Književni susret s Ivanom Bodrožić u Buzetu
Književna večer s književnicom Ivanom Bodrožić održana je u buzetskoj knjižnici u sklopu Mjeseca hrvatske knjige, a u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta “August Vivoda” i Narodne knjižnice Buzet. Pozdravivši posjetitelje, voditeljica knjižnice Dijana Kolaković je u opsežnom uvodu predstavila književnicu i njen opus – od zbirke poezije “Prvi korak u tamu” do novog romana “Rupa”. Ivana Bodrožić zahvalila se na iscrpnom predstavljanju te je na pitanje Kolaković o tome kada je počela pisati poeziji odgovorila:
“Kad sam naučila pisati, onda sam počela zapisivati sve ono do čega mi je u tom trenutku bilo stalo, tako da mi se čini da stvarno oduvijek pišem. Naravno, na početku su to bili dnevnici, zatim poezija, a možda moja najtragičnija pjesma napisana je u 6. razredu osnovne škole. Ima jedan stih koji ide: “Dajte mi da plačem, želim biti čovjek” dakle to je bio vrh patetike ikada! Mislim da sam službeno tada postala pjesnikinja!” kazala je Ivana uz smijeh i dodala: “Na prvoj ili drugoj godini studija, početkom 2000-ih, sasvim sam slučajno na nagovor poslala pjesmu na natječaj Goran za mlade pjesnike i nakon dva mjeseca dobila obavijest da sam dobila prvu nagradu i da će mi biti objavljena knjiga. To je bio trenutak kad sam samu sebe počela malo ozbiljnije promatrati kao nekog koji se bavi pisanjem. Poznata sam po tome da sam dobila sve književne nagrade koje nisu financijske, apsolutno sve! Tu je iznimka nagrada “Edo Budiša” koja je zapravo boravak u Kući za pisce u Istri koja kao i Istra iskače iz ostatka nekog stereotipa Hrvatske, pa mi je onda i zbog toga bilo izuzetno drago. Ja sam oduvijek htjela bit pisac, meni se činilo da sam oduvijek pisala i da je to oduvijek zaista bila moja ljubav. Ali mi nije bilo jasno i uvijek sam imala sumnju prema tome da možete raditi nešto što jako, jako volite i da vas netko plati za to. Jer mi živimo u takvom nekom mentalitetu da vas uče da se morate silno mučiti i truditi, da mora biti jako neugodno dok idete na posao da biste dobili plaću.“
Na pitanje je li prelazak s poezije na prozu bio težak ili lagan, Bodrožić odgovara: “Nije bio težak jer o njemu nisam puno razmišljala nego sam naprosto objavila zbirku pjesama i činilo mi se da sam zaista rekla sve što se moglo reći i da se više neću baviti pisanjem. A onda kako čovjek živi dalje, skuplja neka druga životna iskustva i to se sve gomila i skuplja u neku formu, tako sam zaista sasvim slučajno počela pisati “Hotel Zagorje”. Činilo mi se da sam imala dosta netipično djetinjstvo i da kako vrijeme prolazi jednostavno zaboravljamo neke stvari i činilo mi se da bi mogla te neke stvari zapisati. I kad sam počela pisati to se jednostavno sve slagalo u neku formu i ja sam nakon 30, 40 kartica zapravo shvatila da pišem roman. Onda mi je trebala neka junakinja, odnosno netko kroz čije oči bih sve to ispričala, pa budući da sam sama u to vrijeme kad se događa radnja romana imala devet godina bilo mi je najzgodnije imati junakinju koja na početku romana ima devet godina. Kad sam shvatila da pišem roman, to me je počelo u isto vrijeme i zabavljati i onda sam počela izmišljati. Tako da s jedne strane to jeste polu autobiografski roman, ali s naglaskom na “polu”. Kad napišete prvi polu autobiografski roman, onda ljudi za sve ostalo što ubuduće napišete misle da se to zaista vama dogodilo, a to nije istina. Da biste mogli napraviti dobar roman, morate imati životnu građu, životno iskustvo. Sve emocije koje ste proživjeli morate znati oblikovat da bi taj roman kao takav “držao vodu” a ostatak morate izmišljati. U to vrijeme sam bila odlučila da ću se na neki način uvijek baviti književnošću, a to se nekako spojilo s nečim što sam ja morala ispričati.”
Knjiga “Za što sam se spremna potući” predstavlja treću stranu stvaralaštva Ivane Bodrožić, onu kolumnističku. Knjižničarku je zanimalo otkud kolumne, te kako je došlo do suradnje s Večernjim listom.
