Bijele večeri – „Mrtvi“ Jamesa Joycea i Johna Hustona u Pulskoj filmskoj tvornici
Književno-filmske Bijele večeri Kluba Pulske filmske tvornice vraćaju se ovoga četvrtka, 2. lipnja, u 20 sati, a na programu će biti ekranizacija novele Jamesa Joycea „Mrtvi“ iz zbirke priča „Dublinci“ (1914.) u režiji legendarnog Johna Hustona iz 1987. godine, kojemu je ovo bio posljednji film.
„Mrtvi“ je završna i najdulja priča zbirke „Dublinci“, pa ju zbog toga kritičari klasificiraju kao novelu. Glavni likovi su supružnici Gabriel i Gretta Conroy koji gostuju kod Gabrielovih teta. Većina novele ambijentirana je tijekom zabave te čitatelj prati Gabrielova promišljanja o Irskoj, nacionalizmu i životu u Dublinu. U raspletu priče supružnici se nalaze sami u hotelskoj sobi, gdje Gretta iznenadi Gabriela pričom o mladiću Michaelu Fureyu u kojeg je kao mlada djevojka bila zaljubljena. Ljubavna priča o kojoj Gabriel do tada nije ništa znao završila je tragično, a Gretta još uvijek okrivljuje sebe za Michaeolovu smrt. Nakon što ona zaspi, Gabriel doživljava prosvjetljenje o prirodi smrti – o ulozi mrtvih u životima živih, i zaključuje da će svatko koga zna, pa tako i on sam, jednog dana postojati samo u nečijem sjećanju.
Joyce je „Dublince“ napisao kada je imao samo 25 godina, a priče su pisane u trenutku kada je irski nacionalizam bio na svom vrhuncu. Glavna tema pripovjedaka je prosvjetljenje – trenutak u kojem likovi doživljavaju životnu preobrazbu zahvaljujući dubokom razumijevanju teme koja ih muči. Kritičar The New York Timesa Dan Barry smatra da su „Mrtvi“ „najbolja kratka priča ikad napisana na engleskom jeziku”, dok veliki poznavatelj Joycea, profesor Daniel R. Schwarz, kaže da je to „veličanstvena novela o nježnosti i strasti, ali i ljubavnim razočarenjima i frustracijama“.
„Mrtvi“ je posljednji film u režiji Johna Hustona, a u kina je stigao nakon njegove smrti. Radi se zapravo o obiteljskom filmu budući da kćerka Anjelica igra glavnu ulogu, dok je scenarij napisao njegov sin Tony. Film je klasičan primjer vjerne adaptacije književnog djela uz neke nužne preinake u dijalogu. Jedina velika razlika je uvođenje novog lika kojega u noveli nema, gospodina Gracea, koji recitira irsku pjesmu iz 8. stoljeća „Donal Óg“. Upravo će ta pjesma poslužiti kao katalizator koji će Grettu podsjetiti na njezinu tragičnu ljubavnu priču.
Filmska kritičarka Pauline Kael prisjeća se da je „Huston film režirao iz invalidskih kolica, iz kojih je iskakao da pogleda kroz kameru, dok su mu iz nosa virile cijevi povezane na spremnik kisika. Većinu vremena glumce je morao gledati na video monitoru izvan seta i koristiti mikrofon za razgovor s filmskom ekipom. Ipak, ovim je filmom zašao u dramaturške vode u kojima do tada nije nikad plivao – snimio je duhovite i tople obiteljske scene za koje smo mislili da su izvan njegovog dometa. Huston u svojoj karijeri nije nikada vodio svoje glumce na tako intuitivan i muzikalan način.“ Film je bio nominiran za Oscara u kategorijama najboljeg scenarija i kostimografije, no nije ih osvojio.
Bijele večeri program je Kluba PFT‑a kojeg vodi novinar Boris Vincek i koji iz mjeseca u mjesec dovodi ekranizacije popularnih (i manje poznatih) romana i kratkih priča. Strukturiran je poput kluba čitatelja, a projekcijama prethodi kratak uvod u film i roman, dok je nakon gledanja na rasporedu diskusija s publikom. Koncept Bijelih večeri pretpostavlja da je ona unaprijed pročitala knjigu kako bi diskusija o adaptaciji i prijelazu priče sa stranice na ekran bila zanimljivija i potpunija.
