Otvorena izložba „Jugoslavenski omladinski tisak kao underground press: 1968 – 1972 (Zagreb, Beograd, Ljubljana)“ u Dnevnom boravku DC‑a Rojc
Izložba „Jugoslavenski omladinski tisak kao underground press: 1968 – 1972 (Zagreb, Beograd, Ljubljana“) predstavljena je u petak 25. ožujka u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc. Iako je već obišla više gradova, izvorno je izložbu producirala Galerija Galženica iz Velika Gorice, a kao njen kustos potpisuje se Marko Zubak, povjesničar koji je doktorirao na Odsjeku za povijest na Central European Universityju u Budimpešti s tezom o omladinskom tisku u Jugoslaviji (1968−1980), a trenutno radi kao znanstveni istraživač na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu gdje se bavi medijima, studentskim pokretima i subkulturama u socijalističkoj Jugoslaviji.
„Drago mi je što se nakon mnogo gradova ova izložba pojavljuje i u Pulu, što sigurno nije bez razloga jer i Pula je imala zanimljivu omladinsku scenu i jest jedan od gradova u kojem se kontrakulturni i subkulturni elementi prožimaju već puno desetljeća, tako da je ona ovako i ovdje postavljena pun pogodak.“ kazao je u uvodu prof. Boris Koroman s Odsjeka za koroatistiku pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile. Kako je objasnio kustos Marko Zubak, izložba ne obuhvaća sav tisak za mlade iz tog razdoblja, već isključivo časopise koji su izdavani pod okriljem studentskih i omladinskih organizacija. Jugoslavenski komunisti koncem 60-tih godina prihvatili izvorni sovjetski koncept omladinske štampe, nastao kao sastavni dio državnog propagandnog aparata s ciljem da se „omladinu uputi na pravi put“ i pritom su prihvatili i sve njegove glavne osobine. U skladu s marginalnim položajem svog izdavača, produljene ruke Partije, omladinski listovi dugo su bili tek pamfleti na margini medijske scene, lišeni veće novinarske vrijednosti, međutim koncem 60-tih stvari su se počele ubrzano mijenjati…
Izložba prati procese koji su se događali u omladinskom tisku ex Jugoslavije, a pod indirektnim utjecajem zapadnog, tzv. underground novinarstva. U jeku globalne studentske pobune, u ljeto 1968., u drugom broju britanskog underground časopisa Black Dwarf, nedavno preminuli britanski pjesnik Christopher Logue objavio je legendarnu pjesmu „Know Thy Enemy“ („Upoznaj svog neprijatelja“). Logueova anti-kapitalistička poema otisnuta je na posteru u čijem se središtu nalazila velika fotografija šake s pečatnjakom s obrisima Che Guevare. Njegova plakatna poezija bila je odraz trenutka koji je tražio sveobuhvatnu revolucionarnu preobrazbu društva, ali i medija. Svega par mjeseci kasnije, ista se šaka pojavila na naslovnici Omladinskog tjednika, službenog glasila zagrebačkog saveza omladine, s insignijama prilagođenima domaćem ideološkom kontekstu. Logueove je stihove zamijenio usklik “Radikalno ili nikako“. Umjesto Che Guevare s prstena su u čitatelja bili upereni zvijezda i stilizirani srp i čekić. Iako ublažena, poruka je manje-više ostala ista: zahtijevale su se promjene i temeljite reforme. Ova neobična „posudba“ najbolja je ilustracija lajtmotiva cijele izložbe: nesvakidašnje veze koja se krajem 1960-ih i početkom 1970-ih uspostavila između dva unikatna novinska žanra, nastala u sasvim drugačijim ideološkim okvirima.
Ovom se izložbom sagledava neobična transformacija koju omladinski tisak doživljava krajem 1960-ih, potaknut dotad najtemeljitijom reformom omladinskih i studentskih saveza. Nova samoupravna paradigma pokušala je omladinu uspostaviti kao aktivnog igrača koji preuzima odgovornost za vlastitu sudbinu. Djelujući u specifičnom socijalističkom okružju, sve propusnijem spram zapadnih utjecaja, jugoslavenski omladinski tisak u to vrijeme odbacuje zacrtanu transmisijsku zadaću, postupno se pretvarajući u relevantni medij koji s margine odašilje svježe i dijelom subverzivne političke i kulturne poruke. Pritom mu je, ne uvijek svjesno i ne uvijek doslovno, kao svojevrsni uzor neočekivano poslužio britanski i američki underground press. Svojom uzbudljivom mješavinom radikalne politike i kontra-kulture, časopisi poput The Berkeley Barba, Rata, Oza ili Ita predstavljali su reakciju na učmalost srednjostrajaških medija. Nastali na medijskoj margini i stvarani od samih aktera, bili su otvoreni za razne eksperimente u sadržaju i formi, afirmirajući ideje studentskog pokreta i novog sex&drugs&rock’n’roll svjetonazora.
