Povodom Dana planeta Zemlje: Sjeme slobode vs. sjeme smrti – dr. Vandana Shiva
„Naša kultura slavi smrt i destrukciju više od evolucije i prilagodbe, pa je stoga naš revolucionarni zadatak to prevazići i evoluirati onkraj niskih očekivanja te kulture u propadanju.“, „Bioraznolikost i kulturna raznolikost idu ruku pod ruku. Kad je kultura ugrožena, ugrožena je i bioraznolikost. Kada kontrola nad sjemenom postane veliki posao, raznolikost sve brže nestaje.“ Vandana Shiva
Dr. Vandana Shiva, svjetski poznata indijska eko-aktivistica, feministica i filozofkinja, veliki borac za biorazolikost, održivost, društvenu pravdu i demokraciju zasnovanu na prirodnim zakonima lani je boravila i u Hrvatskoj, održavši predavanja u Sisku i Zagrebu. Povodom Dana planeta Zemlje, ali i najnovije saborske rasprave o GMO‑u, donosimo izvatke iz nekoliko njenih novijih intervjua.
Prije no što je postala aktivistica bila je uspješna fizičarka…
„Studirala sam nuklearne fiziku, ali i kvantnu teoriju. U diplomskom radu obradila sam ne-odjeljivost i ne-lokalitetnost u kvantnoj teoriji, odnosno tumačenje da je sve povezano. Budući su nam industrijska revolucija i znanstvena revolucija dale vrlo mehanicističku ideju svemira, prvo su nam rekli: “Priroda je mrtva. Nema žive Zemlje. Kako uopće možete zamisliti da je Zemlja živa? A i druge vrste – one su samo inferiorna Božja stvorenja. Moramo stvoriti čovjekovu prevlast nad Bogom, preko Zemlje.” Ta ideja da je sve samo teška materija, neživa i međusobno nepovezana, još uvijek je vodilja mnogim znanstvenicima, a genetski inženjering temelji se na upravo na toj ideji o tvrdoj materiji, o izoliranim genima, koji sve određuju, dok molekula-gospodar daje naredbe. – to su stari patrijarhalni stavovi. Prava znanost je znanost o interkonekciji, međusobnoj povezanosti, ne-odvojivosti. Sve je povezano. U poljoprivredi, primjerice, morate vidjeti i tlo i biljke i oprašivače i proizvedenu hranu, sve to povezano u cjelinu.
Ono što se danas propagira kao novi svjetski poredak, to nije globalna povezanost na ekološkoj razini. To je iznimno umjetno, korporativno pravilo na planetarnoj skali. Nekoliko korporacija kontrolira svijet. Sve što cirkulira je roba. Roba koja se ne bi trebala kretati. To je još uvijek stari, tvrdi model biljarske lopte. Možete natovariti brodove iz Kine jeftinim potrošačkim proizvodima za američke Walmart markete. To nije svijet povezanosti. Svijet povezanosti prepoznao bi da rijeke Kine trebaju teći čiste i slobodne. Priznao bi da Kinezi trebaju raditi u slobodi, a ne kao robovi u tvornicama za proizvodnju jeftine robe. Ova korporacijska globalizacija temelji se na stalnoj težnji ka većem, dubljem dosegu poduzeća u područja gdje ranije nisu imala nikakvu ulogu – u hranu, vodu, zrak, pretvarajući sve u robu, pretvarajući Zemlju u robu. Taj protok nije protok povezanosti, nego u stvari dovodi do isključenosti, ako vidite kako se nasilje nastavlja.