Autorica navodi da je za to zaslužna činjenica da su puno bolje plaćeni kolumnistički poslovi i pisanje novinskih tekstova nego što se može živjeti od prodaje knjiga. Suradnja s Večernjim listom je došla slučajno, u vremenu kad je postojao Obzor, no ona nije trajala dugo, oko godinu i pol dana kad je raskinuta jer su njezini radovi previše iskakali iz njihovih političkih i svjetonazorskih pogleda. Obzor se nažalost ugasio, a Bodrožić naglašava da je iza svakog teksta kojeg je tada napisala stajala i stoji i dan danas. Uvijek je pisala o onome što ju je u tom tjednu nekako pomaknulo, dodirnulo, što ju je inspiriralo i što joj je bilo važno. Ali s druge strane, za to vrijeme trpjela je njena umjetnička proza i poezija. No to tjedno pisanje ju je natjeralo, kao i svaki trening, da postane puno brža, fokusiranija i da nakon godinu i pol dana može lakše i preciznije iskazati ono što želi reći.
Ivana Bodrožić okušala se i u formi kratkih priča, te je Dijanu Kolaković zanimalo koja joj je od tih formi najdraža.
Književnica pojašnjava: “Moram probati sve po malo, sve su mi podjednako drage, ali mislim da svaka forma zapravo odgovara različitom ritmu proze. Kad pišete poeziju, naiđe neki period u životu kao idete ulicom i čini vam se kao da cijeli svijet vidite u stihovima. Poezija ne traži raspisivanje. S njome opisujete neke osjećaje koji vas toliko pogode, neke male slike, to su kao nekakve male emocionalne bombe koje morate nekako uobličiti i dovoljne su same po sebi. Roman je puno promišljenija disciplina i mora biti zanatski više potkovana. Kad sjednete pisati roman to traje najmanje godinu dana i kad naslažete dvadesetak likova onda im morate u nekom trenutku riješiti i sudbine. Najlakše od svega bi bilo baciti bombu i sve ih riješiti u jednom trenutku, ali to najčešće možete samo jednom napraviti i ne ide baš uvijek. Ima tu puno stvari, puno konstrukcija koje morate matematički riješiti da bi knjiga, odnosno roman, tekao tako da se čini kao da tu nema priče, kao da se sve događa samo od sebe. Tu je potrebna velika priča koja će izdržati dvjestotinjak stranica. Kratka priča je isto tako zahtjevna i na malo stranica morate odmah uvesti čitatelja u likove, moraju vam biti jasni odnosi i morate vrlo brzo i vrlo jasno reći što želite. Svaki žanr je za sebe nekako zahtjevan, ne mogu reći koji mi je najdraži, jer kroz svakog mogu različito progovoriti.”
“Kad i kako je nastala ideja za “Rupu”?”, upitala je Kolaković.
Ideja za Rupu je nastala tako što je pokrenuta edicija Balkan Noir, koju je pokrenuo Goran Gavranović u suradnji sa različitim hrvatskim izdavačima među kojima su bili Algoritam, Fraktura, Ljevak. Ideja je bila da pisci iz Hrvatske i iz regije koji ne pišu samo krimiće ponovo etabliraju taj žanr i da se svako od njih okuša u toj krimi žanrovskoj konstrukciji. Bodrožić kaže: “Kako kao i u ostalim bitnim stvarima kod nas i ovdje je bio deficit žena, pa su pozvali mene da se pridružim projektu i da napišem krimić za ediciju Balkan Noir. Isprva sam bila uvjerena da nemam mozak koji može složiti krimi konstrukciju međutim kad sam malo bolje promislila postalo mi je jasno da krimić mogu napisati ako budem pisala o onome o čemu želim, o onome što me zanima. U „Rupi“ mi je bilo možda najzahtjevnije napraviti tu žanrovsku konstrukciju i prvih mjesec dana sam radila samo na tome na način da sam prvo nacrtala koliko ima likova, koji su to likovi, što će tko kome napraviti, kad će se krivac pojaviti itd. Kad sam bila sigurna da imam čvrstu konstrukciju onda sam zaista sjela i počela pisati i to mi nije više bilo teško. Pristupila sam tome drugačije od svega što sam imala do sada.”
Glavna junakinja romana, Nora Kirin, je novinarka. Dijanu Kolaković zanimalo je zašto se autorica odlučila za to zanimanje i koliko je Nora autobiografski lik.
