In memoriam- Aleksandar Rukavina (1934. ‑1985.) – Razgovor sa Ritom Počekaj i Slađanom Dragojevićem
Aleksandar Rukavina, hrvatski kipar i slikar, rođen je u Horvatovcu 1934. godine. Od 1962. živio je i radio na području Bujštine, a njegova prerana smrt dogodila se 16. rujna 1985. godine. Na odluku da postane umjetnik utjecala je njegova baka i prijatelj iz gimnazije, naš poznati književnik i slikar Ivan Kušan.
Za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu radio je kod prof. Grge Antunca i prof. Vjekoslava Rukljača, a diplomirao je u klasi prof. Vanje Radauša 1958., te je nakon toga primljen kao suradnik u njegovoj Majstorskoj radionici u periodu od 1958 – 1962. godine. Rukavinine skulpture i slike nalaze se na javnim površinama i u javnim i privatnim prostorijama i kolekcijama Bujštine i širom Europe, a njegov rad i njegova ideja da se Grožnjan otvori umjetnicima i tako spasi od propadanja i dan danas živi.
Rita Počekaj, udovica Aleksandra Rukavine, otvorila nam je vrata njegovog nekadašnjeg ateljea, a sada Memorijalne galerije “Aleksandar Rukavina” koja od 1989. djeluje u Brtonigli, i koja čuva kolekciju njegovih skulptura, kao i dio radnog pribora kojim je stvarao svoja umjetnička djela.
Upitali smo je za početak kako je uopće dospio u Buje i zaposlio se kao učitelj likovnog odgoja? “Priča se da je bio kod majke Jelene na Murteru jednog ljeta. Ona je pronašla natječaj za zapošljavanje i prijavila ga. Bila je jako stroga, za razliku od očuha i bake koji su puno više nježnosti pokazivali prema njemu“, kaže Rita Počekaj. I njegova je baka Danica Biondić rođ. Krema bila vrhunska likovna umjetnica, Crnčićeva učenica. Predavala je crtanje i bila je direktorica Državne ženske stručne škole, a slikala je tehnikama pastelom, akvarelom i uljem. Iza sebe je ostavila album naziva “Slike i hrvatski narodni motivi.” O Rukavininoj ideji da Grožnjan postane gradom umjetnika gđa Počekaj navodi: “Grožnjan je do 1965. imao daskama zatvorene prozore, prilazni zid i dio kuća bio je obrastao grmljem. Rukavina je imao viziju u to doba dok je grad bio prazan, a ideju su podržali Općina Buje, Turistička zajednica, Pučko otvoreno učilište, te društva likovnih umjetnika Hrvatske i Slovenije. Velika poruka Grožnjana je da, u slučaju da se ta, pogotovo u kontekstu današnjeg vremena, genijalna ideja nije ostvarila, sad bi umjesto grada prepunog galerija u kojem rade i izlažu svoje radove brojni umjetnici, slikari, kipari, a na to se vežu i muzičari, imali samo hrpu ruševina. Danas je Grožnjan kao grad umjetnosti prepoznat od strane ljubitelja umjetnosti, te vrvi posjetiteljima, starim i mladim koji dolaze sa svih strana svijeta.”
Lino Gorjan, tadašnji predsjednik općine Buje je 2. svibnja 1965. godine, proglasivši Grožnjan gradom umjetnika, simbolički predao ključeve grada Rukavini. Prvi umjetnici koji su otvorili svoje galerije bili: Floris Oblak, Sonja Rauter-Zelenko, Miša i Janez Pirnat i ostali.
“Što je strahovito jako? Ideja koja je nematerijalna” – dodaje Rita., te nastavlja: “Neću nikada zaboraviti kad se sve to podiglo na noge, nakon što su kuće Grožnjana godinama bile prazne. Aleksandar je dobio na korištenje – klaonicu u Brotnigli. Mogao je steći pravo upotrebe, a kasnije i vlasništvo bilo koje kuće u Grožnjanu, no nije želio da netko kaže da je iza ideje grada umjetnika bila bilo kakva “računica”. To je lijepa poruka, čista, bez interesa i vječito važeća.”
