Slavenka Drakulić na 10. književnom susretu „Na Baštionu“ u Buzetu

17.05.2016.

U Zavičajnom muzeju u starom gradu Buzetu, u petak 13. svibnja na 10. jubilarnom izdanju susreta „Na Baštionu“ gostovala je književnica i novinarka Slavenka Drakulić. Pokrovitelj ove manifestacije je Grad Buzet, a u ime organizatora, Pučkog otvorenog učilišta „Augustin Vivoda“, mnogobrojne posjetitelje pozdravila je ravnateljica Mirjana Pavletić, naglasivši da su ovi književni susreti pokrenuti na inicijativu književnika Miroslava Sinčića i uz podršku književnika Vladimira Pernića, pročelnice za kulturu i društvene djelatnosti Elene Grah Ciliga i nje same. U tih deset godina ugostili su brojne književnike i upoznali se s njima i njihovim djelom, a s posebnim zadovoljstvom ovoga puta ugošćuju jednu od istaknutih europskih književnica gospođu Slavenku Drakulić.

Mlada voditeljica knjižnice Dijana Kolaković prihvatila se uloge da vodi razgovor s našom književnicom. Na početku je posjetiteljima ukratko iznijela podatke o njenom životu i djelima, te naglasila da Slavenka Drakulić pretežno piše o feminističkim temama. U njenim je romanima središnja tema žensko tijelo, često izloženo radikalnom stradanju, boli, zlostavljanju, silovanju. Ona spada u kategoriju hrabrih, politički osviještenih i zainteresiranih autorica, pa je koristeći vlastito iskustvo, uvijek s finim osjećajem za detalje, ispisala brojne eseje o padu komunizma i životu u bivšoj Jugoslaviji, kao i kasnije o teškim problemima tranzicije u istočnoeuropskim državama. Autobiografski sadržaji koji obilježavaju pripovjedni opus Slavenke Drakulić uključujući i njezine novinske članke, eseje i priče određeni su prelaženjem iz dokumentarnog u fikcionalno, iz osobnog, intimnog u opće i javno. U posljednjem objavljenom romanu „Dora i Minotaur – moj život s Picassom“, na osnovi Dorine pronađene bilježnice, Drakulić rekonstruira njen život, njenu patnju i radost. Mnogi slikari, pjesnici i filozofi dio su ovog romana koji razotkriva Dorinu intimu i ovisnost o Pablu Picassu, čovjeku koji je u svemu, od odbačene žice do svojih žena i ljubavnica, vidio samo materijal za svoje stvaralaštvo.

U smislu javnog angažmana, Slavenka Drakulić ima izrazito osviještenu poziciju da je svako osobno djelovanje ujedno i politično. U cjelini njenog publicističkog rada riječ je o analitičko-publicističkom stilu izrazito obilježenom polemičkim kontekstom koji se bavi ključnim temama hrvatske stvarnosti posebno nakon pada komunizma.

I najmanji detalji iz dnevnoga života ulaze u priče Slavenke Drakulić ili postaju povodom za razmišljanje o tome kako živimo i što nam se zapravo u životu zbiva. U smislu formalnih osobina u tim se tekstovima gubi granica između eseja i priča jer se u njima istovremeno i pripovijeda i opisuje, razmišlja i zaključuje. Izuzetan smisao za detalje, za prepoznavanje neke na prvi pogled beznačajne pojedinosti koja će postati središnjom slikom priče osnovno je obilježje pripovjednog stila Slavenke Drakulić u kratkoj formi kojom je osvojila najširu svjetsku publiku. Prevagu općeg nad pojedinačnim ponajprije razotkriva u pričama o komunističkom razdoblju na čije oblike svakodnevnog života danas uglavnom gledamo s ironijom.

Slavenka Drakulić vrlo je angažirana autorica čiji su eseji, romani i publicistika prevedeni na više od 20 svjetskih i europskih jezika i smatra se najprevođenijom hrvatskom autoricom. Na književnoj konferenciji u Pragu 2010. godine prozvana je jednim od najutjecajnijih europskih književnika našeg vremena, navodi Dijana Kolaković, upitavši književnicu da nam pojasni kad je i zašto počela pisati prozu.

