Glazbeno-poetska večer s Gáborom Lanczkorom
Sinoć je u knjižnici i književnom svratištu Zvona i nari u Ližnjanu održana glazbeno-poetska večer s Gáborom Lanczkorom, nagrađivanim mađarskim pjesnikom mlađe generacije. Gábor u ližnjanskoj rezidenciji za pisce boravi zajedno sa suprugom, flautisticom, Krizstinom Lanczkor-Kocsis i njihove dvije kćerkice, a želja im je proučiti teren, sinergiju i zvukovlje zemlje, kamenja, mora i ljudi budući da Gábor rado citira mađarskog klasika Bélu Hamvasa koji je govorio da svaka zemlja, svaki teren sadrži dozu osobenosti, prave genijalnosti.
Lanczkorovi žive na obalama Blatnog jezera, u selu s oko 100-tinjak stanovnika, u blizini ugašenih vulkana. Upravo je to vulkansko kamenje koje se masovno koristi kao sirovina (bazalt) opsesija primjetljiva u Gáborovim stihovima i glazbi. Na pitanje što ga privlači kamenju, jesu li to opstojnost, tvrdoća i snaga tog materijala, pjesnik odgovara da ga kamen privlači baš zbog suprotnih svojstava, naime zbog njegove krhkosti, lomljivosti i ranjivosti; voli ga promatrati u načinima njegove promjene, od vulkanskog brežuljka do rasipanja za često sebične ljudske potrebe. Stihovi koje je sinoć publika imala priliku čuti na mađarskom jeziku i u hrvatskom prijevodu govore upravo o vulkanima čije djelovanje iz zaspalosti budi lava nove ljubavi; dok sivi pepeo pada naokolo, dok se smjenjuju svjetlost i tama, dvoje se ljudi redefinira kroz novootkriveno zajedništvo.
A zajedništvo je odlika i Gáborova umjetničkog suradništva s njegovom partnericom i suprugom, Krizstinom. “Ona je glazbeno educiranija od mene i pomaže mi, od davanja savjeta tipa kako sačuvati zglob lijeve ruke uslijed napornog pritiska gitare do određenih glazbenih interpretativnih dilema. Mi se nadopunjujemo. Jednom, dok je ona vježbala flautu u našoj kući na tavanu, a ja sam u kuhinji spremao ručak, razotkrilo mi se u trenutku da upravo sada, dok ona svira, a ja kuham, da oboje ustvari radimo isto, da djelujemo u istom smjeru, da istovremeno stvaramo jednu, jedinstvenu, zajedničku umjetničku stvarnost.”
Upravo taj sinkretizam, prožimanje glazbenog, poetskog i vizualnog elementa najjače su odrednice Gáborova ukupnog rada. Očito je to i u njegovoj poetskoj mapi “Goyina gluha kuća” u kojoj kroz četrnaest pjesama analizira 14 slika Francisca Goye. Riječ je slikama punim tame i proganjajućih fantastičnih motiva iz kojih progovara psiha ostarjelog, od gluhoće oboljelog slikara iza kojega su ostala sjećanja na okrutnosti francusko-španjolskog rata.
Gábor je osmislio i zanimljiv glazbeno-književni projekt pod nazivom “Anarchitecture” podnaslova “soundtrack za roman” u kojem dolazi do izražaja sva eksperimentalnost njegova pristupa umjetnosti. “Na računalu kombiniram zvukove, ritmove, buku iz okoline, kao i zvukove koje proizvode električna i akustična gitara, na diktafon snimam vlastite vokalne fragmente, a zatim sve to spajam. Glazba može uključivati škripu dječjih kolica na stazi prekrivenoj snijegom ili pak uzdahe vjetra što se trza kroz krošnju stabla oraha. Shvatio sam da me gradska buka čini neosjetljivim na široki dijapazon i tankoćutnost spektra zvukova.” Stoga ne čudi da je Gábor iz grada pobjegao na selo, kao što ne čudi da se tako dobro snašao u Ližnjanu: “Moja je tehno glazba bukolička, nema sumnje u to, čak i kada je doista glasna i deformirana” kaže ovaj 35-godišnji svestrani umjetnik koji u Istri ostaje još sljedeći tjedan.
Tekst i fotografije: Natalija Grgorinić, Ognjen Rađen
