DA NAM ŽIVI, ŽIVI R’N’R – 2. Tribina s upitnikom u Rojcu
Pod nazivom „Rock’n’roll je živ?“ u četvrtak, 17. ožujka u Dnevnom boravku Rojca održana je druga u nizu „Tribina s upitnikom“, ciklusa zamišljenog kao pokušaj detektiranja problema i uspostavljanja dijaloga svih sudionika pulske alternativno-rokerske scene koja je, smatra autor i moderator ovih programa Vedran Unukić, u stagniranju. Nakon prve, nazvane „Palach full radi, a?“ u kojoj su razmijenjena lokalna iskustva sa sudionicima iz Rijeke i Ljubljane, druga nas je vratila u Pulu, njen sadašnji rock trenutak, ali i općenito njeno bogato r’n’r nasljeđe. Sudionici, glazbenik Sale Veruda (Saša21 i ex KUD Idijoti), promoter i basist banda FOB Davor Uljanić te glazbeni producent Edi Cukerić, u dinamičnoj su interakciji preletjeli ključne momente povijesti pulskog rocka i njegovih derivata, analizirajući potom razloge zbog kojih se scena našla u nezavidnoj situaciji u kojoj je danas i mogućnostima da se to promijeni.
Nakon što je, predstavivši se kao dinosaur i ocijenivši da je rock u Puli ipak živ, Sale Veruda sažeto se osvrnuo na glazbena i društvena kretanja u „bivšem sistemu“, te ustvrdio da se mentalni i psihološki sklop nije puno promijenio još od vremena „elektrifikacije i industrijalizacije“, te da je sve do danas zabavna i narodna glazba uvijek tiražnija od rocka, a današnje disco techno varijacije su nasljeđe tiražnih izvođača. Međutim, u Puli se uvijek sviralo i bilo je tu uvijek kvalitetne glazbe koja nije zaostajala za svjetskim trendovima.
„Nije se pad r’n’rolla desio zbog bendova, zakazali su klubovi“, nadovezao se Uljanić, objašnjavajući kako su se s kapitalizmom počeli pojavljivati klubovi profilirani za određene glazbene žanrove (poput Monteparadisa), ali i oni su ubrzo shvatili da se neće moći održati samo jednom vrstom glazbe, pa su svoje programe počeli popunjavati i raznovrsnijom ponudom. Sa svojim živahnim DYI sektorom i umreženošću djelomično se od onoga što je uslijedilo uspio „obraniti“ samo punk đir, dok su se ostali priklonili nadirućem kapitalističkom duhu i računanju isplativosti nauštrb kvalitete. Pad kriterija posljedica je toga što je današnja publika bombardirana svakovrsnom ponudom, mahom s interneta, pa stoga sve prima površno kao lako dostupnu potrošnu robu i bez oduševljenja (kao u vremenima o kojima je pričao Sale, kada se po ploče u Trst odlazilo kao „po vodu u pustinji“,one su se razmjenjivale, presnimavale, tekstovi su se učili na pamet i citirali u razgovorima…), dok je vlasnicima klubova primarna samo zarada, neovisno da li će ona doći od koncerta ili prodane količine alkohola. Sama kriza u tome nije presudna, jer poznato je da su najbolji albumi nastajali upravo u kriznim vremenima.
„Gdje je nestao onaj crv koji potiče na stvaranje?“, zapitao se Unukić, a sudionici tribine odgovorili su mu da kreacija u gradu nikad nije zamrla, ali kvalitetu potiskuju komercijalniji sadržaji. Velik problem su i mediji, većinom u rukama jedan do dva vlasnika, pa TV i radio postaje uglavnom vrte unificirane playliste. Tako imamo situaciju da se najkvalitetniji i najraznolikiji izbor glazbe danas može naći još na svega nekoliko manjih postaja, a HRT3 radio je postao najalternativnija radio stanica u državi.
„To, kao i bum turbo folka (koji se u početku mogao shvatiti kao neki bunt poslijeratne generacije, nakon što je u eri tuđmanizma sve što je dolazilo s ex prostora bilo potisnuto, a danas je među mlađarijom dominantan toliko da u Puli trenutno vrlo uspješno posluju dva kluba te orijentacije, dok svi ostali muku muče s popunjavanjem svojih programa) posljedica su nedovoljnog rada na glazbenoj edukaciji mlade publike“, smatra Uljanić, navodeći iskustva iz drugih europskih zemalja, gdje se organiziraju raznovrsne matineje ili raniji večernji programi za mlade. Podsjetio je i na nekadašnje „čajanke“ u osnovnim školama, na kojima su djeca dobivala prvi ukus druženja uz glazbu i svega što uz to ide. Dodao je da je vani uobičajena praksa i to da band odsvira jedan raniji koncert za mlađe i one kojima se ne da ostajati cijelu noć, te nakon njega odradi i glavni noćni „gig“. Vrlo važno je i umrežavanje, na primjer, u Europi su uobičajeni i takozvani „music export officei“, koji bendovima znatno jednostavnije organiziraju cijelu turneju, olakšavajući time posao i klubovima. Također, postoje i profilirani klubovi, neki za noćne, a drugi za ranije programe i unutar radnog tjedna, čime ponuda prestaje biti ograničena na vikend i poneku ekskluzivu, mahom oko Božića i Uskrsa, kako je sada slučaj u Puli. Bilo je pokušaja najavljivanja ranijih koncerata, ali potrebno je stvoriti povjerenje publike, kao i vratiti joj naviku ranijih izlazaka, kao i druženja u tjednu, umjesto ostajanja kod kuće pred ekranima.