Slavenka Drakulić rekla je da nije mogla pisati dok nije za to imala vremena, no kad je počela pisati od toga više nije željela odustati. Pojasnila je da smatra kako je upravo nedostatak vremena zbog podjele posla u patrijarhatu po njenom mišljenju najveći uzrok što je ženama teško odreći se nekih stvari i koncentrirati na pisanje ili drugo umjetničko stvaranje, te zato nema velikih umjetnica, slikarica, spisateljica u povijesti. Završivši komparativnu književnost i sociologiju, radila je kao profesorica u gimnaziji, te nakon toga počela pisati u novinama. U životu joj je samo jedno bilo važno – da piše, te joj nakon toga, za razliku od mnogih, nije bio problem preći s male na veliku formu, a u odabiru tema za pisanje puno joj je pomogao njen novinarski instinkt. Prvi roman „Hologrami straha“ kojeg je napisala 1987. godine i koji ima elemenata autobiografije, nastao je kada je šest mjeseci morala biti mirna zbog transplantacije bubrega. Držala je tečajeve pisanja gdje je polaznike, mlade ljude, dobronamjerno savjetovala rekavši im: „Nemojte pisati!“, jer smatra da ukoliko netko nema zaista strašnu želju, nema u sebi pokretač, energiju, neki jaki motiv koji ga tjera da to radi i na taj se način izrazi, bolje da se ne počinje baviti tom profesijom punom nesigurnosti pogotovo u današnje vrijeme.

Nedavno smo na TV‑u mogli vidjeti dokumentarni film o njoj pod nazivom „Slavenka ili o boli“ u režiji Petra Krelje koji govori o njenoj teškoj bolesti i odlučnoj borbi. Na pitanje zašto pisati o svojoj bolesti kad jako malo ljudi danas govori ili piše o tome budući da je u mnogi kulturama to sramota, odgovara da je njena motivacija bila je vrlo jednostavna. Kada je u svojim teškim trenucima shvatila da postoji način da se ta bolest prebrodi ona joj više nije predstavljala psihološki problem. Od bolesti je jako puno naučila: da postoje dvije vrste ljudi – jedni koji padnu u depresiju, predaju se i nikad se više ne izvuku i drugi koji se bore, za što je jako važan karakter osobe. Drugu stvar kojom ju je bolest naučila jeste da postoji određena hijerarhija u životu, te kad preživite bolest, vrijednosti vam se poredaju drugačije. Odlučila je snimiti taj film kako bi ljudima dala nadu, svojim primjerom pokazala da se mogu u tako teškoj situaciji postaviti i nekako drugačije.

Upitana o svom izbivanju iz domovine, naglasila je da nije emigrirala kako se to često zna reći u nastojanju da se sve ispolitizira. Već je i prije rata surađivala s izdavačima iz inozemstva, a početkom devedesetih bila je jedna od onih koji su vrlo kritično pisali o tadašnjoj vlasti (radilo se gotovo isključivo o ženskim autoricama) te im nije bilo dopušteno pisati u raznim novinama, uglavnom jer su bile antinacionalistički raspoložene, te se iz tih razloga više fokusirala na već ranije pokrenute projekte u inozemstvu.

„Kad nestanete iz medija, a medijski ste čovjek, onda izgleda kao da ste pokojni, nema vas“, kaže Drakulić. Baš u to vrijeme udala se za svog trećeg muža, švedskog novinara i književnika Richarda Swartza, te su živjeli su na relaciji Švedska-Hrvatska uz sva putovanja koja ljudi njenog profila imaju. U Hrvatskoj joj knjige nisu bile objavljivane osam godina, a oko 2000. kada se situacija promijenila, počela je surađivati s izdavačkim kućama kao što su Profil, VBZ, Fraktura. No cijelo to vrijeme knjige su se i dalje objavljivale u inozemstvu, pa čak kasnije iste prevodile na hrvatski sa stranih jezika na kojima je bila prisiljena pisati ukoliko je htjela da joj se knjige objavljuju.

U današnje vrijeme primjećuje da dosta mladih autora, posebno s područja Istočne Europe, u pokušaju da se afirmiraju ne pišu na svom materinjem jeziku, nego na engleskom kako bi bili objavljivani i čitani, jer se knjige na njihovim jezicima jako malo prevode, naročito u anglosaksonskom svijetu. Navodi da je jedino Njemačka zemlja u kojoj se često i rado prevode pisci iz našeg područja, pa tako preko njemačkih fondova i njemačkih izdavača dolaze kasnije i do anglosaksonskog svijeta.

Slavenka Drakulić dobitnica je Nagrade za europsko razumijevanje koja joj je dodijeljena 2004. godine na sajmu knjiga u Leipzigu za zbirku eseja „Oni ne bi ni mrava zgazili“. U zbirci piše o suđenjima u Haagu kojima je prisustvovala, jer joj novinarski instinkt nije dopuštao da ne progovori o zbivanjima na ovom području u vrijeme domovinskog rata. Ranije pišući o masovnim silovanjima Muslimanki u srpskim logorima za vrijeme rata u Bosni u knjizi „Kao da me nema“ dotakla se tragičnih sudbina žrtava. Na temelju zapisa o počinjenim zločinima prvotno je planirala napisati knjigu dokumenata, no shvativši da na taj način neće u potpunosti približiti publici te materijale zbog samog načina pisanja koji na žalost nakon nekoliko pročitanih slučajeva postaje dosadan, odlučila je od svih tih stvarnih ženskih osoba stvoriti jedan fiktivni lik i staviti ga u objedinjene situacije koje su se u tim logorima zaista dogodile. Na temelju te knjige irska redateljica Juanita Wilson napravila je 2010. vrlo uspješan film koji je bio irski kandidat za nagradu Oscar 2012. za najbolji film na stranom jeziku, no kod nas nije išao u distribuciju već je prikazan samo jednom u sklopu Zagrebačkog filmskog festivala.

