“The stars look very different today” – zbogom David Bowie
David Bowie, legendarni britanski glazbenik preminuo je u nedjelju 10. siječnja u 69 godini života izgubivši borbu s rakom. Na njegovim službenim stranicama na društvenim mrežama vijest o Bowievoj smrti odjeknula je u ponedjeljak, gdje se navodi da je glazbenik „umro mirno, u okruženju obitelji nakon hrabre borbe protiv raka koja je trajala 18 mjeseci“.
Iako je planetarnu slavu stekao s albumom „The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars“ 1972. godine, njegov prvi veliki hit bio je „Space Oddity“ s istoimenog albuma iz 1969. godine. David Bowie nije bio samo uspješan glazbenik već i ikona stila i za to vrijeme neuobičajenih svjetonazora. Njegova glazba obilježila je 70. godine prošlog stoljeća, ali uspješan je bio i kasnijih dekada. Najveći hitovi kojima je zaludio fanove su „Life on Mars?“, „Ziggy Stardust“, „Heroes“, „The Man Who Sold the World“, „Sound & Vision“, „Let’s Dance“, „Starman“, „Rebel Rebel“, „Changes“, „Ashes to Ashes“, „Jean Genie“…
Rođen kao David Robert Jones (London, 8.siječnja 1947.) Bowie je bio rock glazbenik, skladatelj, producent, aranžer i glazbeni tehničar s aktivnom karijerom od punih pet desetljeća, vječno sklon eksperimentiranju i mijenjanju glazbenih stilova i imidža. Pojavljivao se i na filmu kao vrlo uspješan glumac, video redatelj i vizualni umjetnik. Svega 2 dana prije smrti, 8.siječnja, objavljen mu je 29. po redu studijski album, Blackstar i proslavio je 69. rođendan. Na njujorškom off-Brodwayu u prosincu je postavljen mjuzikl „Lazarus“ za koji se još uvijek traži karta više, a Bowie je autor glazbe i su-autor predstave. Umjesto nekrologa, donosimo Vam stoga izvatke iz recenzija tih Bowievih posljednjih uradaka.
O mjuziklu Lazarus:
„Proći će mnogo godina prije no što vidimo još jedan jukebox mjuzikl tako nepomirljivo čudan kao što je Lazarus, ta gotovo neshvatljiva i neobično zanimljiva nova predstava. Na trenutke, prikladno ili ne, bend zasvira neku Bowievu pjesmu, poznatu, nepoznatu ili potpuno novu. Tu su i synthpop inačica „The man who sold the World“, mučna verzija „Changes“, prilično ogoljeni „Heroes“. To su neupitno predivne pjesme, ali neke su integrirane u scenarij, što predstavi daje osjećaj potištenosti i povremeno alarmantnog karaoke partija.„(Alexis Soloski, the Guardian)
„Iznimno labava naracija proširuje se u raznim smjerovima. U mjeri u kojoj se halucinantni niz scena može sažeti (ili sam ih tako razumio), priča je to o Thomasu Jeromu Newtonu (Hall), humanoidnom svemircu koji je godinama ranije došao na Zemlju sa svog sušom pogođenog planeta. Dok je gomilao poslovno bogatstvo, istovremeno gradeći raketu koja bi ga odvela kući, nad njim su eksperimentirale vlasti, a sada živi u depresivnoj izolaciju na dijeti od džina, Twinkiesa i neskladnih rafala iz trešteće televizije, nesposoban otići kao ni umrijeti.“ (David Rooney, Hollywood Reporter)
„Strijele ledeno hladne ekstaze sijevaju poput novih zvijezda kroz glamuroznu zbrku i mrak Lazarusa, odličnog audio-vizualnog i za um otupljujućeg novog glazbenog mjuzikla izgrađenog oko pjesama David Bowiea. Duboko dirljivi trenuci događaju se kada se gospodin Bowie osjeća najopipljivije prisutnim – to jest, kada jedan od pažljivo stiliziranih izvođača donosi izrazito Bowie skladbu u izrazito Bowie stilu.“ (Ben Brantley, New York Times)