Želja da druženjem umjetnika, a da nikome ne smetaju, nadahnulo je “stvaranje” grada iz kojeg ih nitko neće u kasne sate otjerati. Dio toga duha, duša Grožnjana i dalje živi nakon otvaranja bilo koje izložbe u gradskoj galeriji Fonticus.
Najobuhvatnije, najkvalitetnije i najpotpunije djelo, monografiju, o umjetniku Aleksandru Rukavini nakon njegove smrti napisao je 1987. godine Juraj Baldani, povjesničar umjetnosti kojeg je Rukavina izrazito cijenio. Profesor Baldani kaže: “Već od samog početka isticao se tragalački nemir Aleksandra Rukavine, manifestiran i u oblicima i u materijalima. Kao nastavljač tradicije, gradio je iskustva na baštini svog posrednog učitelja Ivana Meštrovića, od koga je prihvatio sklonost monumentalnom, te svog izravnog nastavnika Vanje Radauša, koji mu je usadio klicu nemira izraženu kroz ekspresivnu formu, no nije mogao izbjeći ni utjecaje što su dolazili sa svjetske likovne pozornice, pa su ga privukla ostvarenja Henry Moorea, Aleksandra Arhipenka, Osipa Zadkina. Nemiran duh i impulzivan karakter Aleksandra Rukavine, akademskog građanina koji je svojim načinom života postao oličenjem jednog od naših posljednjih boema u umjetničkim krugovima, usmjerio ga je na bogati i široki dijapazon motiva i materijala.
“Kao kipar izrađivao je figure, portrete, reljefe, kompozicije, plakete, medalje, znakove i grbove i to u glini, terakoti, gipsu, metalu, limu, drvu i kamenu. U domeni slikarstva motivi su mu aktovi, vedute gradova i figure te kompozicije, a služio se tehnikama crteža, akvarela, ulja na platnu i mozaika. Rukavina je bio jedan od plodnijih kipara koji su djelovali i prema društvenoj narudžbi, te je u dva i pol desetljeća intenzivnog rada ostvario oko 350 radova različitih motiva i tema, materija i dimenzija, što je impozantna činjenica koja govori o njegovoj marljivosti i energiji. Imao je mnogo znanja i izvanredno je poznavao svoju struku, ali nije bio suhoparni teoretičar, već nemirni praktičar. Njegove skulpture nabijene su vitalnošću. One su apoteoza postojanju. Gotovo je nemoguće zamisliti impresivniji simbolički zaključak od onoga da je njegov posljednji rad isklesan u bračkom kamenu zvanom “veselje”. Opus što ga je ostavio Aleksandar Rukavina uistinu je poema životnom veselju, ljepoti oblika i optimizmu duha.”
Dio nekrologa iz listopada 1985. je djelo, tada 31-godišnjeg Slađana Dragojevića učenika i dugogodišnjeg Aleksandrovog prijatelja:
“Znam da ne postoje prave riječi koje će dočarati ili opisati sve ono što je za života radio i kako se prema njemu odnosio. Isto tako znam da je nemoguće izreći sve one misli koje su ga vodile kroz svijet stvaralaštva i umijeća kiparenja, a za to je i živio. Jer, ništa za njega nije bilo toliko bitno kao otkrivanje samoga sebe u novim oblicima. U novoj formi, kako je sam govorio. I tako su te njegove forme rasle iz dana u dan. Neumorno je radio. Radio je i onda kada smo svi mislili da besposleno sjedi ili kad bismo ga susretali kako besciljno tumara. A iz tih sjedenja rađali su se kipovi, nove ideje, nove forme. Iz tog prividno besciljnog lutanja otkrivala se Bujština, rodio se Grožnjan. Zasigurno je to njegova najveća forma, njegov najveći kip.”
Tekst Marko ŠORGO Fotografije Lidija KUHAR
