Alma Drnovac – kvaliteta analogne fotografije
Puljanka Alma Drnovac aktivno se bavi fotografijom od 2010. godine, od čega se pet godina bavi isključivo analognom fotografijom. Trenutno je apsolventica kulturologije na sveučilištu u Ljubljani, gdje stanuje i radi. Studij kulturologije je prilično utjecao na razvoj njezinih radova, pa su je često stvari koje je učila na fakultetu inspirirale da dođe do nekih svojih fotografija. Osim toga inspiriraciju nalazi u ljudima i objektima iz svakodnevnice. Do sada je imala dvije samostalne izložbe, a za fotografiju kaže da je postala njezina strast i opsjednutost.
- Imala si do sada dvije samostalne izložbe u Ljubljani, “V iskanju subjekta“ u prosincu 2015. godine i “Don’t grow up“ u studenom 2016. godine. Možeš li ukratko reći kako su nastali ti radovi?
Prva izložba je bila sastavljena od svih mojih dotadašnjih radova koje sam napravila u pet godina, od kada sam se počela ozbiljnije baviti analognom fotografijom. Dok sam tražila koncept za izložbu shvatila sam da do tada zapravo nisam uopće imala nikakav koncept za svoje fotografije i bilo mi je te svoje radove jako teško povezati. Uz pomoć prijateljice koja je bila i kustosica moje izložbe odlučile smo pronaći subjekt, odnosno jednu stvar koja je zajednička svim tim radovima. Shvatile smo da je upravo sam subjekt zajednička točka svih mojih dotadašnjih fotografija, uvijek je jedna stvar bila u prvom planu – stvar u prostoru. Tako je nastao koncept za moju prvu izložbu, potraga za subjektom u prostoru. Druga izložba je nastala godinu dana kasnije i pošto za prvu izložbu nisam bila unaprijed pripremljena, odlučila sam da bi se za sljedeću trebala usredotočiti na jednu stvar, kako bi mogla stvoriti priču u svojim radovima. S obzirom da su ti radovi nastajali između 2015. i 2016. godine, na mojoj zadnjoj godini faksa – godini kada osjetiš da nešto u tvom životu završava, – automatski sam počela drugačije gledati na stvari; promijenila sam svoj način življenja i odlučila sam da ću to bilježiti fotografijom. Zaključila sam da je posljednja godina fakulteta zapravo zadnja godina prije nego što stvarno odrasteš pa smo toj izložbi ime “Don’t grow up“ jer je to bila neka moja borba protiv odrastanja i sve su te fotografije nastale u toj svojevrsnoj borbi.
- Kada si otkrila svoju strast prema fotografiji i možeš li se sjetiti svojih prvih radova?
To je malo komplicirano jer ovisi da li su ti prvi radovi ono kada sam nabadala neke fotografije, neke snapshotove, ili su ti prvi radovi ono kada sam kupila prvi profesionalni fotoaparat i ozbiljnije se uhvatila toga. Mislim da sam od samih početaka uvijek bila više usredotočena na to da želim fotografirati ljude i pokušavala sam čim više fotografirati svoje prijatelje ili neka putovanja, kada sam bila u mogućnosti. Ali moram reći da je to sve bio samo neki pokušaj fotografiranja. Ja sam zapravo jako samokritična, pa ne mogu uopće odrediti kada su nastali moji prvi pravi radovi.
- Kada si prešla sa digitalne fotografije na analognu i zašto fotografiraš baš u analognom obliku?
Sa digitalnog na analogno sam prešla 2012. godine. Nije to bilo slučajno, bilo je planirano jer sam tada pratila fotografiju na Tumblru i jednostavno sam počela pratiti fotografsku scenu koja se razvijala 
na prostoru bivše Jugoslavije. Primijetila sam da svi fotografiraju analogno i počelo me zanimati zašto je to tako, zašto se ljudi vraćaju filmu i jednostavno sam vidjela da film ima puno više prednosti što se tiče eksperimentiranja i naglašavanja nekih detalja, a i dostupnosti profesionalne opreme. Puno je jednostavnije i jeftinije kupiti filmove i objektive za analogni fotoaparat nego recimo objektive iste kvalitete za digitalni. Dostupnost opreme je bila prilično važna u mom prelasku na analogno, ali najveća prednost je ipak u mogućnostima eksperimentiranja; film ima puno više prednosti što se tiče eksperimentiranja sa svjetlošću, brzinom, bojama. Uglavnom mislim da film ima i neku dubinu koju naravno digitalno isto možemo postići ali samo u postprocesiranju, što mi se osobno ne sviđa. Ne volim postprocesirati radove, kako fotografiram takav je i konačni produkt i tu nema Photoshopa.
