Tribina “Palach full radi, a?” u Dnevnom boravku DC‑a Rojc
Tribina “Palach full radi, a?” održana je u četvrtak 18. veljače u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc. Na tribini su sudjelovali Simon Dejhalla, bivši djelatnik i voditelj OKC Palach Rijeka i osnivač riječkih klubova Točka i Stereo, Simon Kardum, direktor Centra urbane kulture Kino Šiška Ljubljana, Igor Stanišljević, jedan od voditelja projekta EPK 2020, Zlatko Gotovac iz udruge Syntheses, promoter i organizator koncertnih zbivanja, a moderator tribine je bio Vedran Unukić koji je naslovno pitanje postavio na svom FB profilu. Unukić je prvo pojasnio zašto tribina nosi taj naziv i što ga je ponukalo na njenu organizaciju.
- Prije nešto više od godinu dana naljutio sam se jer sam na koncerte nekih lokalnih bendova morao otići u Rijeku, Zagreb ili Kopar. Zbog toga sam napisao ovu objavu na facebooku koja je imala oko 700 komentara. Iz toga se izrodila ideja o organiziranju ovakve tribine na koju bi pozvali goste iz drugih sredina koji se bave organizacijom da vidimo što nam oni o tome imaju reći i naučiti nas, kazao je Unukuć.
Prvo pitanje koje je Unukić postavio gostima tribine odnosilo se na njihov životni put te sjećanja na „alternativnu“ scenu. Prvi je odgovorio Dejhalla koji se prisjetio svog vremena u Palachu.
- Devedesetih sam radio u Palachu, a puno se toga od onog vremena promijenilo. Sitne koncerte sam počeo organizirati još u srednjoj školi, a kasnije sam počeo raditi po raznim klubovima. Otvorio sam klub Točka i Stereo dvoranu te sam i osnivač Hartera festivala. Ja sam za svoje projekte uvijek dobivao najmanje novaca zbog više razloga: nije mi se dalo pisati sve te silne projekte, a iskreno ne znam komunicirati s predstavnicima političkog establišmenta. Više puta su me prevarili i govorili mi da nema novca i onda kada ga je najviše bilo. Stoga sam otvarao svoje firme i ulagao svoj novac, novac od obitelji ili prijatelja ili pak dizao kredite. Palkach do ’91. nije bio to što danas izgleda. Sada ga se doživljava kao disko klub, a tada je to bio Centar društvenih djelatnosti mladih. Tu se svašta događalo: časopis Val, zbor Putokazi… Palach je imao i sreće zbog same lokacije pa se u Domovinskom ratu u tom prostoru za zamračenja muzika svirala do jedan sat. Tada se pola računa nije ni plaćalo pod isprikom da je „to za mlade“. Trenutno Palach nije važan kao onda jer nije imao konkurenciju, tako da zazivati prošla vremena u stilu: „Kako se nekad moglo, a danas se ne može“ ne drži vodu, kazao je Dejhalla.
Sljedeći govornik bio je Simon Kardum, direktor Centra urbane kulture koji je kazao da je kino Šiška izgrađeno 1962. godine te da je svoj vrhunac imao u 80-ima kada je imao 1,5 milijuna posjetitelja godišnje što je nevjerojatna brojka.
- Kino je bio zatvoren deset godina, neki su kreativci tamo nešto i radili, ali na sreću nije nikada bio privatiziran. Prije 12 godina je proglašen javnom kulturnom infrastrukturom što je dobra osnova za promišljanje što učiniti s tim prostorom. To nije bila čarolija nekog političara već se o tome debatiralo. Zaključeno je da Ljubljani treba tehnološki dobro koncipiran koncertni plac koji je otvorenog koncepta i može komunicirati sa svim konzumentima. Više od polovice programa je rađeno u koprodukciji s udrugama civilnog društva. Obnova je koštala 7 milijuna eura zbog problematične statike, a počeli smo brzo i jako od samog početka, kazao je Kardum.
Stanišljević se prisjetio tih reprezentativnih 90-ih godina u Zagrebu u Puli.
- Tada sam smatrao da su Pula i Zagreb mjesta u Hrvatskoj gdje se stvarala drugačija scena. Danas kada se toga prisjećam izgleda mi nezamislivo da bilo koji grad ima takvu scenu. Bio sam u bendu, a najviše smo svirali upravo u ta dva grada jer su imali mjesta gdje se moglo svirati. Sva su ta mjesta uvijek bila krcata – i najmanji bendovi koji su svirali imali su publiku od više stotina do tisuću ljudi. Često sam se pitao kako je to moguće, a mislim da je jedan od razloga to što smo bili izolirani i nismo imali gostovanja stranih bendova. Stoga se i generirala domaća scena s velikim brojem bendova, što je značilo da su i dobar dio publike činili članovi tih bendova. Tada su punkeri išli ne samo na punk nego i na metal ili dark koncerte i obratno. Danas mi izgleda da je drugačije jer ljudi idu ciljano samo na ono što ih zanima, kazao je Stanišljević.
Gotovac je svoju priču započeo s rezigniranom tvrdnjom da nikad ne bi odabrao živjeti u vremenu u kojem danas živi.
