Bijele večeri: „Drakula“ Brama Stokera i Francisa Forda Coppole u PULSKOJ FILMSKOJ TVORNICI
U Klub Pulske filmske tvornice ovog se četvrtka, 02. veljače, vraćaju književno-filmske Bijele večeri s Borisom Vincekom, a na programu u 20 sati bit će „Drakula“ Brama Stokera u filmskoj adaptaciji velikana Francisa Forda Coppole. Ulaz je slobodan!
„Drakula“ je gotički horor roman irskog pisca Brama Stokera iz 1897. godine. U njemu se grof Drakula, vampir, seli iz Transilvanije u Englesku u potrazi za novom krvi s ciljem širenja prokletstva ne-mrtvih. Suprotstavlja mu se mala grupa muškaraca i žena s profesorom Abrahamom Van Helsingom na čelu. Roman je u klasičnoj gotičkoj tradiciji napisan u epistolarnoj formi, pa o zbivanjima oko ove borbe između dobra i zla, svjetla i tame, vjere i prokletstva čitatelj doznaje iz pisama, telegrama i dnevnika (ali i transkripata fonografskih zapisa) glavnih i sporednih likova.
Stoker se za ovaj roman pripremao sedam godina. Proučavao je istočno-europsku narodnu predaju te povijesne knjige o rumunjskim vladarima, a inspiraciju za glavnog lika pronašao je u grofu Vladu Drakuli koji je vladao od 1446. do 1476. godine i bio poznat po tome što je neprijatelje nabijao na kolac. Druga važna inspiracija za oblikovanje ovog legendarnog književnog i filmskog lika bio je Stokerov prijatelj, glumac Henry Irving, čiju je mimiku, gestikulaciju i scenski pokret autor upotrijebio u opisu Drakule. Roman je bio popularan među čitateljima tadašnje „senzacionalističke književnosti“, no autoru nije donio novaca. Popularnost mu je narasla tek nakon prvih filmskih adaptacija, posebno „Nosferatua“ F. W. Murnaua (1922.) i „Drakule“ Toda Browninga (1931.).
Adaptacija romana u režiji Francisa Forda Coppole, punog naziva „Bram Stoker’s Dracula“ iz 1992. godine, pokušava ostati vjerna izvorniku uz jednu glavnu iznimku – ubacuje romantični zaplet između Mine Murray i grofa Drakule. Coppola se za ovaj film minuciozno pripremao, dao je napraviti detaljan storyboard kojega je pretvorio u animirani film kao pokazni materijal za sve kreativce uključene u projekt. Od njih je zahtijevao da budu originalni i ne citiraju već ustaljene šablone o čuvenom grofu. Ponukan prijašnjim katastrofalnim iskustvima s probijanjem budžeta, Coppola je ovaj put igrao na sigurno – većinu novaca odlučio je potrošiti na kostime i setove, a film je gotovo u potpunosti sniman u studiju. Budući da njegova radnja vremenski koincidira s pojavom filmske umjetnosti, Coppola je odlučio da svi specijalni efekti u filmu moraju biti praktični te je zabranio uporabu kompjuterske grafike. To je urodilo zanimljivim tehničkim rješenjima koja su mu dala neobičan vizualni pečat.
„Drakula“ je dobro prošao kod kritičara i odlično kod publike, pa ipak nije ni blizu savršenstvu. Vidljivo je da je Coppola pokušavao snimiti art-film, no pao je u jeftinu zamku blockbaster poetike. Gluma je isto tako neuravnotežena – s jedne strane imamo Winonu Ryder i Garyja Oldmana koji briljiraju u ulogama Mine i Drakule, dok s druge strane Keanu Reeves u ulozi Jonathana Harkera izgleda poput beživotne voštane figure. Vrhunac glume Anthonyja Hopkinsa u ulozi Van Helsinga je dodavanje njemačke rječice „ja“ na kraju svake rečenice. U svakom slučaju, film je vizualno impresivan i ujedno svježa reinterpretacija već „umornog“ lika, kao i zanimljiva i pravovremena metafora o AIDS‑u o kojem će se u Hollywoodu otvoreno progovoriti tek godinu kasnije u „Philadelphiji“ Jonathana Demmea.
Bijele večeri program je Kluba PFT‑a kojeg vodi novinar Boris Vincek i koji iz mjeseca u mjesec dovodi ekranizacije popularnih (i manje poznatih) romana i kratkih priča. Strukturiran je poput kluba čitatelja, a projekcijama prethodi kratak uvod u film i roman, dok je nakon gledanja na rasporedu diskusija s publikom. Koncept Bijelih večeri pretpostavlja da je ona unaprijed pročitala knjigu kako bi diskusija o adaptaciji i prijelazu priče sa stranice na ekran bila zanimljivija i potpunija.
Klub Pulske filmske tvornice financijski podržavaju Zaklada Kultura nova i Hrvatski audiovizualni centar.