Svoju knjigu “Pomirenje sa Zemljom” napisala sam zato jer to gledam svaki dan. Svaki me dan ljudi zovu: “Molimo te, dođi, pucaju u nas, pokušavaju srušiti našu svetu planinu Niamgri radi aluminija.“ Ili „U našim planinama ima željezne rudače, oni nas zbog nje raseljavaju.” Svaki dan događa se rat za zemlju. Svaki dan rat za vodu. A sve zbog apetita te globalne robne proizvodnje, međusobnog povezivanja na bazi potrošnje. Često kažem da je ono što imamo povezanost svijeta kroz pohlepu, a priroda tako ne funkcionira, ni čovječanstvo ne bi smjelo tako raditi, isključivati ljude, ubijati njihovu ljudskost. Nije slučajno da s razvojem korporacijske globalizacije i ekonomske globalizacije vidimo rast vjerskih sukoba, etničkih sukoba, gdje se ljudi sve više i više dijele. Tako vidimo ljudske podijeljenosti, dublju podjelu između ljudi i Zemlje. I sve to ima globalni doseg. Svjedoci smo pada u našem osjećaju za zajedništvo čovječanstva i definitivnog kolapsa planetarne svijesti koju bismo trebali imati. Za mene, dva glavna elementa pomirenja sa Zemljom su: povrat naše zajedničke čovječnosti i povrat našeg prepoznavanja da smo građani Zemlje.“
Počeci…
„Na mom dugom putu u ekološkom aktivizmu, preko 40 godina, novac je uvijek bio ona intervencija koja pokreće ekološku destrukciju. Prvi pokret u kojem sam bila uključena bio je Chipko, u kojem su seljanke iz moje regije došle, zagrlile stabla i rekle: „Morat ćete ubiti nas prije no ubijete stablo, jer ova stabla su naše majke, ona nam daju vodu, tlo, daju nam zrak, energiju…“, a deforestacija vodi nestajanju vode, nestajanju energije i ekološkim katastrofama poput proklizavanja tla. Zašto se stabla sijeku? Jednostavno zato jer sječa stabala stvara novac. Ostavljanje stabala na njihovom mjestu daje stabilni ekosustav, zadovoljavaju se temeljne potrebe, održava materijalno blagostanje i tako izbjegava siromaštvo, ali sječa stabala donosi ogromne profite drvnim kompanijama i zemljama koje rast mjere BDP-om. Živo stablo ne doprinosi BDP‑u, ali ubijeno da. Zato – što više rastu naše ekonomije, više ljudi pati i više pati planet.
Sljepoća na kreativnost prirode i žena je izvor moći u patrijarhalnoj strukturi i patrijarhalnim organizacijama. To je vrlo pogodan izvor moći, jer omogućuje da se uništavanje definira kao stvaranje bogatstva. Npr. nakon rata protiv Iraka, general koji je bio zadužen za obnovu koristio je izraz: „mi rađamo novi Irak“ –u sebi sam ga upitala: „Sada, nakon što ste poharali zemlju, nakon što ste je potpuno izbombardirali, ti taj fenomen vidiš kao proces rađanja?“ Generali ne daju rođenje i život se ne rađa iz bombi.“
O industrijalizaciji poljoprivrede, „Zelenoj revoluciji“…
„Problematikom poljoprivrede bavim se od 1984., što je i naslov poznatog Orwelovog romana, a 1984. je za nas u Indiji bila doista orvelijanska godina. U lipnju te godine dogodilo se jedno od najgorih nasilja u našoj novijoj povijesti. Bilo je ekstremizma u Panjabu (ljudi misle da je terorizam započeo s Al Kaidom, ali ne – započeo je u Punjabu). Počelo je u Punjabu, jer je tzv. Zelena revolucija, koja je tamo trebala donijeti prosperitet i mir (čak joj je dodijeljena i Nobelova nagrada za mir), zapravo bila uvođenje novca u indijsku poljoprivredu. Drugi događaj koji me je potresao 1984. bio je u Bophalu – tvornica pesticida tada u vlasništvu Union Carbidea, danas Daw chemicals, iscurila je usred noći 2. prosinca i odmah ubila 3.000 ljudi, a od tada preko 30.000 ljudi. U tom sam trenutku počela proučavati poljoprivredu – zapitala sam se zašto je današnja poljoprivreda postala svojevrstan rat? Nisam se iznenadila kad sam otkrila da je to zato jer je i započela u ratu – kemikalije u bojnim otrovima na kojima se zarađivalo tijekom rata prebačene su iz tvornica eksploziva u tvornice pesticida za poljoprivredu i proizvodnju hrane. Tako, neovisno s koje strane na to gledate, stvaranje novca postalo je prokletstvo za poljoprivredu. Uništilo je naše tlo, našu bio-raznolikost, uništilo našu vodu. Postoji nedavno izvješće NASSA‑e o tome kako su podzemne vode Sjeverne Indije nestale, ali NASSA to ne povezuje s preporukama SAD‑a da se u poljoprivredu uvedu kemikalije. A te kemikalije trebaju intenzivnu irigaciju, za koju se koriste podzemne vode…Tako da, s koje god točke gledali, taj fokus na novac je zapravo recept za osiromašenje.
