Pavao Pavličić – književna večer uz predstavljanje knjige „Tajno ime“ na festivalu BOOKtiga
Knjiga „Tajno ime“ Pavla Pavličića predstavljena je u srijedu 20. travnja u Gradskoj knjižnici Poreč. Na početku ove ugodne književne večeri, prisutne je pozdravila ravnateljica GK Poreč dr. sc. Irides Zović, zaželjevši svima dobrodošlicu na deveti festival BOOKtiga, te najavivši akademika i književnika dr.sc.Pavla Pavličića – najplodnijeg i najpopularnijeg našeg književnika čije su knjige redovito na ljestvicama najčitanijih u knjižnicama, a njegov književni opus prihvaćen je kako od kritike tako i od najšire čitateljske publike.
Jedan od začetnika kriminalističkih romana nedavno je objavio i svoj posljednji roman pod nazivom „Tajno ime“ u kojem se susrećemo s novim avanturama junaka Ive Remetina, koji se već dugi niz godina javlja u Pavličićevim romanima. Na pitanje što za pisca i publiku znači praćenje kroz romane jednog te istog glavnog lika i nekoliko sporednih, Pavličić je pojasnio da se za to odlučio po uzoru na druge književnike koji su često koristili takvu formu koju redoviti čitatelji vole, jer je sa svakim novim djelom to za čitatelja kao susret s dobrim starim znancima s kojima se rado druži. Kako je Remetin lik izmišljen prije više od četrdeset godina, i u to doba je bio autorov vršnjak, Pavličić se odlučio da mu malo zaustavi vrijeme, kako ne bi bio prestar za obavljanje svojih istražiteljskih zadataka, pa ga je zaustavio negdje oko 55 – 60-te godine života, a takva je sudbina i ostalih stalnih likova njegovih romana, te se na taj način i on sam osjeća mlađe, našalio se Pavličić.
Ivo Remetin urednik je crne kronike, a na pitanje zašto je odabrao to zanimanje za njega, umjesto da ga stavi u žižu zbivanja kao policijskog inspektora, Pavličić je pojasnio da je lik izmišljen još u socijalizmu kada nije znao kako točno policija iznutra funkcionira, a trebao je čovjeka koji se sa zločinima susreće profesionalno, tako da se Remetinova funkcija urednika crne kronika nametnula sama po sebi, pogotovo obzirom da je autor u mladosti surađivao u novinama te je znao kako novine funkcioniraju i kako izgleda ambijent redakcije. Budući da smatra da čitatelji vole vidjeti kako funkcionira medijski svijet iza kulisa, nije bilo potrebe da funkciju urednika kasnije mijenja, te ju je zbog praktičnih razloga sačuvao u svim budućim djelima s Remetinom u glavnoj ulozi.
Autor je tek nekoliko puta posegnuo za stvarnim događajima u pisanju svojih romana, više se oslanjajući na svoju imaginaciju, stvarajući lik istražitelja koji odudara od stereotipa. Umjesto genijalca, Remetin je krajnje običan čovjek urednog obiteljskog života koji mu omogućava da se bavi drugim ljudima i rješava njihove probleme, te preko prijatelja policajca doznaje važne informacije o svojim slučajevima.
U novom romanu autor se dotiče i nekoliko važnih problema suvremenog društva kao što su maloljetničko nasilje i odnos pojedinca prema vlastitoj prošlosti, no objašnjava da u svom pisanju ne odlučuje unaprijed o kojim će se određenim pitanjima baviti, nego kako razvija priču situacije se nametnu same i ulaze u nju. Pojasnio je da je kod romana detekcije najvažnija zagonetka koja je na početku i odgonetka koja dolazi na kraju, a sve između mora se odvijati u prepoznatljivoj svakodnevici. U novom romanu Pavličić portretira čovjeka koji u jednom času, kao starac, otkriva da su mnogi njegovi znanci i prijatelji nekada u davnim vremenima radili za tajne službe, a svi ostali opisani događaji i društveni problemi iz svakodnevnog života dolaze kao potkrjepa te priče. Pišući o tim problemima autor ih ne pokušava riješiti, jer smatra da ih književnost i ne može riješiti, već je to zadaća drugih institucija. Zadatak pisca krimića je dati rješenje zagonetke koju je zadao na početku romana, pričati priču iz perspektive istražitelja gdje čitatelj ima ili mu se čini da ima jednake šanse za rješavanje zagonetke kao istražitelj. Na početku pišući fantastiku, naglasio je da je počeo pisati krimiće kako bi sam sebe natjerao da govori o svakodnevici, jer je narav krimića takva da mora imati nekakav aktualni karakter. Radnja Pavličićevih krimića smještena je uglavnom u Zagreb koji je autorov drugi grad nakon Vukovara, grad kojeg jako dobro poznaje, budući da u njemu dugo živi, te je ravnateljica zamolila autora da pročita ulomak iz najnovije knjige „Tajno ime“ – prekrasan opis proljetnog Zagreba, ambijentalna crtica kojom se opisuje atmosfera u kojoj se odvija radnja.
