ZATVARANJE 22. PUF‑a

06.07.2016.

Plesnom predstavom „Ptice“ srpske Bitef dens kompanije u Istarskom narodnog kazalištu – Gradskom kazalištu Pula, predstavom neverbalnog teatra „Amanet“ pulskog Kazališta dr. Inat održanom na domaćem terenu u Društvenom centru Rojc, gdje su potom podijeljene nagrade, završen je sinoć 22. međunarodni kazališni festival PUF.

Tročlani stručni žiri kojeg su činili Enes Kišević, Bojana Ćustić Juraga i Radmila Djurica dodijelio je nagradu Oblak za scensko promišljanje koje svojom cjelovitošću i zaokruženošću ostaje središnjim i prestižnim ukrasom „Kazališnog neba PUF‑a“ predstavi „Anno Domini 2016. – Summer Collection by M.F.“ (hrvatsko-francuska koprodukcija) redatelja Mehdija Farajpoura, i to zbog savršene ravnoteže i cjelovitosti, pri upotrebi kazališta, plesa, performansa i muzičke podloge.

Nagradu Vjetar za istraživačke dosege koji naslućuju promjenu i donose svježinu osvojila je predstava interdisciplinarne skupine PuppetCinema (Izrael) „Salt of the Earth“ (Sol zemlje), koja se istakla po istraživačkom i inovativnom pristupu upotrebi lutke i videa u stvarnom vremenu na sceni pri prezentaciji političke moći u odnosu na ljudsku patnju. Zahvaljujući maestralnoj komparaciji šizofrenije pojedinca i analize društvenog položaja i identiteta pojedinca kroz klasično djelo Gogoljeve pripovijetke, nagradu Kaplja koja se dodjeljuje za pojedinačno ili skupno ostvarenje koje unutar svog prinosa predstavlja nagovještaj osvježenja dobio je za mono-operu „Diary of a Madman“ (Dnevnik jednog luđaka) Moving Music Theatre (Makedonija).

Predstavi „Il Draaago“ (Zmaj) talijanske trupe Teatro dei Venti iz Modene uručena je za doprinos spektaklu u teatru nagrada Munja, koja je posvećena različitim sastavnicama kazališta (glazba, scenografija, kostimografija). Nagrada Ozon za poseban doprinos pripala je predstavi “EXTension (+)” kazališne skupine A.lter S.essio iz Francuske, zbog istraživačke prezentacije velike moći ljudskog tijela u odnosu na moć uma. Za predstavu „Ka-f-ka“ u produkciji Oriantheathre Dance Company iz Pariza uručena je Mehdiju Farajpouru Pohvala. Žiri smatra da predstavu nije moguće uklopiti u nikoju nagradu jer je ona sve, a ujedno i izvan konkurencije. Također, posebnu pohvalu dobio je i Branko Sušac zbog izuzetnog ovogodišnjeg odabira predstava, koje su po mišljenju žirija sve zaslužile nagradu. „Bilo bi najpravednije kada bi se moglo iz svake predstave izdvojiti jedna tema ili scena i od toga stvoriti kolaž kao zrcalo festivala. Jer, ovaj nam je PUF otkrio koje su sve mogućnosti našeg tijela i uma, koje sve mogućnosti nosimo u sebi, a ne možemo ih uvijek prepoznati. Ovogodišnji PUF zrcali sve to i više od toga, i 22. put u svojoj povijesti otvara put kreaciji i slobodi“, stoji u njegovom obrazloženju.

Naposljetku, nagrada „Spasko“ studentskog žirija dodijeljena je plesačici Yum Keiko Takayama za predstavu „EXTension(+)“ u režiji Fabrice Planquettea, osnivača kazališne skupine A.lter S.essio. No, vratimo se sada programu posljednjeg festivalskog dana.

