Morris, Zanini i Lelić predstavljeni u Fonticusu u Grožnjanu

07.09.2016.

Dvije samos­tal­ne izlož­be i jed­na samos­tal­na izlož­be­na pre­zen­ta­ci­ja otvo­re­ne su u gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu, u subo­tu 3. Rujna. Matilda Zanini se pred­sta­vi­la izlož­bom sli­kar­skih rado­va nazva­nom “Forgotten… (Love let­ters)”, Gail Morris izla­že skul­p­tu­re u “Razotkrivanju”, a glu­mac i antik­var Sulejman Lelić izlož­be­nom pre­zen­ta­ci­jom “Zadovoljstvo kre­ativ­nos­ti” pri­ča o svom umjet­nič­kom putu. Umjetnike i nji­ho­ve rado­ve pred­sta­vio je kus­tos gale­ri­je Eugen Borkovsky.

IMG_2579Gail Morris izla­že sedam skul­p­tu­ra od kojih su tri dvo­di­jel­ne. Autorica pred­stav­lja rado­ve veli­či­ne od pola metra do pre­ko jed­nog metra dulji­ne, sas­tav­lje­ne od kame­nih tije­la i metal­nih (želje­zo i bakar) kra­ko­va. Neobični no sklad­ni obli­ci pod­sje­ća­ju na plan­k­ton, a ta mikro­skop­ska i polu­pro­zir­na bića umjet­ni­ca je pre­ni­je­la u makro­skop­ski svi­jet i pre­tvo­ri­la ih u tvr­de i nepro­zir­ne, koris­te­ći sva­kod­nev­ne, fami­li­jar­ne mate­ri­ja­le te je time nešto rani­je nepri­mi­je­će­no pos­ta­lo vri­jed­no naše paž­nje i pošto­va­nja. Skupina skul­p­tu­ra mami da ih pita­mo: “Reci nešto!”

O ovoj izlož­bi kus­tos Borkovsky govori:

“Gail Morris ispu­nja­va gale­rij­ski pros­tor začud­nim obli­ci­ma. U prvi tren čine nam se kao aps­trak­t­ne kons­truk­ci­je koje dje­lu­ju poput pros­tor­nog crte­ža. Pred nama, zapra­vo oko nas, pos­tav­lje­ni su kame­no-metal­ni objek­ti koji bude više aso­ci­ja­ci­ja. Pažljivijim uvi­dom u odno­se i deta­lje obli­ka, shva­ća­mo da pos­to­ji odnos izme­đu for­mi. Ambivalentnost doživ­lja­ja može vari­ra­ti od nela­go­de zbog nji­ho­vih uši­lje­nih seg­me­na­ta do odu­šev­lje­nja ovim biomor­f­nim for­ma­ci­ja­ma. Kad shva­ti­mo da su pred nama bića, može­mo ih zavo­lje­ti, čak sim­pa­ti­zi­ra­ti u nji­ho­vu autis­tič­nom, od stra­ne umjet­ni­ce, razot­kri­ve­nom pos­to­ja­nju. Prolazak kroz ovaj nase­lje­ni pos­tav budi maštu. Možemo ih doži­vje­ti kao pri­zor mikro­koz­mo­sa, pa nam mogu sli­či­ti na vizu­ali­za­ci­ju gri­nja, spo­ra ili nekih nepoz­na­tih viru­sa. Isto tako, može­mo ih doži­vje­ti kao stvo­re­nja s neke dru­ge pla­ne­te na koju još čovjek nije zako­ra­čio. Možda dubo­ko u pra­šu­ma­ma Amazonije ili na vrhun­ci­ma Himlaja pos­to­ji svi­jet u kojem ova bića obi­ta­va­ju bez da su otkri­ve­na. Metalni dije­lo­vi izdu­že­ni su, izve­de­ni od žice, koja pre­ma kra­ju pos­ta­je uši­lje­na. Ti obli­ci aso­ci­ra­ju na pip­ke, zakač­ke, oslon­ce poput krh­kih noži­ca kojim se bića sta­bi­li­zi­ra­ju, kre­ću, leb­de ili s nji­ma napa­da­ju mogu­ćeg ugro­zi­te­lja. Ili, koji­ma se podu­pi­ru tije­kom zavo­đe­nja nekog dru­gog slič­nog bića. Svi pred­me­ti su objek­ti u pros­to­ru, što oda­je skul­p­tor­ski pris­tup i edu­ka­ci­ju auto­ri­ce, te čine cje­li­nu, smis­le­nu artis­tič­ku instalaciju.”

