Predstavljanje zbirke “Valiža mojeh rikorde” Nadije Disiot
Knjiga poezije autorice Nadije Disiot pod nazivom „Valiža mojeh rikorde“ predstavljena je u prostoru Gradske knjižnice Umag, u srijedu 23. ožujka u organizaciji Ogranka Matice hrvatske Buje i GK Umag. Književnu večer u ime organizatora otvorio je Neven Ušumović ravnatelj GK Umag, pozvavši predstavnika Ogranka, Zlatana Vareliju da zajedno s autoricom Nadijom Disiot upozna posjetitelje s ovim djelom pisanim na specifičnom kajkavsko-čakavskom dijalektu s područja mjesta Opatija na granici između Bujštine i Buzeštine.
Varelija koji je ujedno i nakladnik, glavni i odgovorni urednik te recenzent ovog izdanja naglasio je da je zbirka pjesama„ Valiža mojeh rikorde“ tiskana u nakladi Matice hrvatske Ogranka iz Buja u biblioteci „Prvi koraci“ namijenjenoj autorima koji prvi puta samostalno objavljuju svoje djelo. Došavši u posjed rukom pisanih pjesama autorice Nadije Disiot, prepoznao je njihovu vrijednost, te ih odlučio ovom zbirkom sačuvati za buduće naraštaje.
U stara vremena sela navedenog područja bila su zatvorene zajednice, komunikacija od sela do sela bila je jako slaba, te se tako stvorila posebnost da je svako selo imalo svoje narječje, koje su tvorili ispreplićući nekoliko čakavskih dijalekata u raznim kombinacijama s kajkavskim i romanskim dijalektom, te ostacima staroslavenskih riječi.
„S pjesmom nas autorica uvodi u svoje djetinjstvo, dok u mašti i sjećanjima obilazi krajolik svojeg rodnog kraja, kroči pod rukom s čitateljem iz pjesme u pjesmu radujući se svakom novom stihu. Pjesme lagane, jednostavne, pitke, recept su za dušu“ navodi Varelija. Dodaje da je autorica svjesna da se prošlost više neće vratiti, pjesme piše kao ispis prošlosti kroz koji ocrtava likove koji su prolazili kroz njen život i na svoj ga način odredili. U pjesmama kroz koje se proteže melankolija i sjeta, sjeća se ljudi i običaja, no ne žali za prošlim vremenima – opisuje ih i daje ih nama na uvid, da sami sudimo i razmišljamo o tim vremenima. Jesu li bolja ili lošija nego danas? Pjesme nemaju zaključaka, izvode ih čitatelji sami.
Autorica Nadija Disiot naglasila je da joj je drago da s posjetiteljima može podijeliti sjećanja na djetinjstvo, na mnoge drage ljude kojih više nema, na njen zavičaj, na ljubav prema svom kraju, te konačno na nasljedstvo koje je dobila od svojih djedova, baka, roditelja, a to je domaća beseda. Beseda koja se na žalost sve više gubi, jer jezik je živ, neke riječi nestaju s odlaskom ljudi dok druge s novim naraštajima dolaze, te ju je to ponukalo da počne pisati na tom svom dijalektu kako bi ga otela zaboravu. Jer ono što se govori nestaje, a ono što je na papiru ipak ostaje.
Autorica navodi:
„Domaća beseda o valiže mojih uspomena:
Vela valiža
puna rikorde
sakakoveh
o kantoniće
srca mojega
zaprta stoji.
Uspomene drage, uspomene…. one naviru, bude me, raduju me, potiskujem ih, pobjegnu, pa mi fale, fale…ali vraćaju se: Rada ben ih povedat….ali…to je bilo en bot (mnogi bi rekli). Pa si penson….Zatu najraj mučin i moje rikorde zo se držin…..ali odjednom osjetim neki čarobni miris, pa božanstveni okus, pa me nešto milo oko srca dira….Znam to je vraćanje, osjećaj povezanosti s dragim ljudima, sa zavičajem, s magičnom prirodom. I tako oplemenjena ljepotom minulih vremena, otvaram valižu mojih uspomena.„
Zbirka pjesama podijeljena je na četiri ciklusa nazvanih: Somo vreme pasiva, Jode i vižonce, Ja son na mojen, Da mi je vreme tornat. Zbog specifičnosti narječja na kojem su pjesme pisane korekturu je izvršila sama autorica, dok je profesorica Nataša Vivoda bila zadužena za akcentualizaciju pjesama, a na kraju zbirke nalazi se i rječnik manje poznatih riječi.
Dijalekt je tvrd ima malo samoglasnika, puno prijeglasa, i treba ga pravilno pročitati, govoriti, jer neke napisane riječi mogu imati i drugo značenje ako se ne pročita ispravno. Isto tako pjesma pisana na „talijanskom“ ne poštuje gramatička pravila nego je pisana u duhu njenog dijalekta, onako kako se i govori.
Nadija Disiot pročitala je po nekoliko pjesama iz svakog ciklusa te je posebnost ove večeri i u tome što su posjetitelji mogli čuti nešto uistinu rijetko, izvornog govornika izumirućeg dijalekta.
Zbirku pjesama uljepšavaju ilustracije za koje je zaslužna mlada likovna umjetnica Diana Zrnić, dok je dizajn naslovnice djelo Vesne Rakić de Martin. Ovu lijepu književnu večer dodatno je obogatio nastup glazbenog dua Anita i Dante. Duo nastao iz mješovitog pjevačkog zbora KUD Marušići izdao je do sada dva CD‑a i pjeva o životu i tradiciji na čakavsko-kajkavskom govoru kojim se koriste stanovnici Marušića i okolice.
Nadija Disiot rođena je 1948. godine, osnovnu školu završava u Buzetu, gimnaziju u Pazinu, a Pedagošku akademiju u Puli. Diplomirala je hrvatski jezik i razrednu nastavu, te cijeli svoj radni vijek radila u prosvijeti. Po umirovljenju započinje pisati pjesme i kratke priče na standardnom hrvatskom književnom jeziku i na čakavsko-kajkavskom dijalektu. Do sada je svoje radove objavljivala u kulturno povijesnom Zborniku Bujština, u Buzetskom zborniku i jedna je od autora zbirke pjesama „Saka vas ima svoj glas“ u nakladi Ogranka Matice hrvatske Buje.
Tekst Marko ŠORGO
Fotografije Lidija KUHAR
