LJUBAVNO PISMO THE STOOGESIMA – novi dokumentarac Jima Jarmuscha „Gimme Danger“
„Ne želim biti punk, ja jednostavno želim Biti.“, Iggy Pop
Pored „Patersona“, tople priče o pjesniku koji preživljava vozeći autobus (jer ni jedan pjesnik danas ne živi od svog pjesništva), najveći američki „neovisni“ redatelj Jim Jarmusch na ovogodišnjem je kanskom festivalu premijerno predstavio, a početkom studenog pustio i u redovnu distribuciju, još jedan svoj novi film – „Gimme Danger“. Kod nas premijerno prikazan na Vukovar film festivalu, priča je to o formiranju, samouništenju i konačnom iskupljenju legendarnog detroitskog banda The Stooges i njihovog frontmana, još jednog američkog pjesnika i jednu od rijetkih živućih rock legendi-Jamesa Newella Osterberga, poznatijeg kao Iggy Pop.
„Za mene to nije dokumentarac, više je nešto poput eseja“, kazao je Jarmusch na pressici u Cannesu- „Ja sam si to nazvao „ljubavnim pismom Stoogesima“. Zašto baš njima? Jer su oni najveći r’n’r band svih vremena. Dolazim sa srednjeg zapada, iz Akrona, na granici Ohioa i Michigana. Kad sam odrastao, a Iggy nije puno stariji od mene, nama su pravi bandovi bili MC5, The Stooges i Velvet Underground iz New Yorka. To je nama pričalo, nismo nikad bili za kalifornijski tip hippie bandova. Kad gledam povijest unatrag još uvijek osjećam The Stoogese, to je taj primalni r’n’r. Imitirali su ih, utjecali su na sve, oni su izvor. Stooges zauvijek! Bar za mene, ja Stoogese volim.“
Veliki poklonik Stoogesa, Jarmusch je Iggyja i kao glumca angažirao u dva svoja ranija filma – u sceni s Tom Waitsom u „Kava i cigarete“ (2004), te u crnohumornom vesternu, „Dead Man“ (1995). Jednom mu je prilikom Iggy rekao „Izlazit će u budućnosti svašta o nama. Ako bi itko radio dokumentarac o Stoogesima volio bih da to budeš ti, jer znam koliko ih voliš i cijenim kako ti radiš filmove“, ponudivši mu da to učini, što je Jarmusch rado prihvatio. Od tada je prošlo 8 godina, film je rađen u pauzama drugih projekata, a realizacija se razvukla kako zbog financijskih razloga, tako i zbog traženja odgovarajućih arhivskih materijala. Kako originalnih ranih snimaka Stoogesa nema puno (ili su već svima poznate ili su pak neupotrebljive), pojedine su anegdote u filmu ilustrirane i duhovitim animacijama Jamesa Kerra, kao i mnogim zanimljivim detaljima iz tog vremena, za koje su se mukotrpno isposlovale i copyright dozvole korištenja. Kako je Jarmusch objasnio na predstavljanju u Cannesu: „Namjera nam je bila napraviti nešto kao kolaž koji bi bilo blizak muzici Stoogesa, što na filmu nije lako napraviti, da bude i divlje i zbrkano i smiješno i srčano i emotivno i jako.“
Okosnicu filma „Gimme Danger“ čine izvadci iz dvije podulje seanse razgovora (skoro 20 sati snimljenog materijala) s Iggyjem i s bubnjarom Scott Ashtonom koji je preminuo 2014. Scott i njegov, također pokojni, brat – gitarist Ron Ashton – zajedno s Iggyjem bili su izvorna postava Psychedelic Stoogesa, kako su se u početku 1966. zvali. Film započinje 1973., s najdramatičnijim trenutkom u povijesti banda, kada im uslijed sve ekscesnijeg ponašanja i loše prodaje ploča izdavačka kuća Electra otkazuje ugovor, band se raspada i do tada neukrotivo divlji klinci razočarano se i pokunjeno vraćaju roditeljskim domovima. Kad su se 2003. nakon 30 godina ponovno okupili, Stoogesi su u šest godina održali mnoge koncerte (koje je Iggy najavljivao s „Mi smo jebeni Stoogesi, mi uvijek dovršimo ono što započnemo“) i objavili dva nova albuma („The Weirdness“ i „Ready to die“). Međutim, reputacija Stoogesa će se uvijek temeljiti na prva tri albuma objavljena od 1969. do 1973. na kojima su ti tadašnji tinejdžeri stvorili jednu od najoriginalnijih i najmoćnijih rock inačica. Bili su pioniri ne samo zvukom nego i izgledom, ali ključne u svemu su neponovljive i do tada nikad viđene Iggyjeve razularene scenske ekshibicije (npr. i prvi ikad „stage diving“ Iggy je izveo još 1970.). Nenamjerno su tom ubojitom mješavinom nadojili i odgojili buduće generacije punkera, garage rockera, metalaca i grungera koji su u njihovoj ostavštini pronašli izvor neiscrpne inspiracije. Ta tri albuma, u vrijeme objavljivanja popljuvana kako od kritičara tako i od tadašnje publike navikle na psihodelični rock 60-ih, danas se svrstavaju među najveće rock albume svih vremena.