- Sa kojom opremom najčešće fotografiraš?
Najčešće fotografiram sa profesionalnim Canonom iz 80-ih, Canon AV1 na 28mm. To je malo šira leća jer tako mogu bolje uhvatiti prostor na fotografiji.
- Koje filmove koristiš?
Filmovi… to je duga priča. Jedan od mojih favorita je sigurno Kodak Portra koji je napravljen za fotografije na otvorenom i za landscape – odnosno pejzaže. Dobar je i za street fotografiju jer daje neke malo svjetlije tonove i ima jaku kvalitetu zrna na filmu, što znači da su slike oštre i ne treba puno svjetlosti da bi se dobila oštrina. Za neke snapshote ili svakodnevnu fotografiju koristim Agfa film – Agfa Vista – zato što je jefitniji i ima žarke boje pa je u redu za neke svakodnevne scene. Inače imam jednu Yashicu i jednu malu bljeskalicu koje nosim svugdje sa sobom, Agfa je uvijek unutra i mislim da tako prođem najjeftinije. Svaki put kada misliš da trebaš nešto fotografirati izvučeš to iz džepa i to je to.
- Na što najviše obraćaš pažnju kada fotografiraš i kako znaš kada je pravi trenutak za okinuti fotografiju?
Pažnja je uvijek najviše usmjerena na kompoziciju jer sam time apsolutno opsjednuta i ponekad čak i izmišljam neke svoje kompozicije. Kada razvijem fotografije i vidim da mi kompozicija na nekoj od fotografija nije u redu, ona neće nikada izaći u javnost, tako da sam definitivno opsjednuta kompozicijom. A pravi trenutak… to jednostavno znaš, to osjetiš. Mislim da se to dobije praksom; treba napraviti jako puno radova da dođeš do tog trenutka.
- Postoje li neki umjetnici ili umjetnice koji su ti inspiracija ili možda uzor?
Mislim da tu sigurno prevladavaju fotografi od sredine 20. stoljeća do danas, znači razdoblje kada se razvija dokumentarna fotografija. Martin Parr je jedan od mojih inspiracija, on predstavlja kritiku društva i ne pokušava svojom fotografijom ništa uljepšati, već kroz neku vrstu ismijavanja prikazuje stvari realnima, onakvima kakve jesu, što je naravno cilj dokumentarne fotografije. Cijenim i radove Nan Golding, koja je na svojim fotografijama jednostavno prikazivala jedan način života kojeg drugi do tada nisu prikazivali u javnosti, neki sirovi život umjetnika koji ponekad ni nemaju kontrolu nad svojim životima. To je što se tiče neke svjetske scene, a od fotografa koji su na našim područjima moram istaknuti Nemanju Kneževića, jer sam dosta inspiracije dobila od njegovih radova. Njegove sam fotografije prve primijetila na Tumblru i tada sam otprilike odlučila da ću si jednog dana priuštiti svoj analogni fotoaparat. Također, jedna od većih inspiracija danas mi je Tadej Vaukman, koji je rekla bih spiritualni otac dosta mladih fotografa koje poznajem, a pratim i dvojac koji ima fotografski projekt pod nazivom Najlepše mesto na svetu. Htjela bih još istaknuti Ren Hanga, koji je prije mjesec dana odlučio napustiti ovaj svijet. To je dečko iz Kine koji je cijeli svoj život posvetio borbi protiv cenzure. Njegova se fotografija bavila nekom provokativnom erotikom, nije to erotika koja je nastala sama radi sebe, nego erotika koja nastaje kako bi iskritizirala društvo i ukazala na neke nedostatke. On je isto velika inspiracija u mojim radovima danas.
