„Druga strana duge“ Olje Grubić u galeriji Rigo u Novigradu

14.06.2016.

Izložba akto­va nazi­va „Druga stra­na duge“ Olje Grubić otvo­re­na je 9. lip­nja u novi­grad­skoj gale­ri­ji Rigo, a u orga­ni­za­ci­ji Muzeja Lapidarium. Izložba se sas­to­ji od tri­de­set crte­ža for­ma­ta A3 koje je pos­ta­vio Đanino Božić, zatim igre „Memory“ i kata­lo­ga-bojan­ke koji sadr­ži repro­duk­ci­je crte­ža Olje Grubić. Izložbu je mogu­će pogle­da­ti do 3. srpnja.

IMG_8720Autoricu i nje­nu izlož­bu pred­sta­vi­la je kus­to­si­ca novi­grad­skog muze­ja Lapidarium dr. sc. Jerica Ziherl kazav­ši da su nacr­ta­ne oso­be koje žele volje­ti i biti sret­ne. Prisutan je bio i Jernej Škof, autor tek­s­ta koji pra­ti izlož­bu te čla­no­vi kaba­ret­ne sku­pi­ne „Tiffany“ kojoj i sama Olja Grubić pripada.

Nacrtana tije­la su pot­pu­no ogo­lje­na, ne samo od odje­će nego i od oko­li­ne, boja, osob­nos­ti i sta­tu­sa, pre­os­ta­je samo lju­bav pre­ma muškar­cu, pre­ma ženi, pre­ma svim lju­di­ma. Poneki je akt višes­loj­ni, kao da auto­ri­ca nas­to­ji reći da ima više osob­nos­ti u sva­ko­me od nas, pone­ki ne odgo­va­ra­ju stan­dar­di­ma tre­nut­ne mode ali i za njih ima mjes­ta, dok pone­ki ima­ju živo­tinj­ske maske. Postavlja se pita­nje, dije­li­mo li se među­sob­no s obzi­rom na maske koje svi nosi­mo ili su one arhe­tip­ski sim­bol pri­ro­de od koje smo se otuđili.

Jernej Škof o izlož­bi kaže: „Tijela pred vama posve su isklju­če­na iz svo­je pri­rod­ne oko­li­ne. Olja im je oprez­no odu­ze­la čitav pros­tor u koje­mu se nala­ze, odu­ze­la im je sobe, pokuć­stvo i pred­me­te koji su ih okru­ži­va­li. Oslobodila ih je svih zna­če­nja koji­ma su obi­lje­že­ni nji­ho­vi sva­kod­nev­ni živo­ti. Istakla je nji­ho­vu golu tje­les­nost i akci­ju. Asocijalna tje­les­nost i pokret koji pro­iz­la­zi iz nje za Olju su osno­va, naj­ma­nji zajed­nič­ki naziv­nik na koje­mu su potom izgra­đe­ni druš­tve­ni odno­si. Ti odno­si mogu ras­ti u raz­li­či­tim smje­ro­vi­ma: u smje­ru slo­bo­de izra­ža­va­nja vlas­ti­te mis­li, odnos­no u smje­ru sen­zu­al­nos­ti, gdje pos­ta­ju povez­ni­ca s dru­gim tije­li­ma i oko­li­nom u kojoj žive. Mogu ras­ti u smje­ru nasi­lja, nad­zo­ra nad dru­gi­ma, temelj su za stva­ra­nje vlas­ti. Bez obzi­ra na to u kojem smje­ru ras­tu pos­lje­dič­ni odno­si, za nju su uvi­jek pred­met aktiv­ne odlu­ke pojedinca.

Olja i tije­la koja je okru­žu­ju naš­li su se u svi­je­tu zasi­će­nom zna­če­nji­ma. U druš­tvu pre­ple­te­nom odno­si­ma sna­ge. U nji­ma je tije­lo ogra­ni­če­no pre­dra­su­da­ma koje slu­že kao sred­stvo nad­zo­ra nad dru­gi­ma. Izložena tije­la žena i homo­sek­su­ala­ca jesu tije­la na koji­ma se ti odno­si sna­ge naj­vid­lji­vi­je izra­ža­va­ju. S nje­zi­no­ga gle­di­šta, gle­di­šta loci­ra­no­ga u sve kon­zer­va­tiv­ni­joj oko­li­ni u kojoj se izra­ža­va­nje nehe­te­ro­nor­ma­tiv­ne spol­nos­ti sve više sma­tra dege­ne­ri­ra­nim, tije­lo je toč­ka oslo­bo­đe­nja kojoj se umjet­ni­ca vrača.

IMG_8693Tjelesnost koja je očiš­će­na od svih druš­tve­nih pre­dra­su­da za nju ozna­ča­va toč­ku iz koje se mogu nano­vo isples­ti odno­si pri­hva­ća­nja i slo­bo­de. Zato su Oljina tije­la bez­boj­na. Gledatelju pru­ža­ju moguć­nost da ih sam obo­ji i oži­vi u svo­joj mašti. Oljina tije­la razi­gra­na su i slo­bod­na, očiš­će­na od pre­dra­su­da, nad­zo­ra i kao tak­va sprem­na su vra­ti­ti se u naš svijet.“

Bilješke o auto­ri­ci: Vizualna umjet­ni­ca i per­for­me­ri­ca Olja Grubić rođe­na je u Puli (1990.), gdje je zavr­ši­la gim­na­zi­ju, a zatim diplo­mi­ra­la na Akademiji za vizu­al­ne umjet­nos­ti u Ljubljani, smjer Konceptualizacija pros­to­ra. Radi s raz­li­či­tim medi­ji­ma, crtež, ins­ta­la­ci­ja, video, foto­gra­fi­ja, per­for­mans, kaba­ret, te se bavi suvre­me­nom i anga­ži­ra­nom tema­ti­kom. Njezini rado­vi odra­ža­va­ju širok spek­tar osje­ća­ja i soci­jal­no­ga sta­nja današ­nje­ga druš­tva. Od 2014. godi­ne Olja je član HDLU Istre, a izla­že i per­for­mi­ra u Hrvatskoj i Sloveniji. Za svo­je rado­ve dobi­la je raz­li­či­te nagra­de: Unicefovu nagra­du za crtež; Kino Šiška – Kulturni euro. Surađivala je s raz­li­či­tim umjet­ni­ci­ma: La Pocha Nostra, Julia Bardsley, Ursula Martinez, Kate McIntosh, Janez Janša, Bojan Jablanovec – Via Negativa.

Tekst Marko ŠORGO

Fotografije Lidija KUHAR