“Nekadašnji „polusvjet“ danas postaje „elita“” – Edo Popović u sklopu programa “Permesso di soggiorno” u Rojcu
U sklopu ciklusa “Permesso di soggiorno”, razgovora s poznatim autorima koje odnedavno u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc vodi novinar i pisac Bojan Žižović, on je tu u petak 21. listopada ugostio pisca Edu Popovića.
Razgovor je započeo preporukom izložbe trenutno postavljene u Dnevnom boravku, potresnih foto-svjedočanstava s novih svjetskih ratnih žarišta, autora Hrvoja Polana. Bila je to još jedna poveznica između dugogodišnjih prijatelja jer se Popović i Polan poznaju iz davnih novinarskih dana. Nedavno su se nakon mnogo godina igrom slučaja susreli i na Velebitu, planini koja u Popovićevu životu postaje sve važnija. Prisjećajući se vremena kad su oboje radili u Jutarnjem listu, Popović je rekao da je Polan u to vrijeme bio ambiciozan i talentirani fotograf koji je u taj svijet tek ulazio dok se on „sve više povlačio prema Velebitu“ iako napominje da ni danas „nije čovjek planine nego čovjek Utrina iz Zagreba.“ Za sebe kaže da je hodač, jer ne voli da ga se naziva planinarom. Taj ga izraz asocira na „grupice u kariranim košuljama koji kad dođu do planinarske kuće sviraju gitare“. Ne kaže da je to loše, samo da nije taj tip, već hoda iz nekih drugih razloga. Ne ide na Velebit, nego, kako i starosjedioci te planine običavaju reći, „u Velebit“, što je jedan posve drugačiji odnos – nije izletnički niti iz osvajačkih pobuda (usmjerenih na “osvajanje“ vrhova), već je to jedan aktivan suodnos s planinom. Na Velebitu je, kaže, pronašao nešto što smo kao civilizacija izgubili – sposobnost da se planina čuje i osjeti. Otkako je prije deset godina prvi put tamo otišao stalno se vraća i uvijek su mu to vrlo intenzivna iskustva.
U posljednje se vrijeme bavi i poljoprivredom u selu Ribnik kraj Karlovca, starom voćarskom kraju prema slovenskoj Metliki. Supruga i on kupili su zapušteno seosko imanje s velikim voćnjakom punim rijetkih starih sorti koji sada oživljavaju i donosi im prebogat urod. „Polako ulazimo u svijet poljoprivrede i to me čini sretnim“ priča Popović, s oduševljenjem nabrajajući razno jestivo samoniklo bilje koje bere oko svog imanja i od njega spravlja ukusne salate. Prijatelji su uvijek dobrodošli i rado s njima sve to obilje dijeli, ali svatko tko dođe svoj boravak zasluži pomažući na imanju.
Osim samih početaka u Poletu i Studentskom listu, novinarstvom se Popović bavio u najburnijim vremenima, najintenzivnije između 1991. i 2000. godine i kaže „Da nije bilo rata, sumnjam da bih se ozbiljnije bavio novinarstvom“. Iako mu je uvijek ambicija bila biti pisac i danas povremeno objavi pokoji novinarski tekst. Ocjenjuje da u Hrvatskoj od čiste literature živi svega nekoliko ljudi, a svi ostali ili „novinarče“ ili rade nešto drugo čime im uspijeva platiti račune.
Popović je i osvjedočeni aktivist – sudjelovao je u poznatim prosvjedima u zagrebačkoj Varšavskoj ulici. „Postoje trenuci kada osjetite da to što pišete nije dovoljno, da vam se to učini besmislenim i dobijete poriv djelovati“, priča Popović i prisjeća se detalja knjige „Razgovori s Kočom Popovićem“ koju je pronašao u planinarskoj kućici Hrvoja Polara na Velebitu: Kad su Koču pitali kako to da se nakon nadrealističkih pariških klubova i drugih pariških mondenih krugova iz njegovih studentskih dana na Sorboni odlučio pridružiti Španjolskom ratu, odgovorio je „Sva ta poezija i literatura su luk i voda, treba nešto i poduzeti“. Tako je i Edo, prolazeći tog jednog dana Varšavskom ugledao policijski kordon i s druge strane ljude koji su mirno sjedili i bez razmišljanja im se pridružio. „Dobar je osjećaj smeću reći da je smeće. Bio je velik gušt opstruirati ih i ne dati im da izgrade prilaz toj privatnoj garaži koja se gradila novcima građana“, prisjeća se Popović tih mjeseci mirnih prosvjeda koji na žalost nisu u potpunosti uspjeli spriječiti da se sporni prilaz na kraju ipak izgradi. „Ne može kriminalac propast, ovdje to još nisam vidio“, zaključuje, pomalo rezignirano.
