Marina, boli li ljubav? – Autobiografija Marine Abramović „Hod kroz zidove“

01.12.2016.

„Prije nego umrem, želim postati zasebna vrsta umjetnosti.“ Marina Abramović

Kada je svojevremeno Times magazin sastavio listu 100 najutjecajnijih svjetskih ličnosti, jedna od dvoje umjetnika koji su na tu listu dospjeli bila je slavna Marina Abramović. Ta karizmatična žena 30.studenog ušla je u svoju 70. godinu, a obilježila je to objavivši i knjigu memoara pod naslovom „Hod kroz zidove“. „Kraljica performansa“ kako je mnogi nazivaju, ima impozantnu polu-stoljetnu karijeru tijekom koje je performans, koji se kad je počinjala nije ni smatrao umjetnošću, pretvorila u umjetnički mainstream.

Odrasla je u Beogradu, a u knjizi detaljno opisan grub spartanski odgoj strogih i krutih roditelja (bili su „narodni heroji“ i visoki državni dužnosnici) navodi kao glavni uzrok njenih kasnijih hrabrih umjetničkih suočavanja sa svim oblicima straha. Često se u svojim ranim „happeninzima“ ozljeđivala, ili pak publici nudila mogućnost da je ozlijede, a jednom je – legavši usred zapaljene konstrukcije u obliku petokrake – pala u nesvijest i skoro se ugušila: “Uvijek sam osjećala strah, i s tim sam se osjećajem suočavala u svojoj umjetnosti. Zvijezda petokraka je bila u svakoj školskoj knjizi. Bila je simbol restrikcije i kontrole i željela sam se osloboditi toga suočavanjem s tim simbolom”. Kada je njena majka otkrila što joj sve kćer radi u ime umjetnosti, bacila joj je staklenu pepeljaru u glavu, vičući “dala sam ti život, sada ću ti ga oduzeti”.

Diplomirala je na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti, a u autobiografiji o prof. Krsti Hegedušiću, u čijoj je klasi odradila postdiplomski studij na zagrebačkoj ALU, piše: „Bila je velika čast da vas Hegedušić odabere, imao je samo osam studenata u klasi… Rekao je dvije stvari koje pamtim: postaješ dobar u crtanju kada desnom rukom možeš napraviti divnu skicu, a da ne gledaš. Drugo: ne laskaj sebi da imaš ideje. Ako si dobar umjetnik, za života možeš imati jednu stvarno dobru ideju, najviše dvije. Bio je u pravu”. Kao svoj uzor iz tog vremena i onoga koji ju je od slikarstva preusmjerio u performans (ali i spasio joj život izvukavši je iz goruće petokrake), ističe hrvatsku performersku legendu, pok. Toma Gotovca.

Marinini prvi umjetnički koraci često su za tadašnju javnost bila samo smiješna posrtanja. No, unatoč čestom podsmjehu i kritikama tiska, nastavila je pomicati svoje fizičke i mentalne granice, izvodeći provokativne nastupe koji su osporavali u to vrijeme uvriježene pretpostavke o tome što bi umjetnost trebala biti. Dugo su Abramovićku mnogi kritičari doživljavali kao samo-promovirajuću ekscesnu luđakinju, da bi je godinama kasnije često i isti ti napokon počeli priznavati ili čak uzdizati u zvijezde. Može se pohvaliti rijetkom privilegijom da je i prije svoje smrti dobila predstavu o svojoj biografiji (iskarikirani „Život i smrt Marine Abramović“ u režiji Roberta Wilsona), uklopljena je i u jedan SF roman kao svemirska gošća s misijom da zemljane poduči „podnošenju boli“, a njenu retrospektivnu izložbu i iscrpljujući 3‑mjesečni performans „Umjetnica je prisutna“ je 2010. u njujorškom MOMA Muzeju moderne umjetnosti posjetilo nevjerojatnih oko 750.000 znatiželjnika.

Za sebe voli reći da postoje tri Marine Abramović: Marina hrabra ratnica (koja „ide na sve, bez obzira na bol“), duhovna Marina (koja je vrlo emotivna, može šutjeti više nego bilo tko drugi, a zna i plakati i pomalo je naporna) te blesava Marina (koja voli čokoladu i druge trivijalnosti, izbjegava nedaće i konfrontacije i ljenčari). Još jedna bizarna zanimljivost je da je već osmislila i vlastiti odlazak, kao svoj posljednji performans – sahranu tri Marine koje će se istovremeno održati u tri grada u kojima je najdulje živjela – Beogradu, Amsterdamu i New Yorku i neće se znati u kojem je lijesu pokopan njen leš.

