„Krici i šaputanja“ Ingmara Bergmana u Pulskoj filmskoj tvornici

26.01.2016.

Posljednji sije­čanj­ski Klubodrom dono­si film „Krici i šapu­ta­nja“ (Viskningar och Rop) šved­skog reda­te­lja i sce­na­ris­ta Ingmara Bergmana, koji će u Klubu Pulske film­ske tvor­ni­ce biti pri­ka­zan u čet­vr­tak, 28. siječ­nja, s počet­kom u 19 sati. „Nakon De Sicove „Ciocciare“ iz 1952. i Truffautovog „Julesa i Jima“ iz 1962. pre­la­zi­mo u 1972. godi­nu i intim­ni svi­jet ses­trins­tva pre­do­čen u nagra­đi­va­noj dra­mi nomi­ni­ra­noj za čak pet Oskara“, navo­di vodi­te­lji­ca klu­ba i mode­ra­to­ri­ca veče­ri Ivana-Nataša Turković, a ulaz na pro­gram je slobodan.

Početkom 20. sto­lje­ća u Švedskoj jed­na žena umi­re od raka. Kada joj u posje­tu dola­ze dvi­je ses­tre na vidje­lo poči­nju izla­zi­ti dugo poti­ski­va­ni osje­ća­ji. Samrtna ago­ni­ja poja­ča­va i ogo­lju­je slo­že­ne psi­ho­lo­ške i emo­tiv­ne odno­se ses­ta­ra i nji­ho­ve oda­ne slu­žav­ke Anne. Progonjene kriv­njom, osam­lje­noš­ću i lju­bo­mo­rom, ses­tre nisu u sta­nju pru­ži­ti pomoć i suosje­ća­nje boles­ni­ci u nje­zi­nim pos­ljed­njim tre­nu­ci­ma živo­ta. Unatoč druš­tve­noj pod­či­nje­nos­ti, oda­na i reli­gi­oz­na slu­ški­nja Anna jedi­na osta­je čvr­sta i staložena.

krici

Boje, inte­ri­je­ri i pri­ro­da ima­ju ovdje veli­ku ulo­gu te daju upe­čat­ljiv dopri­nos ugo­đa­ju. Redatelj je fil­mom koji sadr­ži mno­ge pro­vo­ka­tiv­ne sce­ne pro­pi­ti­vao ispra­zan život više kla­se i pro­laz­nost ljud­skog živo­ta. Također, poku­šao je pro­na­ći odgo­vo­re na pita­nja o smis­lu živo­ta, pos­to­ja­nja živo­ta nakon smr­ti, vje­ri, iskup­lje­nju i uskr­s­nu­ću. U knji­zi „Images“ napi­sao je kako je s „Personom“ i „Kricima i šapu­ta­nji­ma“ oti­šao koli­ko je god dale­ko mogao te da je rade­ći u apso­lut­noj slo­bo­di dotak­nuo nije­me taj­ne koje samo film može razotkriti.

Nakon neko­li­ko neus­pješ­nih eks­pe­ri­men­tal­nih fil­mo­va, „Krici i šapu­ta­nja“ doni­je­li su Bergmanu komer­ci­jal­ni uspjeh. Njime se ovaj veli­kan moder­nog fil­ma vra­tio svo­jim tra­di­ci­onal­nim tema­ma žen­ske psi­he i potra­ge za vje­rom i iskup­lje­njem. Za raz­li­ku od pri­jaš­njih fil­mo­va, ovdje su kori­šte­ne zasi­će­ne boje, a pogo­to­vo jar­ko­cr­ve­na. Upravo su boja i svje­tlost doni­je­li sni­ma­te­lju i dugo­go­diš­njem Bergmanovom surad­ni­ku, Svenu Nykvistu, Oscara za naj­bo­lju fotografiju.

Film je dobio odlič­ne kri­ti­ke i pet nomi­na­ci­ja za Oscara, među koji­ma je i nomi­na­ci­ja za naj­bo­lji film, što je rijet­kost za ostva­re­nja koja nisu na engle­skom jezi­ku. Osim toga, nomi­ni­ran je bio i za Zlatni glo­bus te nagra­du BAFTA. Nakon nagra­de na Cannesu, dobio je dva Davidova Donatella i još niz dru­gih pres­tiž­nih nagrada.

Izvor