Kad su tako ukratko predstavljene neke osnovne koordinate gosta večeri došao je na red i pisac Edo Popović, koji za sobom ima 15-ak objavljenih naslova, a nedavno mu je, u ediciji 24 sata Balkan noir, izašao i novi kratki roman „Poglavnikov pudl“, iz kojeg je pročitao jedan isječak.
Žanrovski, kaže Popović, to nije čisti krimić, ali je zato „čisti hrvatski krimić, jer u njemu svi znaju tko je koga ubio, gdje, kako i zašto, ali svi o tome šute. Uopće nije normalno da nam se događa to što nam se događa – pravimo se da nam je dobro, da smo u demokraciji, a zapravo smo svi junaci krimića.“ Knjigu je nazvao „apsurdističkim krimićem“, u njoj dva inspektora istražuju ubojstvo, a glavni svjedok nalazi se u ludnici, uvjeren da je pudl pokojnog Ante Pavelića. „Nije jednostavno u ludnici razgovarati sa svjedocima, ali nije ni u Hrvatskoj“, kaže Popović prepričavajući roman koji indirektno zaključuje kako živimo u svijetu u kojem se razlike između „ludila“ i „normalnosti“ brišu i zapravo je sve jedna velika ludnica, samo nisu svi „unutra“ jer su „kapaciteti ipak ograničeni“. Primjer Hrvatske je ekstreman, priča dalje Popović, roman je puno plošniji od naše stvarnosti u kojoj se događaju apsurdi poput onog da se psa osuđuje za preglasno lajanje dok se istovremeno osvjedočeni kriminalci slobodno šetaju (ili se iz zatvora puštaju uz odgovarajuće kaucije) i organiziraju rođendane za predsjednicu.
Žižović je podsjetio i na primjer iz vremena stvaranja Hrvatske koji je Popović iskoristio u svom distopijskom romanu „Lomljenje vjetra“. Riječ je o ubojstvu obitelji Zec koje nikad nije sankcionirano iako su svi počinitelji poznati. Ono, smatra Popović, ima jaču simboliku od američkog 11. rujna predstavljajući i danas hrvatsku neuralgičnu, prijelomnu točku nakon koje je u Hrvatskoj nekim povlaštenima bilo sve dopušteno. Ovo što nam se danas događa, ovo u što se Hrvatska pretvara, postalo je moguće i zato što smo pristali biti kolektivnim suučesnicima tog zločina, kazao je Popović, podsjećajući da krvni delikt ne zastarijeva, a mi kao društvo još nismo prošli kroz katarzu suočavanja s grijesima prošlosti i to je jedan od većih problema Hrvatske.
Na pitanje kako to da često piše o polusvijetu Popović je odgovorio „Ako pišeš, taj polusvijet ne možeš zaobići jer on živi u svakodnevnom svijetu. Problem je što nekadašnji „polusvjet“ danas postaje „elita“…“ Nije problem što netko krade, objašnjava dalje Popović, nego što je to postalo prihvatljivo, što ljudi poput Mamića danas postaju mainstream i „stupovi društva“, postaju uzor mladima koji nemaju kritičan odnos prema stvarnosti. Tako se mijenja cijeli sustav vrijednosti, toliko da je jedna anketa pokazala da je Hrvatima na prvom mjestu moć, za kojom slijedi novac, dok je primjerice obitelj u koju se mnogi danas toliko kunu na toj listi vrijednosti daleko ispod. Situacija uvelike podsjeća na dolazak „bijelog čovjeka“ na američki kontinent i genocidan način na koji su pokorili miroljubiva plemena starosjedilaca i „potaracali“ sve što im se našlo na putu, a isto do danas rade sa cijelim svijetom kojem na vrlo nasilne načine nameću svoje bolesne profiterske ambicije pod krinkom „donošenja demokracije i slobode“. Tome Hrvatska, ovako 25 godina „mlada“, čini se da još nije dorasla oduprijeti se. Još se nismo naučili demokraciji, nedostaje nam samopouzdanja i dolazi do apsurdnih situacija poput one da premijer „tehničke vlade“ kao svoj posljednji zadatak, bez ikakve reakcije javnosti na odlasku potpiše i sporazum CETA koji će imati za sada još nesagledivo teške posljedice postavljajući Hrvatsku na milost i nemilost korporacijskih interesa. „Trebali bi češće i masovnije izlaziti na ulice (slično prosvjedu podrške za kurikularnu reformu), jer tada se neki ne bi mogli tako šepuriti, kad bismo im jasno poručili „mi vas plaćamo“. Nasilje se ne može pobijediti nasiljem, ali protiv ovih naših nema drugog izlaza nego pokazati mišiće“, zaključio je Popović, na kraju priču vrativši s ovih teških tema još jednom na ljepote Velebita, čija je bioraznolikost veća od Velike Britanije.