- Imajući u vidu ovo s čime se borimo čovjek pomisli ne samo da se bori s vjetrenjačama već se i pita kamo, kako i gdje sa svime time. S druge strane voliš to što činiš, a ja i moje društvo od kada znamo za sebe smo u glazbi – dakle barem 30 godina. Fanzine smo počeli raditi 90-ih godina baš i kada smo počeli organizirati koncerte. Pokrenuli smo i udrugu pomoću koje su krenule razne manifestacije. Suradnja s klubom Uljanik je uvijek bila dobra, a od 2004. smo se aktivno uključili i u sam rad kluba. Kako je bilo prije deset godina? Pa sigurno je bilo bolje nego danas. Imali smo puno više mladih snaga. Koncerti početkom novog tisućljeća su bili odlično posjećeni, s 500 do 700 ljudi. Danas svirke imaju u prosjeku stotinjak posjetitelja. To je tako jer su u današnje vrijeme mladi okrenuti nekim drugim stvarima. Ljubitelja metala u dobi do 20 godina u Puli ima najviše 40, punkera isto tu negdje pa ako sve sažmemo pitanje je kako možemo ići u progresivnijem smjeru kada interes mladih za ono što nas zanima se vrti u tako malom broju? Veterani imaju interesa – svake godine na kraju emisije Rštiljarka napravimo rezime i dođemo do zaključka da je u Puli, barem u zadnje četiri godine, 60 bendova koji sviraju autorsku glazbu. Mladih grupa je u tom broju najviše šest. Nažalost, ove je balkanske prostore nešto čudno zahvatilo, kazao je Gotovac.
Dejhalla se nadovezao rekavši da točno zna koji je uzrok te praznine među generacijama.
- Razlog je turbofolk. Mladi su na tome. Ne znam tko je za to kriv. Nisu ih pročelnik ili pročelnica za kulturu poslali na turbofolk – to je trenutno takva situacija. Stvar je u tome što oni tu muziku doživljavaju kao što su sredinom 70-ih ljudi doživljavali punk. Njima je to novo otkriće. Nije fora biti rocker nego da ti sise vire iz grudnjaka. To je pružanje otpora establišmentu, roditeljima i društvu kao što smo to mi iskazivali kroz punk, metal ili dark. Mislim da oni imaju drugačiji oblik bunta, zaključio je Dejhalla.
Unukić je kazao da je glavno pitanje izbora: ako je nekome ponuđeno nešto drugo od folka i cajki, ljudi će to i odabrati.
- Primjer toga doživio sam prije nekoliko godina u Ilirskoj Bistrici gdje je mali klub koji dobro funkcionira. Došla je grupa Repetitor, bilo je 200 ljudi i svi klinci su znali tekstove. U Puli se to ne događa, kazao je Unukić.
U diskusiju se potom uključila i publika, a najoštriji je bio Josip Pino Ivančić koji najvećeg krivca u današnjoj situaciji vidi u organizatorima i njihovoj suludoj praksi da koncerte započinju nakon ponoći. Puno je bilo govora i o samoj važnosti sredina u kojoj funkcioniraju društveni centri, pa je uspoređivati kino Šišku s centrima u Puli ili Rijeci promašena teza. Iz publike se javila i Irena Boljunčić Gracin iz SUR‑a koja upravo u Rojcu vidi potencijal razvijanja nove scene, no napomenula je da još uvijek nedostaje sinergije među glavnim akterima u Rojcu. Stanišljević je prisutne podsjetio da se u Puli na godišnjoj razini postoji veliki broj manifestacija tako da o manjku ponude i ne možemo pričati.
Tribina nije uspjela dati odgovor na goruće pitanje kako uključiti mlade ne samo u konzumiranje kulturnih manifestacija raznih centara već i u kreaciju njenih sadržaja. Kao pozitivan primjer navedene su radionice koje su pokrenuli Visualia i Seasplash i koje educiraju mlade za organizaciju kulturnih događaja. Porazna je činjenica da na tribini gotovo i nije bilo mlađih od 30 godina pa se s pravom možemo pitati imaju li debate koje govore o mladima na kojima glavni subjekti nedostaju uopće smisla. Jednako tako, puno i previše se razglabalo o minulim, uspješnim i nikad prežaljenim vremenima bez informacija o pozitivnim kretanjima kojih zasigurno ima. Dovoljno je prisjetiti se naglog uspona Seasplasha koji je nakon nekoliko izdanja svog festivala uspio privući i strane organizatore da u Puli održe festivale svjetskog glasa poput Dimensionsa i Outlooka, a sve je to krenulo zbog interesa mladih za glazbom kao što su reggae, dub i u novije vrijeme dubstep i trap. Razgovaralo se i o nužnoj edukaciji mladih da bi mogli raspoznati što je to dobra glazba, no nakon tribine ostaje otvoreno pitanje trebaju li možda i sami organizatori malo poraditi na vlastitoj edukaciji i zaboraviti na svetu trijadu punk-metal-dark iz 80-ih i ranih 90-ih ili kako je to rekao Dejhalla trebali bi se „apdejtati“ jer alternativa je danas nešto sasvim drugačije…
Tekst i fotografije Boris VINCEK