Ivana objašnjava: “Mislim da je novinar sjajan junak kriminalističkog romana, jer on nije samo istražitelj. Smatra se u nekoj idealnoj varijanti da su to ljudi koji su angažirani u društvu, koji istražuju stvari zato što žele promijeniti to društvo u kojem žive na bolje. Nora je na pola puta između istražitelja i novinara i uz to je bila osobno involvirana sa svojom traumom u cijelu tu priču. Teško je reći koliko tu ima moga, ja sam uvjerena da svaki pisac koji izabere određenog glavnog lika, da u tom glavnom liku mora biti dosta njega. Možda to nisu oni dijelovi autora koje on svakodnevno pokazuje i koji dominiraju njegovim stvarnim životom, ali da bi vama bilo stalo do nekog lika, u njemu mora biti vas jer inače on neće izdržati te stranice. Nema tu nekog osobitog razloga, svi smo mi sebi, koliko god da smo altruistični, najvažniji i najzanimljiviji. Da bi vam bilo stalo vi morate pisati o nečemu što vas emotivno dira, vi morate taj lik sazdati tako da vama bude stalo do njega. Jer ako vama nije stalo do njega, ako je on vama dosadan i nezanimljiv, onda ne može biti ni čitatelju. Sigurno da u Nori ima nekog mog bića, ali ga isto tako ima i u svim drugim likovima, jer sve ono što ja napišem u bilo kojem žanru, bilo kojeg lika, sve to dolazim iz istog mjesta – iz mene. Sve su to nekakvi nekad proživljeni osjećaji koje i ne morate sve do kraja proživjeti. Morate od nekog crpiti motivaciju za to o čemu pišete. Vjerujem da me ima u svim likovima.”
“Roman je digao puno prašine. Jeste li vi bili spremni na to, jeste li to očekivali?”, upitala je Kolaković.
“S jedne strane jesam, da. Bila sam svjesna da se dotičem tema koje su u ovom društvu i te kako “vruće”. Da su to teme kojima se već dugi niz godina manipulira i da su u pitanju jako ranjive skupine ovog društva, a zatim i ljudi koji su već dvadesetak godina u nekakvom političkom establišmentu, a koji nemaju niti čist obraz niti dobre namjere. Postoje likovi u stvarnom životu koji su mene inspirirali, međutim sve biografije mojih likova nemaju veze sa stvarnim imenima. Ja sam uzimala situacije koje su svima nama dostupne, u dnevnom tisku, u našem svakodnevnom životu. Neprestano trženje s emocijama žrtava rata kod nas je nepresušan izvor političkih bodova. Ja s druge strane govorim iz pozicije iz koje si to smijem dopustiti jer sam prošla iskustvo rata u svojem životu, a s druge strane sa stanovišta nekih ljudi ja si to ne bih smjela dopustiti jer bi morala biti ukalupljena u neku ladicu u koju mene netko želi staviti. Bila sam svjesna da će tu biti nekakvih reakcija, no kod tih je reakcija meni osobno bitno od koga one dolaze. Ako dolaze od ljudi čiji vrijednosni sustav dijelim i ljudi koje ja cijenim bilo kao pisce, novinare, autore, kulturne djelatnike onda me to itekako pogađa. No ako dolazi od ljudi čiji vrijednosni sustav ne cijenim i ne dijelim ništa zajedničko s njima jer znam iz kojeg razloga su svoje postupke mogli pronaći u ovome romanu, s te strane ne mogu reći da me to naročito pogađa. Ono što je meni važnije su reakcije koje mi dolaze od stvarnih čitatelja koje su zaista sjajne i koje su zaista onakve kakve sam ja htjela da budu nakon čitanja ovog romana. Bitno mi je da se kritika koja dolazi odnosi na moje literarno umijeće. Ne znam je li potrebna neka naročita hrabrost za pisanje o ovakvim temama, jer nekad na neke situacije reagirate iz želuca i ne razmišljate o nekoj naročitoj hrabrosti. Kasnije se često pokaže da možda sve i nije bilo naročito pametno.”
I za kraj razgovora Dijana Kolaković upitala je Ivanu Bodrožić o budućim planovima, te je književnica nakon čitanja ulomka iz romana “Rupa” odgovorila:
“Bavim se već neko vrijeme tom idejom da se možda u nekom trenutku okušam u nekom nastavku. Naravno to više ne bi bila priča o rupi, to više ne bi bila priča o podijeljenom gradu, to bi možda bila neka druga stvarnosna priča inspirirana društvom u kojem živimo. Čini mi se da su likovi dosta dobro zaživjeli i da bi mogli potrajati još jednu knjigu.”
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