Prije Zelene revolucije poljoprivreda je kod nas značila skrb za tlo, pribavljanje životnih namirnica, sigurnu egzistenciju, kulturni identitet u povezanosti sa Zemljom. Nakon Zelene revolucije poljoprivreda znači korporacije koje zarađuju prodajom skupog sjemenja i kemikalija, znači seljake koji upadaju u dugove jer ne uspijevaju ulagati toliko novca. U početnim stadijima to se rješavalo oružjem – 30.000 ljudi je u tom razdoblju ubijeno u tom nasilju u Punjabu, šest puta više nego 9÷11… Danas se to nasilje više ne nastavlja putem oružja, nego kroz to što ljudi ispijaju pesticide kako bi okončali svoje živote. 300.000 indijskih poljoprivrednika je počinilo samoubojstvo samo u proteklom desetljeću! A sve zbog poljoprivredne vođene novcem, poljoprivrede dizajnirane ne kako bi štitila Zemlju, ne kako bi štitila sjeme, ne da bi ljudima priskrbila hranu, nego isključivo kako bi donosila novac, ona je te ljude ubila.“
Navdanya
„Sjeme je oružje. Henry Kissinger je još 70-ih godina izjavio „Kad kontroliraš oružje kontroliraš vojsku, ako kontroliraš hranu kontroliraš društvo.“ Kad kontroliraš sjeme, kontroliraš život na Zemlji.
Kroz povijest, u svakoj su kulturi žene bile te koje su prikupljale sjeme i one su, već i samom svojom majčinskom ulogom, uvijek ostale povezanije s prirodom i njenim zakonitostima, dok patrijarhat gura dominaciju nad Zemljom i time se od nje sve više udaljuje. Ja sam pokrenula Navdanyu, mrežu čuvara sjemena i organskih proizvođača, 1987. kada sam prvi put čula da korporacije planiraju genetski modificirati svako sjeme, kako bi takvo sjeme mogli patentirati i potom na globalnoj razini nametnuti zakone o patentima na život. Patenti na sjeme preobražavaju naše najviše svete dužnosti dijeljenja i spremanja sjemena u “zločin protiv intelektualnog vlasništva”. Dolazim iz zemlje u kojoj prije 20 godina nije bilo korporacija u sustavu hrane. One tu nisu smjele biti. Naši su propisi isticali da je hrana previše dragocjena. Bila je važan izvor sredstava za život, pa smo stoga morali zaštititi naše male poljoprivrednike. Svaki je zakon štitio male poljoprivrednike, prava zemljišta, tržnice, cijene, sve se radilo tako da mali poljoprivrednik može dobro živjeti. Prerada hrane bila je u sektoru malih razmjera. Zato nismo imali junk food i prerađenu hranu. Međutim, globalizacija mijenja pravila. Osobno sam sjedila na sastanku na kojem su rekli “Moramo stvarati genetski modificirane organizme zato jer je to jedini način kako možemo tvrditi da imamo patent. Patent je pravo vlasništva nad izumom, pravo na vlasništvo vlastite kreacije. I to sa sobom donosi ekskluzivnu pravo isključivanja svih ostalih iz upotrebe, vlasništva i distribuiranja patentiranog proizvoda.”