- Kritika društva kroz prikaz nekih svakodnevnih situacija. Možemo li reći da je to neka glavna tematika i tvojih fotografija?
Da, ja sam definitivno za to da se stvari ne uljepšavaju i fotografija igra ogromnu ulogu u tome. Fotografija je užasno jak medij pogotovo danas kada se opet pojavljuje oštra kritika društva, jeftinosti i prevlade umjetnog. Mislim da definitivno može snažno prikazati što sa današnjim društvom nije u redu, pa čak i na način da se to društvo ismijava, da se od nekih stvari koje mnogi smatraju bitnima napravi parodija i pokaže se koliko su zapravo nebitne i koliko su banalne. To je po mom mišljenju možda najbolji način da se iskoristi utjecaj takvog medija.
- Nedavno si počela dobivati i neke fotografske angažmane u Sloveniji. Da li u takvim situacijama možeš ostati vjerna svome stilu i koliko je to drugačije od onoga što sada fotografiraš ili što bi jednoga dana voljela fotografirati?
Što se tiče angažmana mislim da ih zapravo ne bi ni dobila da nije bilo tog nekog mog stila i često se i inzistira na tome. Primjerice, kod promocije nekih umjetnika se obično od mene traži da odradim taj promo u svom stilu i jednostavno na temelju toga dobivam daljnje angažmane. Mislim da baš zbog toga moje fotografije i šalju neku poruku. A što se tiče budućnosti svakako bih htjela da sve ostane na tome, da ostanem u svojem sadašnjem stilu, ali naravno da se poboljša tehnika i da si mogu priuštiti bolju opremu kako bi to sve bilo još jasnije i lakše.
- Da li misliš da danas svjedočimo ponovnom oživljavanju analogne fotografije i kako vidiš taj oblik fotografiranja u budućnosti?
Osobno ne mogu definirati zašto je došlo do ogromnog povratka analogne fotografije osim naravno zbog tih nekih prednosti filma, no definitivno se primjećuje da se sve više i više fotografa koristi filmom. Čak su i neke filmove koje su prije desetak godina prestali proizvoditi, kao što je Kodak Ektachrome, opet vratili u proizvodnju. Ne znam za budućnost, ali mogu reći da se sada već vidi jedna negativna strana tog povratka analogne, a to je porast cijena. S pojavom digitalnih kompaktnih fotoaparata je popularnost analogne bila znatno pala i bilo je jako jeftino nabavljati opremu, dok danas cijena opet raste jer su ljudi primijetili da se na starim fotoaparatima i starim objektivima može dobro zaraditi, pa smo taj plus kojeg smo imali u početku sada izgubili.
- Misliš li da će analogna fotografija još dugo ostati trend?
Mislim da se zapravo ni ne radi o trendu jer to nije samo u fotografiji; i u drugim vrstama umjetnosti se može vidjeti povratak analognom. Ljudi se vraćaju nekim stvarima iz prošlosti jer su počeli opet primjećivati kvalitetu i prednosti koje te stvari nude. Meni to izgleda kao normalan i prirodan tijek.
- Za kraj, imaš li neke buduće projekte na umu i hoćeš li ostati vjerna analognom formatu?
Trenutno sam najviše zabrinuta time kada ću si moći priuštiti jedan određeni fotoaparat. Osim toga pripremam jednu izložbu za 2018. godinu i moram osmisliti neki dobar koncept. Mislim da će se definitivno doticati neke sanjalačke fotografije, rekla bih dreamy street. Ne bih radila klasičnu street fotografiju jer to danas gotovo svi rade, već bi probala ubaciti svoj stil i napraviti neku priču na ulici. Volim u fotografije postavljati subjekte koji se malo više ističu i izgledaju totalno neprikladno za određeni trenutak i određeno mjesto. Želim se isticati od rutine, što je i jedan od ciljeva moje fotografije – prikazati rutinu kao nešto što se može promijeniti. Pokušavam se riješiti te dosade koju rutina stvara i želim pokazati da postoje izlazi, da ne mora svaki dan izgledati isto, a to je apsolutno cilj svake moje fotografije.
Razgovarala Mateja FILIPOVIĆ-SANDALJ Fotografije Alma DRNOVAC
