Književna večer s Hrvojem Šalkovićem u Buzetu
Jedan od naših najpoznatijih svjetskih putnika i višestruko nagrađivani književnik, novinar i putopisac Hrvoje Šalković gostovao je 10. ožujka u Narodnom domu u Buzetu, u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta “Augustin Vivoda”. O njegovom književnom putu, kao i brojim putovanjima diljem svijeta, sa zagrebačkim piscem razgovarala je voditeljica knjižnice Dijana Kolaković.
Ljubav za pisanjem i želja za putovanjima paralelno se u Šalkovićevom životu počinju javljati još u srednjoškolskim danima kada počinje pisati svoje prve kratke priče, s idejom da jednoga dana postane pisac i vidi svoje knjige u izlogu, ali i odlazi na prva samostalna putovanja u Amsterdam i Irsku. Svaki početak je težak pa se tako prisjetio i anegdote kada je za izdavanje svoje prve knjige morao uzeti nenamjenski kredit kako bi podmirio sve troškove te sam obilaziti knjižare i nuditi je distributerima, dok danas, 15 godina kasnije i s deset knjiga iza sebe, takvih situacija više nema. Hrvoja Šalkovića najčešće se u javnosti percipira kao putopisca, to je žanr koji ga je najviše obilježio i donio književne nagrade, no on se okušao i u drugim žanrovima pa su tako od deset njegovih izdanja četiri krimići, jedan je ljubavni roman, dvije zbirke kratkih priča, a tri pripadaju putopisnoj prozi.
Kolaković je zanimao taj prelazak na krimiće i izazovi s kojima se pisac u tom području susreo, primijetivši da i u tom žanru nije propustio radnjom otputovati u daleke krajeve. Prelazak na pisanje krimića nije bio planiran, no kako je uredništvo pokrenulo novu ediciju Balkan Noir, dobio je priliku da se okuša u tom žanru, te je 2014. objavio roman „Valcer protiv Eintrachta2 za koji je i dobio nagradu publike.
“Iako je teško napraviti nešto novo i originalno, kad jednom postaviš neke likove, radnju, možeš se puno igrati, odriješene su ti ruke i puštaš mašti na volju” kaže Šalković zaključujući da su za njega krimići “lak i fora žanr” u kojem se u ovoj fazi života najbolje našao. Opisujući proces svoga stvaranja Šalković priča da kreativni dio, priprema dok smišlja, traje dugo, te često na A4 komad papira nacrta grubi koncept kojeg razrađuje: cijelu strukturu, poglavlja, likove i odnose i slično, pa iako se, kad krene pisanje, sve to “otrgne s lanca” ipak ostaje u granicama svog okvirnog koncepta. Nakon osmišljavanja strukture slijedi sama realizacija: samodisciplinirano i koncentrirano pisanje po cijeli dan. Ističe da se i u književnosti slijede određeni trendovi te je tako jedno vrijeme bila popularna stvarnosna proza, pa ratna tematika, zatim je uslijedila eksplozija putopisa da bi prevlast u zadnje vrijeme kod čitateljske publike preuzeli krimići. Uspjeh nekog romana na globalnom planu i njegov žanr često odrede smjer kuda dalje idu književnici u svijetu i kod nas, stoga i sam voli čitati jer na taj način doznaje i što se u svijetu trenutno rado čita i piše. Posjeduje i svoju kućnu biblioteku u kojoj je selektirao knjige koja su ga najviše u životu odredile, inspirirale i kojima se rado vraća te u različitim fazama svoga života i različito doživljava, a izdvojio je naslove poput Salingerovog “Lovca u žitu”, “Let iznad kukavičjeg gnijezda” Kena Keseya, ali i “Sedam vrhova” našeg slavnog alpinista i putopisca Stipe Božića.
Hrvoje Šalković istakao je da je kroz svoj spisateljski rad imao sreću što je uvijek imao vrlo stroge urednike koji su uvijek ti koji prvi čitaju njegove rukopise. “Ako ti laskaju, nema napretka”, smatra 
Šalković naglašavajući da će pravi urednik bez suzdržavanja ukazati na sve eventualne manjkavosti rukopisa, a na piscu je da obuzda ego i obavezno posluša sve urednikove savjete. Napominje koliko je zadovoljan što ima uhodane izdavače, što je jako važno i s financijske strane, te na pitanje o natječajima za kratke priče sugerira da oni koji imaju ambiciju pisati u njima sudjeluju. Postoje šifrirani natječaji gdje se identitet pisca do kraja ne zna, s respektabilnim žirijem i to je svakako jedna prilika da se autor afirmira, dođe do izdavača, eventualno osvoji nagradu, ali i testira samoga sebe.
Hrvoje Šalković je o svojim putovanjima otvoreno i duhovito razgovarao i s publikom, odgovarajući na pitanja kako doći do sponzora odnosno dobrog budžeta za putovanja, kako putovati po razumnoj cijeni, gdje mu je bilo najljepše, gdje se najbolje jede i slično, te savjetujući ih što raditi, a što izbjegavati kad se netko nalazi u potpuno stranoj zemlji. Prisutni su mogli crpiti dragocjene informacije ogromnog iskustva ovog svjetskog putnika i svojevrsnog ambasadora Hrvatske, koji priznaje da se sam malo potrošio i umorio, te da su mu i zbog obiteljskih obveza za sada putovanja u drugom planu. Na pitanje treba li netko voditi avanturistički život da bi imao o čemu pisati, Šalković odgovara: “Apsolutno ne! Karl May i Franz Kafka se iz svojih gradova nisu micali, a još uvijek njihova djela čitaju milijuni ljudi diljem svijeta, dok veliki avanturisti znaju ostaviti dojam praznine i dosade.”
Tekst Marko ŠORGO i Lidija KUHAR Fotografije Lidija KUHAR
