Predstavljanje knjige «Škura, škura boška» na Monte Libriću
Na pretposljednjem danu ovogodišnjeg festivala dječje knjige Monte Librić, a u sklopu novog programa Librić po našu, rezerviranom za promociju zavičajne literarne produkcije za djecu, u subotu 23. travnja predstavljena je neobično zanimljiva knjiga «Škura, škura boška». Knjigu je izdala nakladnička kuća Komoč koruna iz Ližnjana, a zajedno su je stvorili – napisali i oslikali Natalija Grgorinić, njezin suprug Ognjen Rađen i njihov osmogodišnji sin Ljubomir Grgorinić Rađen. Knjigu su kao svoj obiteljski projekt predstavili sami autori, odgovarajući na pitanja, koja su im pred generacijski mješovitom publikom, postavljale vedre i simpatične voditeljice programa Rea Korani i Iris Mošnja.
Budući da je cijela obitelj Grgorinić Rađen bila uključena u proces stvaranja knjige, gotovo samo od sebe nametnulo se pitanje kako je došlo do ideje o knjizi te kako se ona počela razvijati. Od Natalije smo saznali da je sve krenulo spontano iz zajedničkih igara i priča za laku noć još kada Ljubomir imao tri godine; svi su pripovijedali, slušali jedni druge, nadopunjavali, dorađivali, a knjiga je u zadnjih godinu dana dobila svoj konačni oblik, ili kako nam je Natalija rekla, stasala u tekst i crtež kakav je sada. Ljubomir je skicirao ilustracije, onda je otac označio gdje će biti tekst i retuširao to.
«Škura, škura boška» u mnogočemu je osebujno umjetničko djelo, puno duboke simbolike. Govori o transgeneracijskom iskustvu jedne obitelji. Likovi su arhetipski, a prepoznatljivi su i univerzalni modeli ljudskog ponašanja kroz ponavljanu situaciju tajanstvene šume koja mami jednog po jednog protagonista, kako bi doživio individuaciju kroz suočavanje s dramatičnim iskustvom. «Malega je boška, škura, škura boška napro mamila, velika i strašna, puna svakakovih tajnih.» Znatiželja je vodila junake u brojne izazove i tek naposljetku, djed i otac, poučeni vlastitim iskustvom iz djetinjstva, olakšavaju unuku, odnosno sinu, suočavanje sa «škurom boškom» koja («gle čuda!»), u svjetlu obiteljskog zajedništva postaje svijetla, lijepa, mlada i sjajna. «I cili svit bi moga biti takov!» «Škura, škura boška» priča je o dubinama i zamkama vanjskog i unutarnjeg čovjekovog svijeta u kojima se lako zagubiti u nedostatku ljubavi i topline naših bližnjih. Stoga, ovo nije knjiga samo za djecu, već za cijelu obitelj i sve generacije, knjiga koja povezuje naraštaje i poziva ih na otkrivanje smisla i tajni života i svijeta.
Upravo to je, dopunjavajući riječi supruge i sina, istaknuo i Ognjen tvrdeći kako zajednički projekti, bili oni umjetničke ili praktične prirode, povezuju obitelj koja kroz njih komunicira i raste, na što se Natalija nadovezala tvrdnjom kako je svaka obitelj posebna i kao takva nadilazi okvire javnog diskursa. A da je obitelj Grgorinić Rađen uistinu osebujna i da žive svoje snove govori i činjenica i da su 2011. u Ližnjanu utemeljili knjižnicu i književno svratiše Zvona i nari čija su vrata otvorena svim književnim stvaraocima i ljubiteljima knjiga. Govoreći o knjizi «Škura, škura boška» nemoguće je ne osvrnuti se na njezinu trojezičnost. Knjiga je pisana na južnoistarskom čakavskom narječju, a uz čakavsku verziju sadrži i onu englesku i njemačku, na čemu su autori, za pomoć pri prijevodu, zahvalni Danielu Allenu Coxu iz Montreala i Tomašu Escheru iz Beča, a nadaju se, ovisno o financijskoj konstrukciji, da će u narednim izdanjima, biti obogaćena i talijanskim jezikom.
Vrijednost ove knjige prepoznalo je i pohvalilo i povjerenstvo prestižne Nagrade Grigor Vitez za 2015. godinu. Upravo nerazumijevanje svake riječi pomoglo im je da se udube i da knjigu dožive najprije srcem pa onda razumom. U obrazloženju je, između ostalog, rečeno: «Ono po čemu se knjiga «Škura, škura boška» u izdanju Komoč koruna iz Ližnjana izdvojila iz ovogodišnje produkcije slikovnica upravo je njezina svježina. I svježina istarskog jezika, i svježina crteža i svježina te tamne, tamne šume koja nas sve doziva i privlači.»
I doista, razmotrimo li ritmičnost i melodioznost dijalekta, osobito pri opisu šume: «A boška je bila škura i šuškasta, i škuljasta, i šišmišasta, i šapćasta, i škripljasta, i škrgutasta…» nameće se zaključak da bi se isti učinak teško mogao postići na standardnom književnom jeziku. Govoreći o istarskoj čakavici Ognjen je rekao kako mu je kao Slavoncu bila neobična i egzotična dok je u tinejdžerskoj dobi slušao glazbu Alena Vitasovića, ali ju je kao ližnjanski zet brzo naučio i želi da i njegov sin usvaja govor svoga zavičaja. Natalija je dodala da mnogi roditelji griješe što, iako čakavci, pričaju s djecom isključivo književnim hrvatskim jezikom, misleći da će im tako biti lakše u školi. Dijalekt je, smatra ona, izazov jer senzibilizira dijete za jezik kao takav, olakšava učenje stranih jezika, uspostavlja vezu s korijenima, u njemu je svijest i identitet, a omogućuje bolje razumijevanje društva i opiranje dnevnopolitičkim manipulacijama.
Potom su autori interpretativno pročitali knjigu, u čemu su osobito uživali najmlađi u publici, a Librica Rea Korani popratila je njihovo oduševljenje opaskom da su i djeca iz vrtića Šišan naprosto očarana knjigom i da tamo ova umjetnička obitelj ima svoj fan klub. U razgovor se uključila i direktorica Slavica Ćurković ističući kako je ova knjiga svojom melodioznošću sjajno podcrtala temu ovogodišnjeg Monte Librića, a to je zvuk u svim njegovim manifestacijama. Ognjen je na to svima skrenuo pažnju na harmoniju zvuka i tišine koja vlada u tekstu i daje prostora mislima, a koja se na sličan način može doživjeti jedino u prirodi, osobito u šumi. Ljubomir i Natalija spomenuli su sve ljepote šume Vrčevan kraj koje žive. Ljubomir je utvrdio da nipošto nije tako «škura» kao šuma iz priče, a Natalija se požalila na sve češći zvuk pila koje imaju poguban utjecaj na cijeli ekosustav pa je knjiga «Škura, škura boška» između ostalog i apel za zaštitu šuma kao biljnog i životinjskog staništa, ali i kao čovjekova mjesta užitka, inspiracije i utočišta.
Tekst Dušanka BABIĆ