S druge strane u zbirci eseja „Oni ne bi ni mrava zgazili“ Slavenka Drakulić bavila se zločincima koju su krivi za sva ta nedjela, pokušavajući naći odgovor na pitanja tko su počinitelji, tko radi te stvari, tko može narediti ubojstva, kako se osjeća čovjek koji ubija? Pišući o ljudima koji su počinili zločine radila je to tako da je vrlo individualizirala zločince, proučavala je u kojim okolnostima dolazi do toga da netko postane zločinac, pitajući se što je za to presudno, samo individualne okolnosti ili i karakter, te navodeći da joj je to bila najteža knjiga za napisati. Došla je do zaključka da je ljudska priroda nepromjenjiva, da postoji u nama nešto što svi imamo, a to je mogućnost da počinimo i dobro i zlo, a za što ćemo se u nekoj situaciji u koju smo dovedeni odlučiti, stvar je odabira nas samih. Specijalist za teške teme u vječnoj dilemi bira li pisac teme ili teme biraju njega, Slavenka Drakulić se zanimala za psihološke dimenzije, te proučavajući individualne zločince pokušala doznati koja je naša veza s tim, bi li mi mogli tako nešto napraviti u određenoj situaciji.

U njezinim novinskim uradcima prisutna je politička angažiranost, međutim ona nije politički komentator, niti se politikom ikada direktno bavila. U svom pisanju uvijek polazi od neke sitnice, a iz svega oko sebe može iščitati kakva je trenutna politička situacija.

Njezina najnovija kolumna govori o tome kako je odjednom kazalište kod nas došlo u centar pažnje s obzirom da to nije neka sredina u kojoj bi se mogao artikulirati neki politički pristup stvarima, aktivizam, otpor postojećim situacijama. Stigao je angažman iz područja iz kojeg je neočekivano očekivati, od glumica, glumaca, redatelja, te povlačeći paralelu s Hamletom govori da je kazališna pozornica kod nas postala mjestom razotkrivanja istine.

Kroz svoja djela, uključujući romane, radi psihološke studije, ulazi u drugog čovjeka, preuzima na sebe njegovu ulogu. Autorica je dviju fiktivnih romansiranih biografija: „Frida ili o boli“ djelo je o slavnoj meksičkoj slikarici Fridi Kahlo, o „njenoj Fridi“ koju je iz podataka stvorila, napisala njen psihološki profil, pokušavajući shvatiti kako je ta osoba morala misliti i reagirati. Drugi naslov izašao 2015. u izdanju nakladničke kuće Fraktura „Dora i Minotaur“ govori o životu slavne fotografkinje, Picassove muze i ljubavnice hrvatskog podrijetla Dore Maar odgovarajući na pitanje kako je došlo do toga da uspješna nadrealistička fotografkinja zbog Picassa, tog umjetničkog genija ostavi sve do čega joj je stalo, odustane od sebe. Fasciniralo ju je to samožrtvovanje žene koja se svega odrekla da bi ostala s njim, a kad ju je odbacio kao i sve druge, nije to mogla prihvatiti i idućih 40 godina živjela sama gotovo potpuno povukavši se od svijeta, živeći u stanu koji je bio neka vrsta muzeja ispunjenog stvarima koje joj je Picasso poklonio. Ostatak Dorinog života bio je posvećen njemu, ništa više nije mogla sa svojom kreativnošću, već je ostala na neki način paralizirana. Paralelno proučavajući snagu genija i njihov odnos prema ljudima oko sebe te ima li u njihovom životu nešto što ih može opravdati, došla je do zaključka da moralne prosudbe za genije ne vrijede. U ovom konkretnom slučaju nije ga osudila na muško-ženskoj razini, uvidjevši da svaki genij, bilo muški ili ženski, sve oko sebe koristi kao materijal, pa i samog sebe, postajući sam svoja žrtva, te ne shvaćaju da su smrtna ljudska bića, jer u izvjesnom smislu to i nisu.

Slavenka Drakulić potvrdila da je možemo očekivati i treću knjigu posvećenu jakom ženskom liku te je u pripremi djelo o jednoj fascinantnoj ličnosti koja se posve izgubila u povijesti, a radi se o prvoj ženi Alberta Einsteina novosadskoj matematičarki Milevi Marić Einstein.

Ovu izuzetno zanimljivu književnu večer upotpunilo je čitanje ulomaka iz knjiga „Oni ne bi ni mrava zgazili“ te „Dora i Minotaur“ koje je autorica podijelila s posjetiteljima.

Tekst i fotografije Lidija KUHAR