Indirekt predstavio “Đavolju simfoniju” Davora Mandića u Novigradu

23.05.2017.

IMG_0866U sklo­pu Warm Up doga­đa­ja Indirekt fes­ti­va­la, u novi­grad­skom muze­ju Lapidarium, pul­ski novi­nar i ured­nik Davor Mandić je u petak 12. svib­nja pred­sta­vio svoj roman prvi­je­nac nazvan “Đavolja sim­fo­ni­ja” u izda­nju Hena coma. Indirekt je prvi fes­ti­val indie umjet­nos­ti u Istri koji se već petu godi­nu za redom odr­ža­va u Umagu i oko­li­ci te pro­mo­vi­ra neza­vis­ne umjet­ni­ke iz cije­le regi­je. Autor je s jed­nim od orga­ni­za­to­ra fes­ti­va­la Striborom Filićem raz­go­va­rao o svom roma­nu, o knji­žev­nos­ti opće­ni­to, o Puli u kojoj je rad­nja roma­na smje­šte­na, o liko­vi­ma koji su ga nadah­nu­li, te o reak­ci­ja­ma iz nje­go­ve oko­li­ne nakon obja­ve romana.

Radnja roma­na odras­ta­nja se odvi­ja, kako autor napo­mi­nje, deve­de­se­tih godi­na proš­lo­ga sto­lje­ća izme­đu pro­pas­ti jed­nih ide­ala i nas­tan­ka dru­gih, te izme­đu kra­ja ado­les­cen­ci­je i počet­ka odras­le dobi glav­nog lika. Prazninu u živo­tu mom­ka koji upi­su­je sred­nju ško­lu ispu­nja­va­ju iza­zo­vi s koji­ma se prvi put susre­će, te u koji­ma se on u jed­nom tre­nut­ku i gubi, a to su glaz­ba, seks i droga.

Izlazak iz pak­la ovis­nos­ti ide naj­češ­će dva­ma pute­vi­ma, prvi je pre­ko komu­ne, gdje se u konač­ni­ci jedan oblik ovis­nos­ti zamje­nju­je dru­gom, a dru­gi je samos­tal­ni poku­šaj sav­la­da­va­nja ove teške život­ne situ­aci­je. Oni koji su oda­bra­li dru­gi, teži put, pro­naš­li su u konač­ni­ci raz­log za život, napo­mi­nje autor.

Pula slo­vi kao jedan od gra­do­va u Hrvatskoj u kojem je pro­blem ovis­nos­ti o nar­ko­ti­ci­ma naj­iz­ra­že­ni­ji i gdje je naj­ve­ći broj ovis­ni­ka. Osim što je za potre­be roma­na istra­ži­vao, Mandić je upoz­nat sa Pulskom nar­ko­man­skom sce­nom budu­ći da je o njoj pisao kao novi­nar u Glasu Istre, a jedan je nje­gov čla­nak u kojem je pro­ka­zao neke dile­re i nji­hov modus ope­ran­di poseb­no odjek­nuo u javos­ti. Stvarni doga­đa­ji opi­sa­ni u knji­zi toli­ko nadi­la­ze fik­ci­ju i toli­ko su nevje­ro­jat­ni da ne bi bili vje­ro­dos­toj­ni film­skim pro­du­cen­ti­ma koji­ma bi se ponu­di­li i vje­ro­jat­no bi knji­ga bila odbi­je­na kao temelj sce­na­ri­ja fil­ma, zaklju­ču­je Davor Mandić.

Započevši pisa­nje roma­na, autor je usta­no­vio da je, nakon novin­skih čla­na­ka, poezi­je i krat­kih pri­ča koje je do tada objav­lji­vao, tek roman pra­vo pisa­nje, gdje auto­ra opsje­da­ju liko­vi koji žive s njim i u nje­go­vim mis­li­ma. Pisanje roma­na je jako dugo­tra­jan pro­ces i raz­li­ku­je se od pisa­nja krat­kih pri­ča koje je mogu­će kon­tro­li­ra­ti. Iskustvo auto­ra govo­ri da muka stva­ra­nja dovo­di do osje­ća­ja ispu­nje­nja, zato je Mandić oda­brao misao slav­nog fran­cu­skog filo­zo­fa i knji­žev­ni­ka Alberta Camusa kao svo­ju naj­dra­žu, a ta misao gla­si: Stvarati zna­či dva puta živjeti.

Davor Mandić rođen je 1976. u Puli, po zva­nju je pro­fe­sor hrvat­skog jezi­ka i knji­žev­nos­ti, a po zani­ma­nju novi­nar Novog lis­ta. U izda­nju Hrvatskog druš­tva pisa­ca 2009. godi­ne objav­lju­je knji­gu poezi­je „Mostovi“,.a  2012. je dobio naci­onal­nu knji­žev­nu sti­pen­di­ju za knji­gu pri­ča, koja je pod nazi­vom „Valjalo bi me zamis­li­ti sret­nim“ objav­lje­na 2014. u izda­nju Naklade Ljevak.

 
 
Tekst Marko ŠORGO
Fotografije Lidija KUHAR