Omladinski novinari različitim su kanalima dobivali ove underground časopise, bivajući fascinirani drugačijim porukama, načinom prezentacije i poimanjem novinarstva. Vođeni sličnim ljevičarskom patosom i potaknuti općom revolucionarnom atmosferom, preuzimali su i prilagođavali njihove teme i heroje. Uslijed sličnih uvjeta, nesigurne egzistencije i pritisaka s kojima su se susretali, instinktivno su posezali za rješenjima koja su duhom bila slična onima do kojih dolazi underground press. Sve ovo moguće je pratiti na nekoliko razina.
Omladinski tisak postaje organ studentskih pokreta koji se krajem 1960-ih i početkom 1970-ih formiraju u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Listovi daju medijski glas pobunjenim studentima, ali i sami organiziraju njihove akcije, stupajući u sukob sa režimom. Promoviraju se ikone globalne studentske i anti-imperijalističke pobune, od Rudija Dutschkea do kontroverznih Black Panthers, gerilske organizacije teško spojive sa samoupravnom ideologijom. Manifest vođe Yippiesa, Jerryja Rubina, Do it: Scenarios for Revolution (Učini to: Scenariji za revoluciju) tiska se posvuda kao da je riječ o kakvom marksističkom klasiku.
Za razliku od underground pressa, omladinski tisak bio je ipak primarno politički orijentiran. Mlade novinare privlačio je alternativni životni stil hipija, no mučila ih je njihova apolitička indiferentnost. I rock kultura, uz par iznimaka, dolazi na stranice omladinskog tiska tek nakon što je dokazala svoj progresivni karakter. Idealni spoj pronađen je u politiziranoj anglosaksonskoj kontra-kulturi čija se pionirska djela, poput Bomb Culture Jeffa Nuttalla ili Play Power Richarda Nevillea, prezentiraju čitateljima u nastavcima. Njujorški anarhistički pjesnik i anti-ratni aktivist Tuli Kupferberg (koji će u Makavejevom „Misteriju Organizma“ ironično pozivati na pokolj studenata), po prvi se put u jugoslavenskom kontekstu pojavljuje na stranicama omladinskog tiska.
Časopisi postaju i zagovornici seksualnih sloboda, ponekad shvaćenih kao sastavni dio političke emancipacije. Njihova seksualna revolucija, nalik svom američkom prototipu, bila je obojena muškim seksizmom i većinom ograničena na detabuizaciju seksualnog čina i žargona.
Naposljetku, omladinski tisak postaje platforma za iskušavanje novih vizualnih koncepata na tragu undergrounda. Grafički urednici inovativno su koristili postojeća tehnička ograničenja, dekonstruirajući uobičajene grafičke obrasce. Mihajlo Arsovski i Kostja Gatnik, svaki na svoj način, oblikuju kultna godišta Pop-Expressa i Tribune gdje neobičnom upotrebom tipografije i fluorescentnim bojama uvode duh psihodelije i flower-power estetike u socijalističko okružje. Slobodan Mašić kreira osebujni vizualni identitet Susreta, a Florian Hajdu, uz pomoć Lazara Stojanovića, eksperimentira s formom, mijenjajući iz broja u broj format Vidika.
Baš kao i underground press, omladinski tisak rodno je mjesto alternativnog strip izričaja. Tu se pojavljuju prvi prijevodi budućih klasika, poput Roberta Crumba, ali i pionirska domaća ostvarenja Pere Kvesića, Bálinta Szombathyja i spomenutog Kostje Gatnika alias Magne Purge.
Underground urednička politika nije prošla nezapaženo od strane režima. Redakcije časopisa suočavale su se sa sve jačim pritiscima vlasti koji su kulminirali uredničkim smjenama, a politička represija u Jugoslaviji početkom 1970-ih baca u krizu i omladinski tisak, čime se zaokružuje razdoblje njegove povijesti obuhvaćeno ovom izložbom. Od ovog udarca oporavit će se tek krajem desetljeća, pojavom Poleta, Studentskog lista, Tribune itd, ali to je već nova priča.
Tekst Daniela KNAPIĆ
