Predstavljanje romana Damira Zlatara Freya u MMC‑u Umag
U galeriji Multimedijalnog centra u Umagu, 30. studenog predstavljen je drugi roman kazališnog redatelja Damira Zlatara Freya “Stanzia Grande”. Ravnatelj Gradske knjižnice Umag Neven Ušumović predstavio je autora i njegove goste: urednika Frakture jedne od naših najvažnijih izdavačkih kuća Seida Serdarevića i dramaturginju Maju Gregl.
Ovo je prvorazredan književni događaj za umašku književnu kulturu, navodi Ušumović ističući da je “Stanzia Grande” vrlo originalno književno djelo ovog svestranog umjetnika s blistavom kazališnom karijerom, inače pokretača, autora i umjetničkog direktora komornog teatra Zlatni lav koji se već 17 godina odigrava u Umagu. Prije dvije godine Damir Zlatar Frey predstavio je svoj prvi roman naziva “Kristalni kardinal”, koji je zasluženo privukao veliku pažnju javnosti, a radi se o autobiografskom romanu s raznim neobičnim primjesama fantastike i nadrealnog koji je ušao u područja u kojima do tada kod nas nije nitko pisao na takav relevantan način.
“Stanzia Grande” potpuno je drugačiji roman kojeg je teško žanrovski odrediti. Kako ima bitnu liniju fantastike mogao bi se odrediti kao alternativna povijest jer se u priči miješaju činjenice s fantastičnim elementima uokvirujući nekoliko povijesnih slojeva. Budući da mu je glavna i osnovna tema ljubav mogli bismo ga smjestiti u povijesni ljubavni roman iako njegova struktura nadilazi zanatske odrednice. Radnja djela ima veze s našim krajem i našim povijesnim slojevima jer se naslov romana odnosi na rustikalnu vilu u blizini Savudrije koja je pripadala grofovskoj obitelji Fabris. Krajem 19. stoljeća kuće i okolna polja prodana su obitelji Cesare, te je vila danas poznata i 
kao Villa Cesare, a ta je obitelj zadržala vlasništvo nad imanjem do polovice 20. stoljeća. Autor je uspio iskoristiti konkretan prostor, auru i famu koja kruži oko stancije i pokrenuo jedan književni vremeplov miješajući vremenske karte. Početak pripovijedanja kreće od 1868. godine, priča se vrti oko fantastične ljubavne priče Francesche i židovskog bogatog trgovca Marija Morpurga, a glavni pripovjedač romana je pali anđeo koji doživljava preobražaj i od zaštitnika postaje demonom.
Ušumović je od nakladnika Serdarevića želio saznati kako je došlo do nastanka romana “Stanzia Grande”. On je istaknuo da je prethodna suradnja na romanu “Kristalni kardinal” bila jako uspješna te je pokazala kako se može pisati na jedan sasvim drugačiji način, jer je priča s jedne strane utemeljena na biografiji samoga autora, a s druge je nadrasta. Naglasio je da je novi Freyev roman posebno važan za područje Umaga i okolice; to je istarski roman koji obuhvaća Istru od Trsta do Umaga, Savudrije i Vodnjana, gdje je taj prostor jednako važan kao i njegovi likovi te je sastavni dio tkiva romana. Priča je vrlo koherentna, ističe urednik, sastoji se od tri vremenska sloja koji pripadaju fantastičkom i modernističkom tipu književnosti. Element fantastike koji se u njoj nalazi može se promatrati na različite načine, a povezan je s nadrealističkom tradicijom i idejama koje dolaze iz njegovog kazališnog života. Serdarević navodi da je Frey iznimno talentiran umjetnik u mnogim područjima, rasni pripovjedač koji zna stvoriti likove i koji je riječima iscrtao nevjerojatne slike, freske, ogromna platna s mnoštvom detalja na kojima se nižu prizori bilo da se radi o intimnim trenucima ili opisima tršćanskih palača u povijesnom trenutku kad je Trst bio na vrhuncu svoje moći, te veličanstvenih scena u operi. U palom anđelu, pripovjedaču romana možemo prepoznati ne samo anđela koji pada nego i čovjeka koji pada pod utjecajem ljubavi, ljepote, sebičnosti.