Kao dobar lokalni primjer iz ne tako daleke prošlosti kojeg bi svakako vrijedilo negdje u gradu reinkarnirati Uljanić je naveo izvrsne „Jušto u podne“ dnevne programe koji su se prije 20-ak godina neko vrijeme vrlo uspješno „vrtili“ na Uljanikovoj terasi i privlačili šaroliku publiku, uključujući roditelje s djecom. Trenutno, u Puli postoji nekoliko kafića koji povremeno odrade koji raniji koncert, među kojima je Uljanić na njihovu kontinuiranom trudu pohvalio Fiorin i Mimozu („jedino oni održavaju svoju scenu“), kao i najnoviji pokušaj Monteparadisa da u radnim danima organizira poneki rani koncert. Na zapadu, nastavio je Uljanić, koncertna djelatnost ide pod tzv. „kreativne industrije“ i često u BND‑u sudjeluju ravnopravno s drugim granama (npr. u Švedskoj je ABBA svojevremeno bila i veći izvozni proizvod od njihove brodogradnje). Što se samog r’n’rolla tiče, podsjetio je da on ima svoj mainstream, underground i svoju alter zonu, a drugo je pitanje i to što se glazba oko nas razvija u žanrovima koje ne konzumiramo. Naime, ako se trenutno i može detektirati da u Puli nedostaje rocka, to se svakako ne može reći za druge glazbene pravce, o čemu svjedoče i brojni ljetni festivali.
U tako izmijenjenim okolnostima, mlađi bendovi moraju biti iznimno motivirani i talentirani, te – unatoč tome što lakše dolaze do prostora za vježbanjem ulagati puno više energije da bi da bi opstali i probijali se, a i snaći se u tu svrhu i s mogućnostima koje im pružaju novi mediji (Uljanić je spomenuo Spotify i Deezer, a Unukić mu je uzvratio: “Sve je to u redu, ali ja volim doći blizu pozornice, vidjet kako sviraju i znoje se!”). Pored medijskog, i koncertno predstavljanje mlađih bendova je znatno otežano, jer bolje prolaze izvođači reproduktivci od kreativaca. Prije svega se tu misli na noviji fenomen tzv. tribute ili cover bandova (koji su se razvili iz nekadašnjih „terasa“ bendova, a danas imaju i vlastite festivale) koji svojim jeftinijim cjenicima lakše dobivaju „gaže“. Dodatnu pomutnju stvaraju i besplatni koncerti, na kojima glazbenici imaju isključivo ulogu zabavljača, a autorski se dio zanemaruje. U takvom kontekstu je (posebno mlađoj, na konzumerizmu odrasloj) publici postalo svejedno tko im ili što svira, svaki im je izlazak kao i svaki drugi, a glazba samo „zvučna podloga“.
Edi Cukerić naglasio je da u centru grada nedostaje pravi koncertni prostor s konceptom otvorenim za sve glazbene žanrove i umjetničke forme, a kao moguću lokaciju naveo je nekadašnje kino Beograd. Tu ili neku drugu atraktivnu lokaciju u centru, smatra on, vrijedilo bi urediti po uzoru na ljubljansku Šišku, prostor koji bi uz koncertnu dvoranu mogao biti opremljen svim popratnim sadržajima, od kafića do biblioteka s multimedijom, te tako zaživjeti kao stalni punkt susretanja, baza iz koje bi se kretalo u zajedničke kreacije. Za koje, uvjeren je Cukerić, Pula sada već ima solidnu logistiku i velike glazbene potencijale.
U tom tonu zaokružena je i ova tribina, na kojoj su se svi složili kako je bitno stvarati što više autorske glazbe i prostora za njeno predstavljanje, a kad postoji kontinuitet mladi će uvijek donositi nešto novo, svježe i inspirativno, dok će se rock, kao i svi drugi žanrovi, nastaviti razvijati u nesagledivim pravcima i fuzijama, probijajući postavljena ograničenja.
Tekst Daniela KNAPIĆ