Koristeći svoje tijelo kao glavni predmet i medij, slavu je stekla inovativnim performansima iz 70-ih godina nastalim u suradnji s njenim tadašnjim partnerom, njemačkim umjetnikom Frank Uwe Laysiepenom, zvanim Ulay. Zanimljivo je da su oboje rođeni istog datuma i čim su se upoznali osjetili su ogromnu privlačnost i prepoznavanje. Ulay danas živi u Ljubljani i sebe definira kao „artivista“, mješavinu umjetnika i aktivista, a 2014. je slovenski redatelj Damjan Kozole snimio je dokumentarac o njegovoj borbi s rakom.

Stari Citroën kombi s natpisom UMJETNOST JE JEDNOSTAVNA Marini i Ulayu je u njihovim nježnim godinama je služio kao dom, a danas je muzejski izložak, memorabilija iz njihovog najsretnijeg i umjetnički najplodnijeg, polu-nomadskog, razdoblja. „Sve što sam željela je biti umjetnica.“ – priča Marina – „Nisam željela raditi u restoranu ili bilo koji drugi posao, pa smo Ulay i ja odlučili živjeti zajedno u kombiju. To je bio najradikalnija, ali i najjednostavnija odluka koju sam ikada donijela. Bilo je doista jedini način kako smo mogli postojati. Nismo imali novca i performansi su se slabo plaćali. Živjeli smo tako pet godina i bilo je to blaženstvo!“

Tijekom 1980-ih Ulay i Marina su puno putovali. Uz ostalo, proveli su više mjeseci u australijskoj pustinji s Aboridžinima. „Stvarni korijen cijele ideje performansa pronašla sam u Australiji. Australski Aboridžini uvijek žive u sadašnjem trenutku. Aboridžini sve obavljaju u ovom trenutku, oni žive kroz ceremonije, a performans na određeni način jest ceremonija… Sav moj posao svih ovih godina bavljenja performansima je fokusiranje na bivanje u sadašnjosti, na „biti sada i ovdje“ u svom tijelu i umu. Ali ni to nije dovoljno, trebam stvoriti i energetsku vezu s publikom, jer i publika mora biti sada i ovdje sa mnom. U suprotnom smo opet nigdje. Vi možete sjediti i gledati neku predstavu, a da vam je um u Honoluluu ili gdje već. Isto tako i performer pred vama može biti u svom tijelu, ali umom negdje posve drugdje. To znači da nema povezanosti, nema razmjene energije, nema dijaloga i tada je performans loš… Važno je kakav um imamo kao umjetnici, koji su nam prohtjevi i što umjetnošću želimo postići. Ako pogledamo u prošlost – Maljevič je uvijek govorio o „sljedećem koraku“, Mondrian o „novoj stvarnosti“, Joseph Beuys o bivanju šamanima, šamanističkom pristupu umjetnosti.

U životu sam bila inspirirana autohtonim kulturama, starim ritualima, šamanima u Australiji, Aboridžinima, tibetanskim ritualima, japanskim, indijskim, nabrajajte sami… Naučila sam da je jedini način da razumijemo svoje tijelo i um taj da riskiramo i radimo stvari koje nam se ne sviđaju. Uvijek možemo birati raditi ono što nam se sviđa, ali to je lako i tako se nikada ne mijenjamo, upadamo u iste uzorke. Ali, ako se primite nečega čega se bojite, nečeg što vam se ne sviđa, za što mislite, “Ne mogu to učiniti”, kada to ipak učinite dolazi do promjene.“

Osam godina su Ulay i Marina tražili dozvolu za izvedbu performansa na Kineskom zidu. Planirali su započeti na suprotnim krajevima Zida, prepješačiti 2.000 kn jedno prema drugome i oženiti se kad se susretnu na pola puta. Međutim, „Do vremena kad su to Kinezi konačno odobrili, naš odnos je bio gotov. Ja nikada nisam propuštala dobru priliku, pa smo odlučili da ipak hodamo jedno prema drugome, ali da susret bude ujedno i naše zbogom. Bilo je vrlo bolno.“, priznala je Marina.