Na pitanje koliko dugo prati Freyev rad, Maja Gregl, spisateljica i dramaturginja, odgovara da se s njim susrela prije dvadesetak godina kada je prepoznala njegovu komornu dramu za radio. Prateći njegov rad osvjedočila se o suptilnosti i tkanju riječima koja su sinestetičke, koje ugrađuju zvukove, prizivaju vjetar i zemlju, a sve je to ugrađeno u tradiciju hrvatske moderne. Čitajući roman možemo osjetiti Franceschin znoj i bose noge na goloj zemlji. Pred nama se u knjizi ukazuje veličanstvo prošlosti na istarskom selu kroz glavnu junakinju koja trčeći kroz trnje zapravo trči kroz vrijeme i vidi dublje. Nit vodilja ove priče je potreba da Francesca čitavim svojim putem ima anđela zaštitnika, no događa se da on opijen njezinom ljepotom zaboravlja da je tu da je čuva, te joj se suviše približi, a ta njegova glad za blizinom ljudskog tijela i iskustvom dodira stajala ga je toga da je morao pasti i pretvoriti se u čudovište. “Ta plastičnost kako je to Damir opisao je zaista jedinstvena i nikad doživljena u našoj književnosti” kaže Maja Gregl. Roman nam nudi iskustvo, nudi nam doživljaj bez da unaprijed određuje što je dobro, a što zlo. Nasuprot tome stoje opisi grada, Canala Grande, divljenja ljudi kada brodovi pristaju dolaze na dokove čekajući nekog svoga, a za Maju Gregl najveličanstveni trenutak knjige je opis uplovljavanja Maria Morpurga na brodu koji nosi ime Francesca. Mario je otišao, sedam godina ga nije bilo jer Franceschin otac nije dopustio njihovu ljubav, koja je počela na vjetru. Vjetar se provlači i kroz grad i kroz Istru, vjetar ih spaja i rastavlja. Kada se ponovo spoje, spoje se sudbinski. Maja Gregl ne želi nam otkriti rasplet romana, no obećava da je priča toliko napeta da ćemo poželjeti da nikad ne prestane. U trećem dijelu knjige njen Mario postaje Gordan, Hrvat, mladić koji voli motore, Pulu i studirat će zajedno glumu. No Franceschi će se i tada, u mnoštvu ljudi javiti njen demon tepajući joj i objašnjavajući tijek svog pada. Svi smo mi u sebi ono iskonsko, intuicija , i ako smo dovoljno otvoreni i vješti, čut ćemo ono iskonsko u sebi. Roman je pun vijuga intuicije poput vinove loze, kojoj se predaju likovi pod cijenu života, kaže Maja Gregl koja nam je vrlo sugestivno pročitala jedan ulomak iz knjige.
Neven Ušumović zamolio je autora da opiše okolnosti nastanka svog drugog romana, te nam predstavi svoj tim pomoćnika, uz one onostrane i one konkretne, koji su vrijedno sakupljali informacije relevantne za njegov nastanak. Autor napominje da je bio upoznat s tvrdnjama kako je najteže napisati drugu knjigu i da nema većeg i težeg zadatka za nekoga tko je odlučio pisati, a to je i sam osjetio. Rad na novom romanu bio je težak jer je uz pisanje trebalo i jako puno studirati, a to se nije moglo napraviti bez dobrog tima. No dobivši ideju za roman, te složivši njegovu vremensku konstrukciju kroz tri razdoblja ulovila ga je strast za pisanjem. Roman počinje na dan svetog Antuna, kad se priprema u Savudriji veliko slavlje i polazak hodočasnika u Padovu, a kroz priču je trebalo obraditi i vrlo komplicirano vrijeme karakteristično za grad Trst.
Zlatar Frey navodi da je imao predivne pomagače od kojih je dobivao nesebičnu pomoć u stvaranju romana “Stanzia Grande” i javno im se još jednom zahvalio. Profesor Dimitrij Sušanj se angažirao, prevodio, sakupio sve informacije koje je bilo potrebno pročitati, a među njima je bilo iznimno puno zanimljivih priča koje nisu stale u ovaj roman. Sonja Čeč bila je nestrpljiva čitačica koja mu je znatiželjom davala snagu za dalje i pomogla da se uobliči i doradi jezik romana. Petra Kosanović je puno pomogla oko zadnjeg dijela romana, istražujući priče koje su za njega bila jako važne. U količini podataka koje je dobio od nje i profesora Sušnja, a kojih je bilo dovoljno za deset romana, autor je morao biti pažljiv pri odabiru onih koje će mu omogućiti da kroz roman progura svoju ideju. Za naslovnicu knjige odabrao je sliku Mersada Berbera, umjetnika istinski inspiriranog ženama koji je naslikao najljepše ženske likove. U svoje se likove autor zaljubio, te mu je bilo teško “pustiti ih da odu iz njegove kuće”, ali je znao da će ih urednik dočekati u Zagrebu kad stignu, šali sa Frey. Jedne olujne noći, kad su likovi njegovog romana konačno morali otići, Damir Zlatar Frey u snoviđenju gleda Franceschu kako se na pola puta okreće, trči natrag prema njemu, grli ga i šapuće: “Idem živjeti, sve će biti u redu.”.
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
