Knowledge Arena 3. put na Outlook i Dimensions festivalima

09.09.2016.

Pored pre­bo­ga­tih glaz­be­nih pro­gra­ma na netom okon­ča­nim Dimensions i Outlook fes­ti­va­li­ma već se tre­ću godi­nu za redom odvi­ja­ju i raz­no­vr­s­ni sadr­ža­ji u tzv Knowledge Areni. Ovaj impro­vi­zi­ra­ni šator pored štan­do­va s hra­nom i pozor­ni­ce na pla­ži Puntižela zamiš­ljen je kao mjes­to uče­nja mno­gih vri­jed­nih zna­nja veza­nih uz glaz­be­nu pro­duk­ci­ju kroz raz­no­vr­s­ne radi­oni­ce, kao i upoz­na­va­nja s reno­mi­ra­nim glaz­be­ni­ci­ma, gos­ti­ma festivala.

U subo­tu, 4. ruj­na, smo tako u sklo­pu ovih pro­gra­ma pri­sus­tvo­va­li veče­ri posve­će­noj dub izri­ča­ju koji su, kako teoret­ski, tako i kon­kret­nim pri­mje­ri­ma i (glaz­be­ni­ci­ma vrlo koris­nim) tri­ko­vi­ma u ana­log­noj pro­duk­ci­ji, dos­toj­no pred­sta­vi­la dva vrs­na i u dub-kru­go­vi­ma legen­dar­na pro­du­cen­ta i dub glaz­be­ni­ka – Princ Fatty i Mad Professor. Ovaj dvo­jac, koji već godi­na­ma sura­đu­je, lani je obja­vio i zajed­nič­ki album „Clone the­ory“

dimePrvo se pred­sta­vio Princ Fatty, lon­don­ski pro­du­cent i aran­žer poz­nat po surad­nji s mno­gim umjet­ni­ci­ma, izda­vač­kim kuća­ma i glaz­be­nim žan­ro­vi­ma: od acid jazza i hip hopa 90-ih (A Tribe Called Quest, Sugar Hill Gang, Brand New Hevies) do roc­ka i reg­gae root­sa. Inspiriran zvu­ci­ma iz 70-ih (poseb­no King Tubbyjem, u čast kojem je oda­brao i svoj nadi­mak) koji i danas karak­te­ri­zi­ra­ju nje­go­ve snim­ke, obja­vio je neko­li­ko važ­nih vlas­ti­tih albu­ma i glaz­be­nih pro­je­ka­ta, počev­ši od prvi­jen­ca “Survival of the fat­test” u surad­nji s mno­gim glaz­be­ni­ci­ma s koji­ma i danas radi, poput pje­va­či­ce Hollie Cook.

U svom uvod­nom izla­ga­nju Princ Fatty je okup­lje­ni­ma na jed­nos­ta­van način, pot­kri­jep­ljen mnoš­tvom pri­mje­ra koje je na ana­log­nom mix pul­tu izvo­dio na licu mjes­ta (a sve se moglo pra­ti­ti i pre­ko ekra­na) pred­sta­vio osno­ve dub sti­la. Naravno, upu­će­ni­ji su iz ove radi­oni­ce izvuk­li mno­go više, ali i pot­pu­nim laici­ma je bilo zanim­lji­vo i, ako ništa dru­go, nauči­li su da su osnov­ni ele­men­ti dub sti­la reverb, delay  i raz­ni fil­te­ri koji se umik­sa­va­ju u osnov­nu kom­po­zi­ci­ju. Vješt sa svim suvre­me­nim digi­tal­nim čudi­ma koja danas pro­duk­ci­ju glaz­be uve­li­ke olak­ša­va­ju, Fatty ipak bira radi­ti na kla­sič­nim, ana­log­nim pul­to­vi­ma jer mu, kaže, pru­ža­ju nos­tal­gič­ni vin­ta­ge zvuk samih dub poče­ta­ka. Također, povje­rio je publi­ci da se, za raz­li­ku od savr­še­nih digi­tal­nih sni­ma­ka, rade­ći na ana­log­nom pul­tu zna­ju dogo­di­ti pogre­ške, ali on u nji­ma ne vidi ništa loše. Dapače, kaže da su ga čes­to upra­vo pogre­ške vodi­le do izne­na­đu­ju­će ori­gi­nal­nih glaz­be­nih rje­še­nja. Slično tome, i danas radi­je od digi­tal­nih sni­ma­ka slu­ša kla­sič­ne plo­če, a pose­ban mu je gušt otkri­va­ti bise­re koji se kri­ju na nji­ho­vim B‑stranama. Pričao je i o poče­ci­ma sni­ma­nja zvu­ka i raz­nim tri­ko­vi­ma koji­ma su se u to doba slu­ži­li. Primjerice, kako audio tako i film­ski stu­di­ji 50-ih godi­na su, kako bi pro­izve­li efekt jeke, gra­di­li poseb­ne pros­to­ri­je, tzv. echo chambers.