„Ljudi šljapkaju kroz mlijeko. Drugi buše desetke balona. Žena njuška tuđe rublje (često). Improvizirani Kabuki glumci zaposjedaju pozornicu. Kroz sve to, Newton (glumi ga Michael C. Hall) uglavnom ostaje stoički, usamljen, pun čežnje. U svojoj srži, Lazarus je dvosatna meditacija o tuzi i izgubljenoj nadi (bez stanke), ali uz toliko divljih, fantastičnih, oku privlačnih obrata da nikad nije dosadno.“ (Kory Grow, Rolling Stone)
„Nakon što sam danas vidio Lazarusa i pročitao scenarij i ponovno pogledao Bowiev film „Čovjek koji je pao na Zemlju“, mogu pouzdano izvijestiti da je David Bowie sletio na istočnu Četvrtu ulici s ovim žestoko nihilističkim uratkom, s ne malom dozom nedokučivog ludila i pregršt najbriljantnijeg suvremenog rocka kojeg ćete igdje čuti. Također sa sigurnošću mogu reći da belgijski redatelj Ivo van Hove ima bogatu maštu, idealnu za ovu divlju vožnju.“ (Jeremy Gerard, Deadline)
„Ako sam išta od zapleta krivo shvatio – žalite se tvorcima Lazarusa, koji su ga učinili teško prativim. Da se ta predstava odvija prema logici snova, ili kao grozničavi san, prilično je očito već u prvih 10 minuta, tako da je najbolje dopustiti da vas preplavi, ne brinući o slijedu ili povezanostima. Takav odmak je lako postići – čak i uzbudljivo – dok glumac izvodi „Changes“ s tako uzavrelim, a potisnutim intenzitetom, kao da tu slavnu himnu čujete po prvi put.“ (David Cote, Time Out New York)
O albumu Blackstar:
„Koliko god Blackstar remeti našu ideju o tome kako David Bowiev zapis može zvučati, ta mješavina jazza, kodova, brutalnosti, drame i otuđenja nije bez presedana u njegovom radu… Tematski, Blackstar nastavlja s nihilističkim umorom od svijeta koji je obilježio veći dio Bowievog rada u ovom stoljeću.“ (Ryan Dombal, Pitchfork)
„U najboljem slučaju, free jazz je među tehnički najnaprednijim i najdrskijim glazbenim stilovima ikada, ali nenaviklima može biti teško iskušenje slušati ga. Improvizacijski elementi koji ga čine tako gladijatorskim i hipnotičkim uživo, na ploči se mogu učiniti suviše složenima i nedostupnima. Bowijev intrigantni eksperiment sastoji se u tome što je ovaj divlji, sažeti obrazac (free jazz) pokušao pretvoriti u pjesme. Blackstar je album na kojem riječi i melodija postupno rastu iz zvučne močvare kako bi u nju ubacili svoje udice. To je vjerojatno najbliže popu što je free jazz ikada dospio … „Zbunjujuće“ je riječ koja se često pojavljuje u recenzijama. Ali Bowie je rijetka atrakcija koja je najbolja kada je i najnedostupnija.“ ( Neil McCormick; Telegraph)
„Ovo je prvi Bowiejev album bez slike 69-godišnjeg umjetnika na koricama. Zamijenjena je crnom zvijezdom, simbolom iz kojeg se može mnogo iščitati. Ovaj ideogram predsjedava zapanjujućom pločom koja zvuči puno hitnije, suvremenije i eliptičnije od Bowievog povratničkog albuma iz 2013. godine, „Next day“… Morate pretpostaviti da Bowie rješava bezbroj kazališnih glasova dok nam kroz Blackstar dobacuje jedan za drugim uznemirujući scenarij, s malo očite veze osim nelagode i drsko dobrog soundtracka u kojem su postavljeni – bremenitog udaraljkama i žanrovskim fuzijama, zasićenog instrumentima, turobnog i prema kraju neočekivano razriješenog. Skladba Lazarus ima grčki zbor tužnih puhača i prekrasnu ključnu promjenu; 10-ak minuta naslovne pjesme su najzadivljujući komad glazbe koji ste ikada mogli očekivati od priznatog umjetnika. Završna pjesma mučna je ali i utješna, uz sve pomamne ključeve i uvrnutu harmoniku. “Ne mogu dati baš sve,” pjeva Bowie, kao da podiže obrvu nad bijesnom aluzijom koja se upravo odigrala.“ (Kitty Empire, Guardian)
B. V. i D. K.