Gail Morris je rođe­na u Bangoru, Sjeverni Wales, Velika Britanija. Obrazovanje: 1976 – 79: Wimbledon School of Art, London. B. A. Hons. Fine Art Sculpture; 1982 – 84: St. Martins School of Art, London. Advanced Course. Izlagala je na broj­nim među­na­rod­nim samos­tal­nim i skup­nim izložbama.

Matilda Zanini pred­stav­lja sli­kar­ske rado­ve u teh­ni­ci akril na plat­nu nas­ta­le tije­kom 2015. godi­ne. Izloženo je tri­na­est rado­va od kojih su četi­ri dvo­di­jel­na koja, kako kaže auto­ri­ca, mogu i odvo­je­no funk­ci­oni­ra­ti. Slike dimen­zi­ja 100 sa 100 i 120 sa 140 cen­ti­me­ta­ra sadr­ža­va­ju oti­ske poštan­skih štam­bi­lja, dije­lo­ve pisa­nog tek­s­ta, i seg­men­te pri­ka­za srča­nog rit­ma sa EKG‑a. Pozadinu sli­ka, ovih zabo­rav­lje­nih lju­bav­nih pisa­ma, čine vedre i šare­ne lini­je u vari­ja­ci­ja­ma zele­ne i crve­ne boje, no na mjes­ti­ma izbli­je­dje­le i ispra­ne, možda od suza ili kiše dok su pisma bila ostav­lje­na na tri­je­mu. Slike pri­zi­va­ju na bor­bu za neuz­vra­će­nu, ali ipak priz­na­tu ljubav.

IMG_2545Eugen Borkovski navo­di: “Umjetnica pred­stav­lja kolek­ci­ju rado­va koje na prvi pogled može­mo svr­sta­ti u gra­nič­no podru­čje sli­kar­stva, gra­fi­ke i crte­ža. Na povr­ši­na­ma nala­zi­mo slo­je­va­nje, pre­ma­zi­va­nje, pre­li­je­va­nje boja uči­nje­no kis­to­vi­ma ili/i dru­gim nači­ni­ma. Autorica tako kre­ira aps­trak­t­ne, dra­ma­tič­ne osno­ve za oti­ske peča­ta. Svi rado­vi nose ozna­ku: oti­sak poštan­skog peča­ta, trag koji ostav­lja struk­tu­ra hlad­nog, admi­nis­tra­tiv­nog ala­ta. Neki dje­lu­ju pre­ne­se­ni poput šablo­ne. Oni su u zna­ko­vi­tom nes­kla­du s pod­lo­gom ili pri­sut­nim naz­na­ka­ma ruč­nog pisa­nja, osob­nog zapi­sa. Fingirani tek­s­to­vi pro­la­ze pre­ko tono­vi­ma razi­gra­ne pod­lo­ge. Znakovitost je oči­ta: zapi­si ozna­ču­ju temu dok joj tono­vi kolo­ris­tič­kih ele­me­na­ta daju zna­če­nje. To zna­če­nje aso­ci­ra emo­ci­onal­ne sta­tu­se, ali i pro­laz­nost, vre­me­ni­tost. Inicirano raz­li­je­va­nje boja kao da evo­ci­ra tijek, cure­nje vre­me­na. Koliko pra­vil­na slo­va ofi­ci­jel­nih žigo­va po svom karak­te­ru aso­ci­ra­ju hlad­no­ću, služ­be­nost, otu­đe­nost, toli­ko kolo­ris­tič­ki pre­lje­vi izgo­va­ra­ju emo­ci­onal­ne sta­vo­ve. Ovaj raz­mjer pos­ta­je osnov­na odli­ka, okos­ni­ca za dojam kojeg auto­ri­ca želi pos­ti­ći. Matilda Zanini pro­ble­ma­ti­zi­ra situ­aci­je koje su u suvre­me­nom, ubr­za­nom vre­me­nu izgu­bi­le real­nost. Poštujući nos­tal­gi­ju ona je svjes­na da do njih sada vodi novi put, put sje­ća­nja. Njeni memo­rij­ski moti­vi pos­ta­ju osvi­jet­lje­ni i ponu­đe­ni pro­ma­tra­ču koji, ini­ci­ran ovom igrom, u doživ­ljaj može nase­li­ti osob­no: svo­ja sje­ća­nja, svo­je osjećaje.”

Matilda Zanini rođe­na je u Puli 17. kolo­vo­za 1973. godi­ne. Diplomirala je na Filozofskom fakul­te­tu u Rijeci, smjer likov­na umjet­nost – sli­kar­stvo u kla­si pro­fe­so­ri­ce Ksenije Mogin. Studentica je pos­li­je­di­plom­skog stu­di­ja na Akademiji za likov­nu umjet­nost u Ljubljani, smjer sli­kar­stvo kod men­to­ra izvr. prof. Zmaga Lenardiča i sumen­to­ri­ce izvr. prof. dr. Nadje Zgonik. Član je HDLU‑a Istre od 2000.godine. Svoje rado­ve izla­ga­la je na skup­nim i samos­tal­nim izlož­ba­ma u zem­lji i ino­zem­s­tvu. Živi i radi u Rovinju.