Dakle, korporacije tvrde da imaju pravo na zaštitu intelektualnog vlasništva. Promijenili su i jezik. Za sjeme više ne kažu da je sjeme već intelektualno vlasništvo. Rade na tome da društvo promijeni svoje razmišljanje o tome što je na kocki. Sjeme je prva karika u prehrambenom lancu. I zato, kad kontrolirate sjeme, možete kontrolirati hranu.
S industrijskim sjemenjem i industrijskom poljoprivredom raznolikost biljaka i usjeva nestaje. Čovječanstvo je imalo na raspolaganju 8.500 vrsta jestivih namirnica, a svaka vrsta je evoluirala, stvarajući daljnje različitosti. Prije Zelene revolucije Indija je imala 200.000 sorti riže. Tu raznolikost zamijenile su monokulture (sadnja isključivo jedne sorte na velikim obradivim površinama). Danas Indija uzgaja osam sorti riže koje prodaje globalno. Najbrže se šire površine s genetskim kukuruzom i sojom, jer su oni patentirani i korporacije mogu naplaćivati tantijeme od poljoprivrednika. Kada nestaje sloboda sjemena i seljaci postaju ovisni o GMO sjemenu, oni zapravo postali robovi tog sjemena.“
O GMOu
„Mene inspirira svetost života, svetost sjemena. Sjeme je izvor života, a i izvor obnove života. Kako korporacije mogu tvrditi da su kreatori i izumitelji života na Zemlji, kada jedino što su sposobne činiti jest uvoditi otrovne gene u stanice biljaka pomoću genskih pištolja i raka biljaka? Jedina „inovacija“ u GMO‑u je tzv „terminator gen“ kojim sjeme postaje sterilno, neobnovljivo. Dakle – seljaci ga svake godine moraju iznova dobavljati od „intelektualnog vlasnika“, korporacije i to je jedini razlog nastanka GMO‑a. Od kad je globalizacija uvela nova pravila za sektor sjemena, poljoprivrednici u Indiji moraju plaćati jako puno za totalno nepouzdano sjeme, koje treba ogromne količine kemikalija i vode, ujedno zagađujući vodu i okoliš. To je diktatura nad životom, nad našim životima. Ako ja ne mogu reći ne GMO‑u, ja ne živim u slobodnom svijetu, ako je svako sjeme patentirano, ne postoji slobodna bioraznolikost.
Što god se događa sa sjemenjem utječe na tkivo života. Kada je sjeme živo, regenerativno i raznoliko, ono hrani oprašivače, organizme u tlu i životinje, uključujući i ljude. Kada je sjeme neobnovljivo, uzgajano za tretiranje kemikalijama, raznolikost nestaje. Kemikalije ne ubijaju samo korov već i oprašivače i organizme u tlu. Sedamdeset i pet posto pčela na planeti je nestalo, a nastavi li se s industrijskom poljoprivredom za 30 godina tlo i voda će biti toliko zagađeni da se hrana više neće moći uzgajati. Kemijski uzgojena tla, prskana herbicidima i pesticidima, ubijaju korisne organizme koji stvaraju plodnost tla i štite biljke. Prije više od 50 godina, Rachel Carson je napisala Silent Spring kako bi nas probudila za problem ekološkog uništenja uzrokovanog pesticidima. Organsko sjeme i organska poljoprivreda ne štite samo ljudsko zdravlje, već i zdravlje cijelog ekosustava.“
Nevidljivi div – korporacija Monsanto
„Monsanto je ključan zato jer su oni sada najveća tvrtka za sjeme, oni privatiziraju sjeme. Monsanto kontrolira 95 posto pamuka u Indiji, 90 posto soje u SAD‑u, preuzeli su većinu sjemenskih tvrtki u svijetu. U Indiju su prvo donijeli genetski modificirani pamuk. Povećanje samoubojstava seljaka u Indiji događa se mahom u područjima gdje se seljake učinilo ovisnima o GMO pamuku. Prije GMO pamuka, uzgoj pamuka bila je najunosnija grana, to su bili najbogatiji poljoprivrednici u Indiji, oni koji su svoju djecu mogli slati na fakultete. Kako se događa taj prijelaz? Kompanija dođe i ohrabruje seljake da se odreknu vlastitog sjemenja, to zovu „zamjenom sjemena“, kao da zamjenjujete svoj stari automobil da bi kupili novi ili da odete na neko mjesto sa second hand odjećom – donesete nešto svoje i zamijenite za nešto drugo – to je ta logika koja je stvorila sadašnju situaciju u kojoj se sjeme, koje se nikad nije trebalo prestati prikupljati i čuvati, danas se ono tretira kao razmjenjivi artikal. U reklamama za GMO sjeme koriste bogove i boginje- svi naši epovi, cijeli panteon indijskih božanstava mobiliziran je kako bi bili trgovci Monsanta, da kažu: „Biti ćete milijunaši, evo čudnovatog sjemena koje će vas izvući iz siromaštva!