dime2U nas­tav­ku veče­ri, slav­ni Mad Professor je kroz duho­vi­te aneg­do­te iz vlas­ti­te kari­je­re publi­ku pro­še­tao kroz povi­jest samih poče­ta­ka tzv. „crne“ muzi­ke u Velikoj Britaniji. Rođen kao Neal Fraser oko 1955. u Gvajani, maloj zem­lji na sje­ve­ru Južne Amerike, svoj je nadi­mak ste­kao još kao dje­čak, zahva­lju­ju­ći svom veli­kom inte­re­su za elek­tro­ni­ku. „Kad sam bio mali, jedi­ne elek­trič­ne napra­ve u kući bile su žaru­lje i radio“, rekao je, nas­tav­lja­ju­ći pri­ču o tome kako je maj­ku pitao o čovje­ku u radi­ju. Iako mu je maj­ka odgo­vo­ri­la da u radi­ju nema nikak­vog čovje­čulj­ka, on je to morao pro­vje­ri­ti sam ras­ta­viv­ši ure­đaj i usput dobiv­ši bati­na. Kasnije mu je maj­ka pre­po­ru­či­la da odgo­vo­re potra­ži u knjiž­ni­ci, pa je čak sli­je­de­ći upu­te iz jed­nog pri­ruč­ni­ka uspio sas­ta­vi­ti i vlas­ti­ti radio. Kad je imao 13 godi­na, nje­go­va se obi­telj pre­se­li­la u London, a u svo­jim 20-ima počeo je pri­kup­lja­ti opre­mu za sni­ma­nje: reel-to-reel kase­to­fon, echo i reverb efek­te i slič­no. Zbog toga i kas­ni­jeg dje­lo­va­nja svi mu priz­na­ju velik utje­caj na razvoj soun­d­sys­tem kul­tu­re u Ujedinjenom Kraljevstvu. Godine 1979. sam je izra­dio vlas­ti­tu mik­se­tu i otvo­rio stu­dio u svo­joj dnev­noj sobi u Thornton Heathu u juž­nom Londonu, nazvav­ši ga Ariwa, pre­ma nige­rij­skoj rije­či za zvuk ili komu­ni­ci­ra­nje. Kasnije je osno­vao i isto­ime­nu izda­vač­ku tvrt­ku koja i danas, nakon punih 35 godi­na, uspješ­no pos­lu­je i kroz nju je proš­lo jako puno izvr­s­nih glaz­be­ni­ka poput Macka B, Pato Banton, Sandra Cross, Kofi, Intense, Jah Shaka, John McLean, the Robotics, Sister Audrey, Peter Culture, Johnny Clark i mno­gi dru­gi. Počeo je sura­đi­va­ti s nekim od naj­poz­na­ti­jih reg­gae glaz­be­ni­ka, a ključ­na mu je bila surad­nja s nje­go­vim glav­nim uzo­rom Lee “Scratch” Perryjem. S ovak­vim surad­nja­ma pola­ko si je izgra­dio ime i izvan reg­gae zajed­ni­ce, tako da su ga poče­li tra­ži­ti i rock, r&b i elek­tron­ski izvo­đa­či. Tijekom deve­de­se­tih godi­na proš­log sto­lje­ća je tako remik­si­rao snim­ke Sade, the Orb, the KLF, the Beastie Boysa, Jamiroquaia, Rancida, Depeche Modea, Perry Farrella i mno­gih dru­gih, a nje­gov možda naj­poz­na­ti­ji rad je „No pro­tec­ti­on“ iz 1995., pot­pu­ni remix 2. albu­ma poz­na­tog trip-hop kolek­ti­va Massive Attack. Potaknut uspje­hom tog urat­ka, obja­vio je još neko­li­ko vrlo uspješ­nih albu­ma. Neovisno o tome što ga sma­tra­ju pioni­rom uvo­đe­nja elek­tron­ske pro­duk­ci­je u dub, a nje­go­vi Dub Me Crazy albu­mi pomo­gli su u tran­zi­ci­ji duba u digi­tal­no doba, kao i Prince Fatty, Mad Professor isti­če kako uvi­jek pre­fe­ri­ra ana­log­ne nad digi­tal­nim mix pultevima.

Nakon ovog pred­stav­lja­nja u Knowledge Areni, odlič­no ras­po­lo­že­ni Mad Professor odr­žao je i DJ set za pam­će­nje na Moth pozor­ni­ci u pro­ko­pu oko utvr­de Punta Christo.

Tekst i foto­gra­fi­je i video Daniela KNAPIĆ