­ku, pje­smom su opra­li današ­nju poli­tič­ku situ­aci­ju, kao i lek­ti­re koje se danas čita­ju u ško­la­ma. Predrag je u svo­jim škol­skim dani­ma čitao knji­gu „Lovac u žitu“ ispod klu­pe, te su se čita­li i stri­po­vi. Obojica su bili odlič­ni uče­ni­ci, ali ih nije toli­ko zani­ma­la ško­la. Lucić kaže za sebe da je uvi­jek bio šaljiv u ško­li i da nije znao dru­ga­či­je, dok Dežulović iako lju­bi­telj mate­ma­ti­ke, odre­kao se, kako je on to rekao: „svo­je mate­ma­tič­ke kari­je­re“ i zavr­šio u novinarstvu.

_DSC9319_2000

U svom pjev­nom reper­to­aru počas­ti­li su publi­ku obra­dom pje­sa­ma „Na Lovrincu“, „Lijepa naša domo­vi­no“, „Samo jed­nom se lju­bi“, „Dva Bracanina“ i „Kondorov let“. Kritiziraju sek­su­al­ni odgoj i crk­vu upra­vo kroz obra­du pje­sme „Kondorov let“. Iako kon­tro­verz­ni i iskre­ni, sred­njo­škol­ci­ma će nakon ovog pre­da­va­nja Predraga Lucića i Borisa Dežulovića sigur­no biti zabav­ni­je čita­ti knji­ge kao što su Krležin roman „Povratak Filipa Latinovića“ ili poezi­ju kao što je „Ribarenje i ribar­sko pri­go­va­ra­nje“ Petra Hektorovića.

_DSC9351_2000

Tekst i foto­gra­fi­je Luana RACAN