“ Kako seljaci nisu navikli da ih božanstva varaju, nisu doživjeli da ih Gospodin Rama vara, oni u to vjeruju, ne vide u tome korporaciju Monsanto, jer ime Monsanto se nikad ni ne reklamira, ne vidi se na oznakama, zato jer Monsanto svoje sjeme prodaje putem licenci lokalnim kompanijama. Tako je Monsanto nevidljivi div koji donosi to obećanje da će seljaci postati milijunaši, sileći ih da se odreknu vlastitog sjemena i, prije no što se osvrnete, u samo jednoj sezoni seljak izgubi svoje lokalno sjeme i ima samo neusporedivo skuplje GMO sjeme koje, sve se više zadužujući, mora kupovati svake godine iznova.“
Marš protiv Monsanta
Citati dr Vandana Shive koje smo naveli samo su sažeci nekih od osnovnih ekoloških i društvenih problema kojima se godinama, kako u svom praktičnom radu, tako i u više od 20 objavljenih knjiga bavi ova iznimna žena. Njezin rad i rad njenih kolega učinio je perfidne i po sam život na planetu pogubne metode korporacija vidljivijima znatno široj populaciji. Danas tako postoji i globalni pokret Marš protiv Monsanta (sljedeći globalni prosvjed zakazan je za 21. svibnja). Prosvjednici uz ostalo vladama upućuju zahtjeve za obaveznim označavanjem proizvoda koji sadrže GMO, jer za sada se taj podatak u mnogim zemljama na etiketama ne navodi. Tako i u Hrvatsku, iako su postojećim zakonodavstva naša polja još zaštićena od te pošasti (ali najavljeni Premijerov „investitor zainteresiran za 10.000 hektara u Slavoniji“ mogao bi uskoro i to promijeniti), godinama nam na police trgovina stižu i neoznačeni proizvodi koji sadrže GMO. U SAD‑u, gdje Monsanto drži 90% ukupne proizvodnje hrane i ima ogroman utjecaj u političkim krugovima (financira i trenutnu predsjedničku kampanju Hillary Clinton), njegovi su lobisti uspjeli postići zabranu posebnog označavanja hrane koja sadrži GMO, uz obrazloženje da bi to „navelo potrošače da pomisle da s takvom hranom nešto nije u redu.” Upravo suprotno – tek je ta zabrana tu misao mnogima potvrdila i navela ih na akcije protiv Monsanta. Kroz svoj utjecaj u humanitarnoj organizaciji USAID, Monsanto koristi i svaku prirodnu i klimatsku katastrofu za guranje svog GMO sjemenja devastiranim zajednicama, npr. Haiti nakon potresa, gdje su poljoprivrednici prosvjedovali protiv tog nametanja. Donacije u sjemenu (iako uz napomenu da se ne radi o GMO‑u) nudio je i seljacima pogođenim poplavama u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, tako da ni kod nas, unatoč restriktivnom zakonodavstvu, danas stvarno stanje s GMO usjevima nije sasvim jasno. Nije teško razumjeti zašto toliko ljudi prosvjeduju protiv hrane koja je zabranjena u više od 60 zemalja diljem svijeta i zašto pesticidi koji idu uz njih brzo gube popularnost (npr. za Monsantov Round up herbicid nedavno je i Svjetska zdravstvena organizacija potvrdila da „najvjerojatnije uzrokuje rak“). Mnoge ih zemlje zabranjuju navodeći povezanost sa smrtonosnim bolestima, razloge okoliša i još mnogo toga. Želite li produbiti znanje o ovoj temi, možete započeti npr. ovdje, gdje možete pronaći mnogo članaka poduprtih brojnim relevantnim linkovima.