Marina, boli li ljubav?- upitali su je u jednom intervjuu… „Apsolutno. Bože moj, da, ona jako boli. Ali boli dobro. Dobra bol je kao masaža. Znate da boli, ali imate bolove u mišićima i nakon te masaže osjećat ćete se bolje. Ljubav boli, uvijek. Glavni razlog zašto ljubav boli je zbog vezanosti. Zato što se vežete uz osobu koju volite. Što god se dogodi: bilo da nas ta osoba ostavlja ili ne, zove ili ne, što god se dogodi, to boli. Reći ću vam jednu od stvari za koje mi je trebalo najviše vremena da je shvatim: nešto najljepše je bezuvjetna ljubav. I bezuvjetna ljubav boli, previše,kao što i ljepota boli, ali boli na dobar način. U bezuvjetnoj ljubavi srce je toliko otvoreno da izgleda kao da fizički više ne može podnijeti. Uvjetna je ljubav bolna i vi znate da to nije dobra bol, jer je povezana s ljubomorom, kontrolom. Odnosi su vrlo teški, vrlo komplicirani. Bezuvjetna ljubav je dobra bol. Da, mislim da je to dobra bol. A vi, mislite li da ljubav boli? (smijeh)“

Ono što je počelo kao romansa iz bajke završilo je kao noćna mora. Kada se 1988. rastala od Ulaya Abramović je napunila četrdesetu i, premda se osjećala „debelom, ružnom i neželjenom“, preostalo joj je jedino krenuti dalje i stvarati dobru umjetnost. Nastavila je solo karijeru i, protiv svih očekivanja, postala najslavnija ženska performerica i ikona za cijelu novu generaciju izvedbenih umjetnika. Proputovala je puni krug, natrag sve do određujućih iskustava djetinjstva, potvrđujući činjenicu da veliki umjetnici provedu cijeli život gradeći svoju snagu iz vlastitih rana.

„Kad sam odrastala“, priča Marina, „moj se privatni život nije smatrao vrijednim. Najplemenitija stvar koju ste moglo uraditi u mojoj obitelji bilo je žrtvovati se za neki cilj. Umjetnost je postala moj cilj i još uvijek mi je sve. Poslu posvećujem svu energiju i radi njega sam potpuno žrtvovala konvencionalniji osobni život. Nemam partnera i nemam djece, ali sam jako ponosna na sebe jer uvijek radim ono što želim, bez obzira na cijenu i bez obzira koliko mi za to treba vremena… budim se ujutro s tim porivom za stvaranjem; skoro kao da sam u groznici. Svaki dan je strukturiran. Radim, radim, radim i moja znatiželja nikada ne prestaje. Ja sam klinički slučaj za onu: Ako ne dobijete ljubav od obitelji, okrećete se drugim stvarima da je dobijete. Ja ljubav koju trebam dobivam od moje publike. Bez javnosti, moji nastupi ne bi postojali, jer nisam motivirana za usamljeno djelovanje. Publika dovršava moj posao i postala je središte moga svijeta.

Međutim, kad mi dođe mladi umjetnik i kaže: “Želim biti poznat i bogat”, zamolim ga da ode, jer to nije razlog za stvaranje umjetnosti. To su samo nuspojave za čije postizanje trebate imati sreće. Vaš razlog za bavljenje umjetnošću treba biti mnogo dublji. Vi znate da ste umjetnik ako MORATE stvarati umjetnost – to vam je poput disanja, nemate izbora. Ništa vas u tome ne bi trebalo zaustavi.“

Konstatirajući da umjetnost ponekad nije odbačena zato jer je loša, već zato što je „ispred društva” jer je „funkcija umjetnika u poremećenom društvu: postavljati prava pitanja, otvoriti svijest i uzdići um” – Abramović dodaje: „Uspjeh umjetnika općenito se mjeri time za koliko on može prodati svoj rad, posebno u Americi. To je za mene šokantno. Kako tako možete mjeriti ljude?“

Na You tubeu je veliki hit snimka s performansa u MOMA muzeju, gdje su se Marina i Ulay prvi put nakon 22 godine ponovno susreli. “Svi imaju neku svoju ljubavnu priču. Tog trenutka, kada je taj tip sjedio ispred mene, čitav život mi je prošao kroz glavu. Zaboravi na ovaj život, zaboravi na ovaj performans. To je bila čista ljudska emocija. I zbog toga svi reagiraju na nju. To je performans koji se prelio u život” komentirala je taj susret Abramovićka.