Izložbena pre­zen­ta­ci­ja Sulejmana Lelića pri­ka­zu­je retros­pek­ti­vu film­ske i kaza­liš­ne kari­je­re Grožnjanskog antik­va­ra uz neke pred­me­te iz nje­go­ve antik­var­ni­ce. Na lis­to­vi­ma veli­či­ne A4 isprin­ta­ni su crno-bije­li kadro­vi iz nje­go­vih nas­tu­pa, te nje­ga samo­ga izvan sce­na, uz ruč­no napi­sa­ne natuk­ni­ce o sva­koj foto­gra­fi­ji. Ova pre­zen­ta­ci­ja dovo­di proš­lost, u obli­ku živih kadro­va i umi­ru­ćih liko­va koje je on utje­lo­vio, te pred­me­ta koji pri­pa­da­ju proš­los­ti ali koji mogu još uvi­jek “zaži­vje­ti” u neči­jem domu, a ne biti samo uspo­me­ne. Sadašnjost pred­stav­lja sam umjet­nik Sulejman Lelić zvan Piko, a vri­je­me i pros­tor su pozadina.

IMG_2616Kustos o pre­zen­ta­ci­ji isti­če: “Ova pre­zen­ta­ci­ja pred­stav­lja jed­nog od naših aktiv­nih Grožnjanaca, Pika, Sulejmana Lelića. Trudio sam se naves­ti naj­važ­ni­je toč­ke nje­go­vih dosa­daš­njih dje­lat­nos­ti, a kojih nije malo. S vese­ljem pred­stav­ljam aktiv­nog, pokret­lji­vog, inven­tiv­nog čovje­ka koji je uspio dosa­daš­nji život podre­di­ti dje­lat­nos­ti­ma koje voli i koje ga zais­ta zani­ma­ju. Tako je sigur­no da ništa nije radio pre­ko volje niti na silu. Njegove aktiv­nos­ti tije­kom dosa­daš­njeg život­nog puta po mno­go­če­mu pri­pa­da­ju umjet­nič­kim podru­čji­ma. U ovoj pre­zen­ta­ci­ji mora­mo se pos­lu­ži­ti doku­men­ta­ris­tič­kim svje­do­čans­tvi­ma. Piko je dje­lo­vao kao radij­ski, teatar­ski i film­ski glu­mac te res­ta­ura­tor i sta­re­ti­nar. Svi ovi inte­re­si su zanim­lji­vi, iako raz­no­rod­ni. Svi zah­ti­je­va­ju akti­van anga­žman cije­log čovje­ka, a ova oso­ba je na iza­zo­ve uvi­jek odgo­va­ra­la bez zadr­ške, punim jedrima.”

Sulejman Lelić Piko rođen je 4. kolo­vo­za 1943. godi­ne u Zagrebu. Studirao je sla­vis­ti­ku i kom­pa­ra­tiv­nu knji­žev­nost na zagre­bač­kom sve­uči­li­štu. Prvi jav­ni glu­mač­ki nas­tup mu je na Radio Zagrebu 1957. godi­ne u dje­čjoj radio dra­mi. Oko 1958. godi­ne igra u više pred­sta­va Pionirskog kaza­li­šta, današ­njeg Zagrebačkog kaza­li­šta mla­dih (ZKM). 1961. godi­ne pojav­lju­je se u fil­mu „Igre na ske­la­ma“ čiju reži­ju pot­pi­su­je Srečko Waygant. Na daska­ma Hrvatskog narod­nog kaza­li­šta u Zagrebu, u ope­ri Benjamina Britna „San ljet­ne noći“, ostva­ru­je ulo­gu Puka/Robina. Režiser je Vlado Habunek. 1963. godi­ne anga­ži­ran je za ulo­gu u fil­mu Branka Bauera „Licem u lice“. S istim reži­se­rom sura­đu­je i 1964. godi­ne u fil­mu „Nikoletina Bursač“. Slijedi ulo­ga u fil­mu „Konjuh pla­ni­nom“, kojeg je reži­rao Fadil Hadžić, 1965. godi­ne. Slijedeće, 1966. godi­ne, glu­mi u fil­mu Odisej kojeg reži­ra Franco Rossi. Slijedi ulo­ga u fil­mu „Sutjeska“, kojeg 1973. reži­ra Stipe Delić.

Tekst Marko ŠORGO

Fotografije Lidija KUHAR