„Ptice“ je zanimljiva i uspješna obrada Aristofanove komedije u kojoj glavni junak, Atenjanin Pisteter, nagovara ptice da sagrade novi grad na nebu i tako steknu kontrolu nad komunikacijom između ljudi i bogova. Djelo je Edwardu Clugu, vrsnom koreografu koji ujedno potpisuje i koncept, poslužila kao idejno polazište na temelju kojega je – putem duhovitih i ironičnih metafora, kao i simbola utopije, te scenskih prizora radikalnog eskapizma od surove realnosti – ispričao uvijek aktualnu priču o potrazi za vlastitim identitetom i samo-realizacijom, željama, snovima i razočaranjima, društvenim normama i odnosima, vizijama i stvarnosti.

Plesne točke – pojedinačne, u paru ili grupne – odišu kreativnom svježinom i sugestivnošću koju se nema prilike često vidjeti u Puli. Izvrsnim pokretom i scenskim odnosima dočaran je niz likova koje su utjelovili plesači Ana Ignjatović Zagorac, Miloš Isailović, Nataša Gvozdenović, Dejan Kolarov, Ivana Savić Jacić, Nikola Tomašević, Jovana Zelenović i Vladimir Čubrilo. Oni sačinjavaju društvo u kojemu uvijek postoji pojedinac s glavom u oblacima, koji nadograđuje realnost vlastitim snovima i vizijama. On je predvodnik neizbježnih promjena, no one ispočetka neće naići na odobravanje društva. Štoviše, ono će svih snagama pokušati zadržati status quo, pa ipak vrijeme radi svoje… Kada ono konačno sazrije, malo po malo sve se počinje mijenjati. Ali lakše je letjeti u snovima, negoli u realnosti, kao što lijepo predočava scena s daskom koju dvije plesačice postepeno spuštaju s visoka do poda, dok ju „vizionar“ preskače – tim lakše što je više, a tima teže što je bliže tlu. Međutim, snovi mogu imati i nepredvidljiv učinak. Ponesen idejom „vizionara“ narod kreće u njenu realizaciju te gradi konstrukciju („rešetkastu“ kutiju od dasaka) za koju smatra da će doprinijeti njihovoj sreći. Opijeni novim iskustvima ne primjećuju da ona nije ništa drugo doli zatvor, krletka iz koje nema bijega i u kojoj su prepušteni na milost i nemilost „vizionaru“ – novootkrivenom tiraninu. Sve to vrijeme sjedi po strani jedan „otriježnjeni“ pojedinac. Lijepeći perje duž tijela on se vraća svojoj biti i na taj način uspijeva zadržati vlastitu slobodu.

U „Amanetu“ su redatelj Branko Sušac i asistenti režije Gordana Trajković i Vladimir Butković oslikali današnjeg izgubljenog, nezadovoljnog, isfrustriranog i užurbanog čovjeka, udaljenog od samoga sebe i upletenog u iluzornu realnost iz koje ne uspijeva izroniti. Priča je ispričana tradicionalnim „inatovskim“ mračnim i grotesknim jezikom, ali na žalost zadržava se samo na oslikavanju stanja i ne pruža nikakvo rješenje, izlaz ili katarzu. Čovjek je rob – vlastitih navika, društva i lažnih idola. Koprcajući se na granici između usvojenih okvira i potrebe za oslobođenjem, vodi borbu koju ne može dobiti.

Predstava izgleda svojevrsni homage dosadašnjim Inatovim ostvarenjima, pa u njoj tako ima svega: prvih koraka u životu, obavljanja nužde, povraćanja, seksualnih činova sa neživim stvarima, rađanja, glasnih i zatomljenih krikova, žderanja i gađanja hranom… i tradicionalni kolovođa-diktator. Na pozornici su božićna drvca, vrtni patuljci, cipele, kante – predmeti koji poput likova rijetko kad imaju istinsku svrhu te su tako postali svoja vlastita parodija. Međutim, dobivena slika današnjeg konzumerističkog, istrošenog i dekandentnog društva je plitka, općenita i, obrađena na ovakav način, istrošena. Glumci – Gordana Trajković, Vladimir Butković, Ana-Maria Horvat, Andrea Joksić i Vedran Štimac – odradili su posao korektno.