POST-FESTUM SAJMA KNJIGE U ISTRI – ŠIJANOV „FILMUS“

25.01.2016.

Filmski reda­telj, sce­na­rist, kri­ti­čar, sli­kar i pisac Slobodan Šijan pred­sta­vio se pul­skoj publi­ci novom knji­gom „Filmus: pri­če o fil­mu“ u sklo­pu poseb­nog regi­onal­nog pro­gra­ma Beograd čita na 21. Sajmu knji­ge u Istri. Šijan je gos­to­vao i na tra­di­ci­onal­nom Doručku s auto­rom, a koji je tom pri­li­kom odr­žan u zna­ku sje­ća­nja na Mirka Kovača, jed­nog od naj­z­na­čaj­ni­jih suvre­me­nih kri­ti­ča­ra druš­tva, koje­mu su svi jezič­ni stan­dar­di – crno­gor­ski, hrvat­ski, srp­ski i bosan­ski jezik – jed­no­ga (jugos­la­ven­sko­ga) pros­to­ra bili jednakovrijedni.

Večernje pred­stav­lja­nje Šijanove pos­ljed­nje knji­ge pro­tek­lo je poput for­špa­na u koje­mu je autor, uz ener­gič­no dija­lo­gi­zi­ra­nje s film­skim kri­ti­ča­rom Nenadom Polimcem, otkrio niz (auto)biografskih sli­či­ca iz naj­po­let­ni­jeg raz­dob­lja kre­ativ­ne (ne)slobode u povi­jes­ti jugos­la­ven­ske kine­ma­to­gra­fi­je. Šijan se pri­sje­tio vre­me­na kada je sta­sao kao eks­pe­ri­men­tal­ni reda­telj u dru­goj polo­vi­ci proš­lo­ga sto­lje­ća, a koje­ga je obi­lje­ži­la stil­ska stru­ja tako­zva­nog crnog vala s čijim se pre­dvod­ni­ci­ma i veli­ka­ni­ma inten­ziv­no dru­žio, gra­de­ći ujed­no i svoj spe­ci­fi­čan, mul­ti­me­dij­ski, umjet­nič­ki izričaj.

Šijan nakon predstavljanja (600x460)

„Filmus“ je ina­če bio pse­udo­nim Boška Tokina, avan­gard­nog srp­skog publi­cis­ta i pioni­ra film­ske kri­ti­ke koji je od samih poče­ta­ka 20-ih godi­na proš­log sto­lje­ća iza­zi­vao kon­tro­ver­ze i bivao stig­ma­ti­zi­ran kao „narod­ni nepri­ja­telj“ zbog, navod­no, spor­nih tek­s­to­va o film­skoj este­ti­ci. Šijanu se dopao Tokinov pri­dje­vak te ga je posu­dio za nas­lov­lja­va­nje knji­ge, a o samo­me je auto­ru već rani­je pisao u „Filmskom let­ku“ (2009.) – knji­zi koja je bila tek uver­ti­ra u impo­zan­tan kolaž lju­di i doga­đa­ja koji su Šijana godi­na­ma ins­pi­ri­ra­li i for­mi­ra­li u stva­ra­nju osob­nog pečata.

Podnaslovom „pri­če o fil­mu“ autor je nas­to­jao pre­zen­ti­ra­ti „Filmus“ kao eks­pe­ri­men­tal­nu hibrid­nu pro­zu koja obje­di­nju­je i nje­go­ve i tuđe cita­te, bilje­ške, sje­ća­nja, novin­ske isječ­ke i ana­li­ze, sla­žu­ći sve ele­men­te u jedins­tve­nu nara­tiv­nu cje­li­nu koja odi­še spe­ci­fič­nim duhom jed­nog vre­me­na. Pritom se prvi dio knji­ge odno­si na utje­caj emi­nent­nih crno­va­lo­va­ca, a dru­gi na one alter­na­tiv­ne, „lju­de u sje­ni“, koji su bili (ne)posredno pove­za­ni s Jugoslavenskom kino­te­kom (a čiji je direk­tor jed­ne godi­ne bio i sam Šijan, oko 1990. – 1991.).

- Nije riječ o pan­te­onu naj­važ­ni­jih lič­nos­ti jer ih ne obu­hva­ća sve. Bitno je dru­že­nje, susre­ti, raz­go­vo­ri svih onih koji su na bilo koji način bili pove­za­ni s Kinotekom i fil­mom uop­će, istak­nuo je Šijan. Pomno iza­bi­ru­ći dije­lo­ve svo­jih (oštrih) kri­ti­ka i cita­ta iz 70-ih godi­na koji­ma je obo­ga­tio knji­gu, autor je, kaže, nas­to­jao por­tre­ti­ra­ti sebe tada, a ne film.

- Moguće je da čovjek kada pos­ta­ne dio doma­će kine­ma­to­gra­fi­je pos­ta­je sve glup­lji i glup­lji, zato više sebi vje­ru­jem onda nego sada, rekao je Šijan, nagla­siv­ši da ne vje­ru­je u koris­nost nega­tiv­ne kri­ti­ke, bez obzi­ra na neka­daš­nje sta­vo­ve i mogu­ća (ne)slaganja s oni­me što je tada sma­trao (i)relevantnim. Iz sadaš­nje pozi­ci­je zaklju­ču­je da je zna­čaj­ni­ja ana­li­za svih onih sit­nih deta­lja koje net­ko „uka­pi­ra“ te ih poku­ša izni­je­ti i pri­bli­ži­ti publici.