Zapravo je cijeli svoj život Marina pretočila u umjetnost: „Imam sve te uspomene u mom radu, koji ima puno veze s mojim djetinjstvom, ali istovremeno shvaćam da je planet moj studio. Oduvijek sam željela vidjeti veću sliku, čak i kad sam počela raditi s vlastitim porijeklom, s mojim djetinjstvom, željela sam da to postane univerzalno. Što god da kažem mora biti univerzalno. Dopustite mi da kažem: vaša osobna priča uvijek će biti pomalo dosadna, usrana. Koga brigaju moja sranja? Ali, ako nađete načine kako drugi ljudi mogu projicirati i naći se u vašoj priči, tada nju možete podijeliti s milijunima ljudi. To je razlog zašto se uvijek volim baviti univerzalnim problemima: smrtnost, bol, patnja, zaljubljivanje, gubitak ljubavi. Postoji jedan moj meni poseban rad (Balkan barok, u kojem sam prala kosti), za koji sam dobila Zlatnog lava u Veneciji. Taj se komad posebno odnosio na bivšu Jugoslaviju, na Balkan. Toliko sam se stidjela toga rata, sveg tog ubijanja. Željela sam stvoriti tu sliku pranja kostiju, jer bez obzira na sve, krv se nikada ne uspije isprati. Što god radili, krv se ne može oprati. Ona uvijek ostaje, uvijek će biti mrlja na vašoj duši. Pitala sam se: Kako mogu stvoriti sliku koja može pričati o bilo kojem ratu, bilo gdje u svijetu, u bilo koje vrijeme? Zato to funkcionira, jer postaje transcendentalno. Sada je rat na Balkanu prošlost i ljudi ga nekako zaboravljaju, ali postoje novi ratovi i ta se slika može uvijek koristiti.“

Iako su i danas prve asocijacije na Marinu Abramović opasno samoranjavanje i golotinja, prisutni u mnogim njenim radovima, umjetnica se danas više okreće aktivnom uključivanju publike u svoje projekte, te edukaciji kako publike tako i mlađih kolega koji se odlučuju za to što se nekad nazivalo hepeninzima ili performansima, a danas se najčešće svrstava pod odrednice „izvedbene“ ili „konceptualne“ umjetnosti. U Hudsonu, New York, gdje sada živi, pokrenula je i MAI ‑Marina Abramović Institut, koji prikuplja i arhivira dokumentaciju ne samo o njenim već i radovima svih značajnijih svjetskih performera. Tu, ali i diljem svijeta, Marina podučava i vlastitu, tzv. „Abramović metodu“ kojom se umjetnici uvježbavaju u procesu prisutnosti i osnaživanja za tjelesno i mentalno zahtjevne projekte.

„Umjetnik ili jesi ili nisi“, kaže Marina. Što nju, kao umjetnicu, pokreće?

„Uvijek me je zanimalo kako umjetnost dolazi umjetniku. Meni dolazi kao vizija. Kao trodimenzionalna pojava, niotkuda. Imala sam vrlo zanimljivu raspravu s jednom znanstvenikom, pitala sam ga kako znanstvenici otkrivaju nove stvari. Sistem je sličan. Možete raditi u laboratoriju satima, danima, godinama, a ne pronaći onu određenu formulu koja čini tu razliku koja mijenja svijet, ili vam donosi Nobelovu nagradu. Budete tako umorni i zatvorite laboratorij i kažete: dosta za danas, ili pak krenete vlakom kao što je učinio Einstein i tamo vam odjednom dođe Teorija relativnosti, niotkuda. To je vrlo slično radu umjetnika. Toliko sam puta razgovarala sa slikarima npr. o slikanju slike. Puno slikaju i to postaje sve gore i gore, ponekad utroše mjesece radeći da bi na kraju sve to bacili u smeće. Onda uzmu svježe novo platno i slika se samo pojavi! To znači da vrijeme koje ste trošili na istraživanje nije izgubljeno. Ne znači, međutim, ni da će iz tog vremena kada ste ulagali sve svoje napore proizaći zadovoljavajući rezultati. Rezultat, ili rješenje, dolazi kao iznenađenje. Može to biti bilo gdje – na putu do kupaonice ili tijekom kuhanja večere, u snu, ili kada se probudite. To je ljepota stvarno inventivnih stvari: one dolaze kao iznenađenje. No, morate biti spremni primiti, spremni prepoznati ih. One su također i rezultat mnogo promišljanja. Ponekad učinite puno, znate da ne možete učiniti ništa više. To je samo pitanje otpuštanja. Krenete se odmoriti i zatim (pucne prstima) niotkuda dođe nešto. To je ljepota inspiracije i invencije, tako se događa najbolja umjetnost. Ima jedno obilježje bilo koje velike umjetnosti – plesa, slikarstva, kiparstva, performansa, bilo čega – treba izgledati ne-naporno. Ogroman rad iza toga ne bi smio biti vidljiv. To je ključ jednostavnosti. I tada će ljudi reći „Oh! pa to i ja mogu učiniti.” – Da, ali nisi. (smijeh)“