“JA KOJA IMAM NEVINIJE RUKE” predstava posvećena Vesni Parun

15.04.2016.

Kazalište A. Gandusio Pučkog otvo­re­nog uči­li­šta Rovinj  ugos­tit će veče­ras u 20:00 sati poet­sku melo­dra­mu „Ja koja imam nevi­ni­je ruke”, nas­ta­lu u pro­duk­ci­ji Zagrebačkog glu­mač­kog ate­ljea, u reži­ji Ivana Lea Leme. Riječ je o pred­sta­vi ute­me­lje­noj na poezi­ji veli­ke hrvat­ske pjes­ni­ki­nje Vesne Parun,  čije je tek­s­to­ve za ovu pri­go­du oda­bra­la glu­mi­ca Vesna Tominac Matačić. Ulaz je slobodan.

56a88e71631afDario_Hacek_mala

Otprilike godi­nu dana pri­je svo­je smr­ti, Vesna Parun objav­lju­je rezi­me svog stva­ra­laš­tva kojeg nas­lov­lja­va para­fra­zom vlas­ti­tog remek dje­la, (Ti koja imaš nevi­ni­je ruke) i sigur­no naj­pre­vo­đe­ni­je pje­sme hrvat­sko­ga jezi­ka, “Ja koja imam nevi­ni­je ruke”. U pred­go­vo­ru tog opsež­nog “asin­kro­nog oda­bi­ra” Vesna kaže: “… uz ovu rije­ku jezi­ka, teče iz istog izvo­ri­šta i u istom smje­ru još jed­na, nije­ma, neo­bi­lje­že­na, materinska.Ta rije­ka je život sam. To smo ja i moja sud­bi­na kao sve­mir­ska zago­net­ka, etnič­ka jed­nadž­ba, biolo­ško duhov­ni kaos.”

12983429_1158469944172138_5430369000711545296_o

Iz nepre­gled­nog opu­sa Vesne Parun koji je kao i nje­zin život bio, ne samo sim­bo­lič­ki, sadr­žan u čuve­nih četr­de­set vre­ća i nakon nje­zi­ne smr­ti, veći­nom, nedos­tup­nih (ne)zainteresiranim znans­tve­nim istra­ži­va­či­ma, vla­da­ju­ćim struk­tu­ra­ma, kul­tur­nim institucijama,čitateljima i budu­ćim poko­lje­nji­ma, nas­tao je ovaj tek­s­tu­al­ni “pat­c­hwork” jed­nog ose­buj­nog živo­ta koji se odma­ta na sce­ni od rođe­nja, poput, emo­ci­ja­ma nabi­je­ne, jed­no­sat­ne, psi­ho­ana­li­tič­ke sean­se. U ispo­vjed­noj, dnev­nič­koj for­mi, u prvo­me licu, kroz malo poz­na­te, auto­bi­ograf­ske zapi­se pjes­ni­ki­nje razot­kri­va­ju se intim­ne tra­ume u koji­ma se ogle­da­mo kao suvre­me­ni­ci zajed­nič­kog pod­neb­lja, istog patri­jar­hal­nog kišo­bra­na, te napo­se mate­ri­njeg jezi­ka. Ovdje razot­kri­ven život nije soč­na tema medi­ja već temelj kapi­tal­nim dje­li­ma poezi­je što ne zas­ta­ri­je­va­ju ni gene­ra­ci­ja­ma, već uvi­jek nano­vo nadah­nju­ju, ople­me­nju­ju, pro­čiš­ću­ju i liječe.

Predstava “Ja koja imam nevi­ni­je ruke” osvo­ji­la je Grand prix na 17. International fes­ti­val of mono­dra­ma, Bitola, 2015.