Okrugli stol o Jamesu Joyceu u sklopu Blomsdaya
U sklopu ovogodišnjeg Bloomsdaya, festivala posvećenog Jamesu Joyceu, 16. lipnja je na terasi pulske Zajednice Talijana, održan okrugli stol posvećen piščevu boravku u Puli. Već šestu godinu za redom Pula se prisjeća Jamesa Joycea, jednog od najvećih književnika dvadesetog stoljeća, koji je u našem gradu živio 126 dana, odnosno 18 tjedana, upravo 1904. godine u koju je kasnije smjestio radnju svog „Uliksa“. „Uliks“, najpoznatiji Joyceov roman, smatra se jednim od temeljnih djela moderne književnosti. Virtuoznom primjenom različitih književnih tehnika, unutarnjim monologom i složenim sustavom simbolike izuzetno je utjecao na cjelokupnu modernu prozu.
Sudionici okruglog stola bili su Renata Šamo, profesorica engleskog jezika s pulskog sveučilišta Juraj Dobrila te ugledni književnici i akademici Luko Paljetak i Boris Senker.
Šesto hrvatsko odvijanje Bloomsdaya obilježila su mnoga zbivanja kulturnog i zabavnog karaktera, a u fokusu interesa bila je upravo Joyceova ideja putovanja, kako u doslovnom smislu tako i metaforičkog i kognitvnog putovanja u dubine podsvjesnog i nesvjesnog. Ideje koje je Joyce zacrtao u romanu „Portret umjetnika u mladosti“, razvio u „Uliksu“ te ih u posljednjem, najkompleksnijem romanu „Finneganovo bdijenje“ na svojevrstan način dekonstruirao i doveo do eksperimentiranja jezičnim mogućnostima izraza.
Profesorica Šamo u svom izlaganju uvela nas je u atmosferu Pule, austrougarske vojne luke u koju je Joyce sa zaručnicom Norom Barnacle, parobrodom iz Trsta, stigao koncem listopada 1904. kao mladi nastavnik engleskog jezika i zaposlenik Berlitzove škole stranih jezika. Šamo nas je upoznala s nekim značajkama te ugledne i značajne ustanove koju je 1878. u Providenceu u SAD‑u, osnovao Maximilian Berlitz, a čije je najvažnije metodičko stajalište bilo da svatko može naučiti strani jezik jednako dobro kao što dijete usvaja materinski uči li ga od izvornog govornika na način konstantne izloženosti samo jeziku koji uči i raznim simuliranim govornim situacijama, a bez ikakvog doticaja s materinskim jezikom.
U pulskoj školi izvorni govornici predavali su engleski, njemački, francuski i mađarski jezik. Govoreći o kvalitetnoj nastavi stranih jezika profesorica Šamo, osvrnula se na aktualnost te ideje i u današnjem provođenju kurikularne reforme. Joyce je 16 sati tjedno predavao engleski jezik. Pulom nije bio oduševljen, u pismima bratu Stanislausu naziva je „mjestom Bogu iza leđa“ i „pomorskim Sibirom“. Ipak, pred kraj boravka počeo je i uživati, a osobito ga se dojmio izlet na Brijune.
Luko Paljetak, akademik, književnik i drugi hrvatski prevoditelj koji je ispravio preko 5.000 prijevodnih pogrešaka u prvom hrvatskom prijevodu iz 1957. govorio je o profesionalnom i osobnom značaju pulske epizode u Joyceovom životu. U Puli je Joyce proživio turbulentne romantične događaje s Norom, ljubavlju svog života, što je bilo presudno u oblikovanju erotske dimenzije „Uliksa“, a u Puli je začet i njihov prvorođeni sin Giorgio. Paljetak je duhovito primijetio kako Joyceu u Puli i nije bilo tako loše, tu se udebljao, promijenio frizuru, popravio zube, posvetio se sviranju klavira i gitare, degustirao izvrstan kozji sir na Brijunima, a Nora je upravo u Puli po prvi put bila u kinu. Ispričavši još nekoliko zanimljivih anegdota iz Joyceova pulskog života, Paljetak je napomenuo kako su on i Nora u ožujku 1905. preselili u Trst gdje je Joyce sljedećih desetak godina podučavao engleski u tamošnjoj Berlitzovoj školi. U Trstu je upoznao Itala Sveva, tada pisca početnika, prepoznao njegov talent i pomogao mu u afirmaciji.
Boris Senker, profesor, teatrolog, kritičar i dramski pisac i sam je značajan dio života, formativne osnovnoškolske i srednjoškolske godine proveo u Puli, za koju je i danas emotivno vezan. Prisjetio se predstave „Pulisej“ sada već „punoljetne“, koja je 1998. postavljena u INK‑u u režiji Roberta Raponje. U toj drami, čiji je Senker autor, susreću se njegov djed Karlo Senker, mladi polaznik vojne škole, Slovenac kojeg će Prvi svjetski rat zateći u Puli i James Joyce. Radnja drame smještena je u, uvjetno rečeno, imaginarno vrijeme, Uskrs 1905. dok Karlo Senker još nije bio u Puli, a James Joyce je već bio napustio. Predstava je to, naglašava Senker, ne toliko o Joyceu, o njegovom djedu još manje, već o Puli kako je vide dva stranca, o njihovim susretima na ključnim mjestima gradskog života, o ukorijenjenosti u različite jezike i sporazumijevanju na trećem, stranom obojici. Predstava je inovativna utoliko što su za uprizorenje svake od njenih 18 slika (točno koliko ima i poglavlja u „Uliksu“) korištene različite kazališne tehnike: dijalog, monolog, kazalište sjena, marionete, kabaret, ples… Spomenuo je Senker sjajnu, pomno osmišljenu scenografiju Voje Radoičića, kostimografiju Nine Silobrčić, glazbu Arinke i Francija Blaškovića. Uloge Nore i Joycea u predstavi tumačili su Mila Elegović i Željko Königsknecht, a glumili su u njoj i tadašnji polaznici Dramskog studija, tada glumci na svojim počecima, a sada afirmirana imena poput Borka Perića, Jadranke Đokić, sestara Gojak…
Nakon Senkerova izlaganja završni monolog Molly Bloom pročitala je glazbenica i književnica Anđa Marić, a zatim je moderator Vito Paoletić sudionike i goste pozvao na šetnju Joyceovim putem od Riječkog gata do caffe bara Uliks.
Tekst Dušanka BABIĆ