Pored Jarmuschevog filma, kojem mnogi prigovaraju da izbjegava i ublažava mračniji dio priče, nedavno je o Stoogesima objavljena i knjiga „“Total chaos“, koju Jarmusch preporuča onima koji se pale na spornija poglavlja Stooges sage. Autor, Jeff Gold, također ju je sastavio prema razgovorima s Iggyjem i u njoj je detaljnije ispričana naizmjence tragična i trijumfalna priča o grupi koja je, izrasavši iz mladenačkog žara konca 60-ih godina prošlog stoljeća, postala žrtvom tadašnje stvarnosti droga, alkohola i muzičkog biznisa u kojoj je prebrzo kolabirala, ali se godinama kasnije ponovno okupila i „rehabilitirala“ i reaktualizirala glazbu koja je kad su je 30 godina ranije stvarali bila potpuno ignorirana.
Danas, obzirom na njegovu intenzivnu prošlost, jako dobro držeći 69 godišnjak (formu, kaže, održava i vježbanjem Chi Kunga) Iggy ima začudnu memoriju, ali i elokvenciju, informiranost, razboritost, pa i duhovitost kakvog stand up komičara, što Jarmusch u brojnim intervjuima koje su povodom filma dali zajedno, stalno naglašava: “Jim je nevjerojatno lucidan, intelektualac kojeg znanstvenici nisu uspjeli oštetiti. Kao što je Mark Twain znao reći: “Ne dopustite da vam škola stane na put vašem obrazovanju.” Jarmush kaže da je pronašao poveznicu između Iggyja i čudnih protagonista njegovih filmova: „Privlače me likovi koji su odabrali svoj put, a velika ikona i majstor Jim Osterberg svakako nije vodio normalan život.” „Gimme danger“ je, naglašava Jarmush, ipak prije svega posveta Stoogesima, jer „dobar film o Osterbergovom životu trebalo bi trajati najmanje 50 sati“.
Zahvaljujući zahvaćanju biti Stoogesa koje opisuje kao “neuredne, istovremeno sofisticirane i priproste”, (opisujući pored njihove glazbene širine i inovativnosti i njihov šarmantni „faktor gluposti“, zaigranost za koju smatra da mora biti sastavnim dijelom svakog dobrog r’n’r banda), ali prije svega zahvaljujući karizmatičnoj Iggyjevoj pojavi, Jarmusch je složio zabavan film koji je ujedno i vrijedno svjedočanstvo za konačno ispravljanje povijesne nepravde i stavljanje Stoogesa na zasluženo mjesto klasika američkog rocka. U intervjuu za Rolling Stone Jarmusch je zaključio: „Oni stvarno ne blijede s vremenom. Povijesni kontekst je fascinantan, ali oni nekako nisu samo dio tog konteksta. Razmišljao sam puno jer volim MC5 i oni su doista revolucionarni, ali su na neki način Stoogesi još revolucionarniji, jer nisu didaktički govorili o politici. To je, na dulji rok, stvarno zanimljivo. Oni su bezvremenski.“
Novinari Rolling Stonea su Popa uz ostalo pitali i kako se osjeća kao posljednji preživjeli član originalne postave Stoogesa? Odgovorio im je: „Pa, volio bih stići do 80-te (smijeh) To je vjerojatno jače od romantičnog ili sentimentalnom dijela. Ali, iskreno, kako kaže ona pjesma: “Svih prijatelja koje sam ikada imao više nema.” Počelo je 2005. s mojim dugogodišnjim menadžerom Artom Collinsom; 2007. mi je umro otac; 2009. Ron, a 2014. Scott (braća Ashton).2015. Steve Mackay (saksofonist Stoogesa). Nekoliko mjeseci prije Scotta 2014. je preminuo i čovjek koji mi je 30 godina bio poslovni menadžer, pa sada i David Bowie, s koji sam dijelio jedno blisko razdoblje od tri godine…Nakon nekog vremena, pojave se neke posljedice. Nisam još shvatio što su, ali igraju se one nekog ping-ponga uokolo. K vragu, postoje određene stvari koje želim učiniti prije nego riknem. Ako ću ostati još neko vrijeme, kako da ga vrijedno iskoristim?“
