POST-FESTUM SAJMA KNJIGE U ISTRI – ŠIJANOV „FILMUS“
Filmski redatelj, scenarist, kritičar, slikar i pisac Slobodan Šijan predstavio se pulskoj publici novom knjigom „Filmus: priče o filmu“ u sklopu posebnog regionalnog programa Beograd čita na 21. Sajmu knjige u Istri. Šijan je gostovao i na tradicionalnom Doručku s autorom, a koji je tom prilikom održan u znaku sjećanja na Mirka Kovača, jednog od najznačajnijih suvremenih kritičara društva, kojemu su svi jezični standardi – crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski jezik – jednoga (jugoslavenskoga) prostora bili jednakovrijedni.
Večernje predstavljanje Šijanove posljednje knjige proteklo je poput foršpana u kojemu je autor, uz energično dijalogiziranje s filmskim kritičarom Nenadom Polimcem, otkrio niz (auto)biografskih sličica iz najpoletnijeg razdoblja kreativne (ne)slobode u povijesti jugoslavenske kinematografije. Šijan se prisjetio vremena kada je stasao kao eksperimentalni redatelj u drugoj polovici prošloga stoljeća, a kojega je obilježila stilska struja takozvanog crnog vala s čijim se predvodnicima i velikanima intenzivno družio, gradeći ujedno i svoj specifičan, multimedijski, umjetnički izričaj.
„Filmus“ je inače bio pseudonim Boška Tokina, avangardnog srpskog publicista i pionira filmske kritike koji je od samih početaka 20-ih godina prošlog stoljeća izazivao kontroverze i bivao stigmatiziran kao „narodni neprijatelj“ zbog, navodno, spornih tekstova o filmskoj estetici. Šijanu se dopao Tokinov pridjevak te ga je posudio za naslovljavanje knjige, a o samome je autoru već ranije pisao u „Filmskom letku“ (2009.) – knjizi koja je bila tek uvertira u impozantan kolaž ljudi i događaja koji su Šijana godinama inspirirali i formirali u stvaranju osobnog pečata.
Podnaslovom „priče o filmu“ autor je nastojao prezentirati „Filmus“ kao eksperimentalnu hibridnu prozu koja objedinjuje i njegove i tuđe citate, bilješke, sjećanja, novinske isječke i analize, slažući sve elemente u jedinstvenu narativnu cjelinu koja odiše specifičnim duhom jednog vremena. Pritom se prvi dio knjige odnosi na utjecaj eminentnih crnovalovaca, a drugi na one alternativne, „ljude u sjeni“, koji su bili (ne)posredno povezani s Jugoslavenskom kinotekom (a čiji je direktor jedne godine bio i sam Šijan, oko 1990. – 1991.).
- Nije riječ o panteonu najvažnijih ličnosti jer ih ne obuhvaća sve. Bitno je druženje, susreti, razgovori svih onih koji su na bilo koji način bili povezani s Kinotekom i filmom uopće, istaknuo je Šijan. Pomno izabirući dijelove svojih (oštrih) kritika i citata iz 70-ih godina kojima je obogatio knjigu, autor je, kaže, nastojao portretirati sebe tada, a ne film.
- Moguće je da čovjek kada postane dio domaće kinematografije postaje sve gluplji i gluplji, zato više sebi vjerujem onda nego sada, rekao je Šijan, naglasivši da ne vjeruje u korisnost negativne kritike, bez obzira na nekadašnje stavove i moguća (ne)slaganja s onime što je tada smatrao (i)relevantnim. Iz sadašnje pozicije zaključuje da je značajnija analiza svih onih sitnih detalja koje netko „ukapira“ te ih pokuša iznijeti i približiti publici.
Crni je val imao dvije struje; s jedne je strane postojala težnja prema autentičnome životu, a s druge se strane razvijala vrsta političkog pamfleta, ironije i parodiranja. U svakom je slučaju bila riječ o nekonvencionalizaciji naracije, kao i zahvatima na tehničkoj i intelektualnoj razini. U pričama o filmu, odnosno borbi (ne)priznavanja njegove dublje umjetničke vrijednosti, Šijan je spomenuo Aleksandra Petrovića, Dušana Makavejeva, Živojina Pavlovića, Vladimira Pogačića, Želimira Žilnika, Branka Vučićevića, Vukicu Đilas i mnoge druge entuzijaste koji su hrabro istraživali mogućnosti i dosege sedme umjetnosti.
Izdvojivši Pogačića kao čovjeka velikih zasluga koji je (su)djelovao unutar UNESCO‑a na nivou organizacije i očuvanja filmskih arhiva, Šijan je također istaknuo i Petrovića koji je započeo upravo kao njegov asistent, afirmiravši se na međunarodnoj razini kao pionir nove tematske preokupacije. Pokrenuo je, naime, čitav niz redateljskih pothvata kojima je „egzotičan“ romski milje služio kao katalizator za progovaranje o simptomatičnim temama poput siromaštva, diskriminacije, mržnje i marginalizacije.
Folklorizacija Roma obilježila je i Šijana, koji je prvenstveno zapamćen kao redatelj kultnog filma „Ko to tamo peva” (1980.). Evocirajući borbe s vremenskim (ne)prilikama, odnose s glumcima i nezgode s kamerom, na jutarnjem je Doručku s Vojom Šiljkom autor sažeo specifične momente i političke aspekte koji su se prelamali u kontekstu samog stvaralaštva. Šijan je svoje djelo proglasio grupnim filmom, bez glavnog glumca, a snimljen je u samo 21 dan, s iznimno malim budžetom i u delikatno vrijeme Titove bolesti i smrti. Uspješna suradnja sa scenaristom Dušanom Kovačevićem nastavila se i u sljedećem projektu, rezultirajući još „jednim od najboljih“ filmskih ostvarenja – „Maratonci trče počasni krug” (1982.).
- Vjerujem da postoji mnogo dobrih umjetničkih djela koja zaslužuju pažnju; teško je i nezahvalno proglasiti nešto najboljim, rekao je Šijan. Razmatrajući uspješnost prokušane formule „krv, znoj, blato, suze“ i sličnih tema, smatra da je festivalski sistem dosta umrtvio dinamiku kinematografije kakva je postojala. Vođen principom ljubavi prema filmu uopće, te specifičnošću poigravanja (tragi)komedijom kao sugestivnim sredstvom ukazivanja na razne društvene simptome, Šijan oduvijek nepokolebljivo odbija ikoju režimsku struju, stoga još i danas nerijetko biva zanemaren i odbijan u nastojanjima realizacije projekata (što je slučaj i s aktualnom, već dvaput odbijenom „Diskopatijom“).
Premda zaljubljenik u filmsku vrpcu i posebnost nekadašnjih „bioskopa“, Šijan kao istinski uživatelj filmova pozdravlja digitalnu restauraciju i dostupnost kopija, kao i kulturu multipleksa koja usprkos različitim trendovima ipak uspješno okuplja šire gledateljstvo, održavajući film kao univerzalno bogatstvo u kojemu svi mogu uživati.
Tekst i fotografije Antonija ZGALJARDIĆ