Film nije uvijek život

13.11.2016.

KINO: GREBEN SPAŠENIH, reda­te­lja Mela Gibsona

 hacksaw

Kontroverzni glu­mac i reda­telj Mel Gibson ne sta­je čes­to iza kame­re, a kad se odlu­či reži­ra­ti naj­dra­že su mu povi­jes­ne teme.

Iako se rad­nje nje­go­vih rani­jih fil­mo­va uglav­nom odvi­ja­ju u dale­koj proš­los­ti (Pasija, Hrabro srce, Apocalypto), u novom fil­mu „Greben spa­še­nih“ (Hacksaw Ridge) obra­đu­je krva­vu bit­ku koja se odvi­ja­la pri­je 70-ak godi­na na paci­fič­kom oto­ku. Junak fil­ma je mla­di Desmond T. Doss (Andrew Garfield), koji slu­ži kao bol­ni­čar zbog pri­go­vo­ra savjes­ti, ali una­toč tome poka­zu­je nevi­đe­nu hra­brost u ključ­nim tre­nu­ci­ma i spa­ša­va živo­te broj­nih suboraca.

Riječ je o stvar­noj oso­bi, čiji su doku­men­tar­ni kadro­vi mon­ti­ra­ni na samom kra­ju fil­ma, a način kojim Gibson izla­že nje­go­vu pri­ču tek je dje­lo­mič­no uspje­šan. Na počet­ku fil­ma nos­tal­gič­nim tonom opi­su­je nje­go­vo dje­tinj­stvo i mla­de­nač­ko raz­dob­lje, zatim vje­što izmje­nju­je crni humor s nasi­ljem tije­kom raz­dob­lja voj­ne obu­ke, a nakon toga smje­šta svo­jeg juna­ka u pra­vi pakao.

Gibson je i pri­je bio sklon pri­ka­zu eks­trem­nog nasi­lja, ali pri­zo­ri koje gle­da­mo u „Grebenu spa­še­nih“ po bru­tal­nos­ti vje­ro­jat­no nad­ma­šu­ju sve dosad viđe­no u ame­rič­kim rat­nim fil­mo­vi­ma, tako da je i „Spašavanje voj­ni­ka Ryana“ pre­ma ovo­me dje­čja pri­ča. No, to je sasvim u redu, kao što je u redu ono­li­ka koli­či­na krvi i muke u „Pasiji“, jer koji je smi­sao pri­ka­zi­va­ti tako dras­tič­ne i tra­uma­tič­ne doga­đa­ja kroz umi­ve­nu optiku.

Glavni pro­blem ovog fil­ma je u pri­ka­zu Dossovog junaš­tva, koji nepo­treb­no ras­te­že pri­ču i spu­šta je na razi­nu par­ti­zan­skog spek­tak­la. Doduše, u doku­men­tar­nim Dossovim mono­lo­zi­ma saz­na­je­mo da se sve dois­ta dogo­di­lo ona­ko kako je Gibson pri­ka­zao, ali to nije oprav­da­nje za reda­te­ljev pro­ma­šaj. Često se doga­đa da iznim­no zanim­lji­vi doga­đa­ji iz stvar­nog živo­ta ne ostav­lja­ju naro­čit doja­ma ako se jed­nos­tav­no pres­li­ka­ju u film­sku pri­ču. Filmska cje­li­na ipak ima svo­ja pra­vi­la i mora funk­ci­oni­ra­ti sama za sebe.

Elvis Lenić