Šijan nakon Doručka (600x355)

Crni je val imao dvi­je stru­je; s jed­ne je stra­ne pos­to­ja­la tež­nja pre­ma auten­tič­no­me živo­tu, a s dru­ge se stra­ne razvi­ja­la vrsta poli­tič­kog pam­fle­ta, iro­ni­je i paro­di­ra­nja. U sva­kom je slu­ča­ju bila riječ o neko­nven­ci­ona­li­za­ci­ji nara­ci­je, kao i zahva­ti­ma na teh­nič­koj i inte­lek­tu­al­noj razi­ni. U pri­ča­ma o fil­mu, odnos­no bor­bi (ne)priznavanja nje­go­ve dub­lje umjet­nič­ke vri­jed­nos­ti, Šijan je spo­me­nuo Aleksandra Petrovića, Dušana Makavejeva, Živojina Pavlovića, Vladimira Pogačića, Želimira Žilnika, Branka Vučićevića, Vukicu Đilas i mno­ge dru­ge entu­zi­jas­te koji su hra­bro istra­ži­va­li moguć­nos­ti i dose­ge sed­me umjetnosti.

Izdvojivši Pogačića kao čovje­ka veli­kih zas­lu­ga koji je (su)djelovao unu­tar UNESCO‑a na nivou orga­ni­za­ci­je i oču­va­nja film­skih arhi­va, Šijan je tako­đer istak­nuo i Petrovića koji je zapo­čeo upra­vo kao nje­gov asis­tent, afir­mi­rav­ši se na među­na­rod­noj razi­ni kao pionir nove temat­ske pre­oku­pa­ci­je. Pokrenuo je, naime, čitav niz reda­telj­skih pot­hva­ta koji­ma je „egzo­ti­čan“ rom­ski milje slu­žio kao kata­li­za­tor za pro­go­va­ra­nje o simp­to­ma­tič­nim tema­ma poput siro­maš­tva, dis­kri­mi­na­ci­je, mrž­nje i marginalizacije.

Folklorizacija Roma obi­lje­ži­la je i Šijana, koji je prvens­tve­no zapam­ćen kao reda­telj kul­t­nog fil­ma „Ko to tamo peva” (1980.). Evocirajući bor­be s vre­men­skim (ne)prilikama, odno­se s glum­ci­ma i nez­go­de s kame­rom, na jutar­njem je Doručku s Vojom Šiljkom autor sažeo spe­ci­fič­ne momen­te i poli­tič­ke aspek­te koji su se pre­la­ma­li u kon­tek­s­tu samog stva­ra­laš­tva. Šijan je svo­je dje­lo pro­gla­sio grup­nim fil­mom, bez glav­nog glum­ca, a snim­ljen je u samo 21 dan, s iznim­no malim budže­tom i u deli­kat­no vri­je­me Titove boles­ti i smr­ti. Uspješna surad­nja sa sce­na­ris­tom Dušanom Kovačevićem nas­ta­vi­la se i u slje­de­ćem pro­jek­tu, rezul­ti­ra­ju­ći još „jed­nim od naj­bo­ljih“ film­skih ostva­re­nja –  „Maratonci trče počas­ni krug” (1982.).

- Vjerujem da pos­to­ji mno­go dobrih umjet­nič­kih dje­la koja zas­lu­žu­ju paž­nju; teško je i neza­hval­no pro­gla­si­ti nešto naj­bo­ljim, rekao je Šijan. Razmatrajući uspješ­nost pro­ku­ša­ne for­mu­le „krv, znoj, bla­to, suze“ i slič­nih tema, sma­tra da je fes­ti­val­ski sis­tem dos­ta umr­tvio dina­mi­ku kine­ma­to­gra­fi­je kak­va je pos­to­ja­la. Vođen prin­ci­pom lju­ba­vi pre­ma fil­mu uop­će, te spe­ci­fič­noš­ću poigra­va­nja (tragi)komedijom kao suges­tiv­nim sred­stvom uka­zi­va­nja na raz­ne druš­tve­ne simp­to­me, Šijan odu­vi­jek nepo­ko­leb­lji­vo odbi­ja iko­ju režim­sku stru­ju, sto­ga još i danas neri­jet­ko biva zane­ma­ren i odbi­jan u nas­to­ja­nji­ma reali­za­ci­je pro­je­ka­ta (što je slu­čaj i s aktu­al­nom, već dva­put odbi­je­nom „Diskopatijom“).

Premda zaljub­lje­nik u film­sku vrp­cu i poseb­nost neka­daš­njih „biosko­pa“, Šijan kao istin­ski uži­va­telj fil­mo­va poz­drav­lja digi­tal­nu res­ta­ura­ci­ju i dos­tup­nost kopi­ja, kao i kul­tu­ru mul­ti­plek­sa koja uspr­kos raz­li­či­tim tren­do­vi­ma ipak uspješ­no okup­lja šire gle­da­telj­stvo, odr­ža­va­ju­ći film kao uni­ver­zal­no bogat­stvo u koje­mu svi mogu uživati.

Tekst i foto­gra­fi­je Antonija ZGALJARDIĆ