Vječiti Petar Pan, Iggy svoje „preostalo vrijeme“ kvalitetno i opušteno ispunjava – npr. u Montrealu je nedavno održao vrlo zanimljivo predavanje o Stoogesima i današnjem stanju u glazbenoj industriji, još uvijek ponekad „posudi glas“ kojem crtanom junaku, a koncem ožujka objavio je i svoj oproštajni album „Post Pop Depression“ koji kod kritičara pobire same hvalospjeve. Uz podršku vrsnih glazbenika (iz bandova Queens of the Stone Age i Arctic Monkeys), okupljenih posebno oko ovog projekta pod imenom The Kevins, održao je 50-ak živih nastupa i uskoro se (kako je najavio i u posljednjoj pjesmi na albumu, „Paragway“) namjerava povući iz javnog života i mirno proživjeti na nekom skrovitom mjestu negdje u Latinskoj Americi. Nakon nedavnog nastupa u Austinu je, uz ostalo, izjavio: „Želio sam ovim albumom podići ljestvicu svoje igre, kako glazbeno tako i u smislu produkcijske izvrsnosti… Negdje oko 2⁄3 snimanja rekao sam ozbiljno: ovo će za mene biti to, s tim „albumima“, kraj. Jedan od razloga je što sam shvatio da sam dobio priliku raditi nešto stvarno krvavo dobro što i sam smatram vrijednim pamćenja, a osjećao sam da to može i izaći i komunicirati s ljudima, baby! Ne s njihovim unucima, poput većine mojih albuma, već sa stvarnim ljudima koji žive u vremenu u kojem sam to odradio. Bavim se ovime 46 godina, snimio sam 23 studijska albuma, što bi bilo jedan svake dvije godine –pokušajte to vi napraviti! Mogu li sada bar usporiti i pustiti da se sve slegne? I kako to učiniti bolje ako ne u svjetlu ovog albuma?“
Jedno od pitanja koje je Iggyja posebno zabavilo na predstavljanju „Gimme Dangera“ u Cannesu je ono o sadašnjem svjetskom trenutku i kako se, po njegovom mišljenju, čovječanstvo treba postaviti prema najvećim iskušenjima s kojima se danas suočava… „Prema mišljenju Iggy Popa?“, upitao je glasno se nasmijavši ideji sebe kao autoriteta u procjenjivanju globalnih problema, ali i ozbiljno nastavio: „Rekao bih da je potrebno održavati odgovarajuću razinu odvojenosti, odmaknutosti. Mislim da stvari postaju previše nabrijane. U svom sam životnom vijeku vidio jezera i rijeke kako postaju zagađeni toliko da se iz njih ne možete piti, a zatim i stanje kad više ne možete piti ni iz slavine već vodu sada morate kupovati u plastičnim bocama. Sve je postalo biznis… i velike grupe ljudi se bez njihove volje jednostavno prebacuje s jedne na drugu stranu… mislim da bi se svi trebali malo smiriti. Stimulacije su danas vrlo intenzivne i trebalo bi usporiti. Pored toga, što još mogu reći – da „svijetu treba ljubav“? Da, naravno da treba više ljubavi, to je također istina.“
Više:
Henry Rollins Show o Stoogesima
Priredila Daniela KNAPIĆ