Zaključimo još jednim citatom dr Shive:
„Nazvala bih ovo današnje perverznom globalizacijom, jer ide protiv svakog ekološkog principa održivosti- ne možete imati ovu razinu potrošnje a da ne unazađujete planet. Također, ide i protiv pravih ljudskih potreba. Mislim – šoping nikada nije bio put do zadovoljstva, pokažite mi jednog ovisnika o šopingu koji će vam reći: Sada mi je bilo dovoljno kupovanja. Pojam „dovoljno“ tu ne postoji, kao što ni u bilo kojoj drugoj ovisnosti ne postoji iskustvo „dovoljnosti“. To iskustvo trebate pronaći negdje drugdje. Osobno, nadu crpim iz dva mjesta, jedno je to što doista radim na izgradnji alternativa, na smanjenju ovisnosti ljudi o novcu i vanjskim inputima, na povećanju njihove samodostatnosti zasnovane na radu s prirodom, jer partnerstvo s prirodom jest naša alternativa novcu. Ako na svojoj farmi imam sačuvano zdravo sjeme, tada mi za uzgoj sljedećeg usjeva nije potreban novac, ali ako sam ovisan o Monsantu trebat će mi ogromne količine novaca koje neću imati, zaduživat ću se, prodati svoje bubrege, oduzeti si život… Dakle, za stvarno kreativan i produktivan rad potrebno je to partnerstvo s prirodom i promjena ideje o onome što je doista produktivno. Nije produktivno utapati seljake u dugovima, nije produktivno unositi 10 puta više energije u sustav poljoprivrede da bi se iz njega izvuklo 10 puta manje energije u sustavu hrane. Sve je to u potpunosti pogrešno i negativno.
Drugo iz čega crpim nadu je činjenica da danas obični ljudi, preplavljeni tim lažnim ideologijama, lažnim sviješću novčarske mašinerije, lažnom globalizacijom, svime time… oni znaju da to ne žele, znaju da time ne mogu postići duboko zadovoljstvo i sigurnost, ali kolebljivi su prema tom izazovu, jer mašina je prevelika. Nadu crpim iz komunikacije, jer kad malo zagrebete, kad uklonite poneki međusobni veo, shvatite da većina misli: „Da, točno tako i ja osjećam!“ Tada shvaćate da većina čovječanstva traži jednostavan dobar život temeljen na ispravnom načinu života na ovom planetu. To je sve što traže, ništa više, a u tome ih se sprečava. Zato puno nade vidim u tome što su na koncu, kad se velovi uklone, ljudi jednostavno duhovna ljudska bića i oni to znaju i razumiju. Znaju da nisu prije svega potrošači, već su prvo članovi zajednica, društvenih, ljudskih, globalnih i to je ono što im pruža radost i iskru u oku.“
Više:
iz dokumentarca “Život i novac”
trailer dokumentarca o dr. Shivi
Službena stranica dr Vandana Shive
Priredila Daniela KNAPIĆ