Bila je ovo prigoda da se s Pavličićem porazgovara malo i o suvremenoj hrvatskoj književnosti, za koju je rekao da je vrlo zanimljiva s vrlo velikim žanrovskim rasponom, te da je vidljiv veliki napredak u produkciji, budući da ima sve više ljudi koji se po prvi puta odlučuju na takvu književnu avanturu. Smatra da je to jako dobro, jer po jednostavnom računu vjerojatnosti od tolike produkcije mora izaći i nešto vrlo kvalitetno. Izdvojio je kolegu Tribusona za čije romane smatra da su bolji od razvikanih skandinavskih krimića, te Gavrana čije drame imaju dnevno po nekoliko premijera diljem svijeta.
Ravnateljicu je zanimalo mišljenje u kojoj mjeri danas knjižnice pomažu u širenju čitateljske publike, na što je autor odgovorio da smatra da su knjižnice još uvijek silno važna mjesta i da će opstati usprkos internetu i vizualnoj kulturi kojom smo bombardirani. Ističe da su knjižnice i knjižničari naročito važni za djecu, te smatra da se proporcionalni broj ljudi koji se zanima, koji „imaju sluha“ za književnost uglavnom ne mijenja. Za pripovjednu književnost smatra da je nastala zbog toga što ljude zanima što se dogodilo drugim ljudima, kakva su njihova iskustva, kakvi su njihovi životi i to vole u pisanom obliku. Književnost nam daje nešto što nam nijedna druga djelatnost ne može dati, a vjeruje da su knjižničari danas najnačitaniji ljudi u našoj zemlji, te je nenadoknadiva njihova uloga u savjetovanju jer poznaju i svoje korisnike i njihove interese. Na pitanje koji ga žanr u književnosti najmanje privlači rekao je da su to znanstvena fantastika koju ne voli jer misli da dobru književnost stvaraju ograničenja, a ovaj žanr piscu daje previše slobode i ljubići koje bi volio napisati, ali misli da ne to ne zna i boji se pokušati. Usporedivši krimiće sedamdesetih kada je počeo pisati i danas, istakao je da je u početku taj žanr bio nešto što se toleriralo i o čemu se nije htjelo previše govoriti. Stavljalo ih se u isti koš sa znanstvenom fantastikom, stripovima i objavljivalo ih se u sveščićima koji su išli na kioske, u biblioteci „Trag“ koja više ne postoji, te je onda iz te popularne kulture, kada je ona izborila pravo postojanja, iznikao krimić koji je od tada smatran normalnim štivom, koje više nije sumnjivo, koje izlazi u knjizi, a pionirom književnosti ove vrste smatra Nenada Briksija (prevoditelj Alana Forda). No u ta vremena krimić ni izbliza nije bio popularan kao danas kada je postao pomodno štivo, te se u marketinške svrhe krimićem obilježavaju i razni romani koji baš i ne pripadaju tom žanru.
Kao dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta zamoljen je da kaže svoje mišljenje o državnoj maturi i školskom programu. Naglasivši da smatra da je državna matura savršena besmislica izmišljena iz nostalgije za davnim vremenima kad su sve te stvari štimale, Pavličić je rekao i da smatra da u nastavi knjiženosti u srednjoj školi treba obrnuto postaviti stvari u odnosu na dosadašnju praksu koja inzistira na kronologiji, te u nižim razredima početi sa suvremenom književnošću stvarajući tako novi čitalački naraštaj umjesto da se učenike odmah na početku „uplaši“ za njihovu dob teško razumljivim klasičnim djelima.
Na pitanje posjetitelja koje mu je njegovo najdraže djelo, istakao je da je to najteže pitanje, jer kao i ostali umjetnici voli jednako sva svoja djela oko kojih se uvijek jako zalaže i piše ih s jednakim žarom, no ponekad ga iznenadi izbor publike koja ne prepozna jedan roman („Kronika provincijskog kazališta“), dok drugi neočekivano dobije veliku pozornost („Dunav“). Pavličićev princip je taj da je ono što je čitateljima najdraže i njemu najdraže.
Tek napisani roman prvo na čitanje daje svom uredniku, koji sad već i bez čitanja zna da se radi o dobroj knjizi. Ranije je prvo davao prijateljima na čitanje, no odustao je od toga iz dva razloga – budući da „bezobrazno mnogo piše“ smatra da ne može toliko gnjaviti ljude svojim rukopisima, a drugi je razlog što kad dobiju rukopis uhvati ih velika kritička pomama i budu puno stroži prema takvom rukopisu nego kad čitaju već gotovu knjigu, našalio se Pavličić.
Ove zime napisao je novi krimić radnog naslova „Salon za plakanje“ čiju će zagonetku naravno riješiti uvijek pouzdani Remetin.
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
