“Secretizie” Nelia Sonega u novigradskom Lapidariumu
Novigradski Muzej Lapidarium u petak 9. lipnja ugostio je talijanskog slikara Nelia Sonega i njegovu izložbu nazvanu “Secretizie”. Izloženo je desetak apstraktnih radova izrađenih u tehnici sprej na platnu te kolekcija njegovih umjetničkih knjiga koje su nastale u suradnji s pjesnikom Carlom Invernizzijem, a izložbu je moguće razgledati do 9. srpnja.
Djela slikana akrilnim bojama u spreju na platnu imaju minimalistički pristup, a nastala su instinktivnim potezima u obliku vertikalnog pravokutnika ili opuštenog konopa, crni ili višebojni nazvani “Vodoravnookomito” (Orizzontaleverticale). Autor napominje da je za samu izradu potrebno minuta do dvije, ali rad i rezultat nije moguće u potpunosti kontrolirati, odnosno on može ili uspjeti ili ne uspjeti, a zbog same tehnike izvedbe češće ispada ovo potonje. Svaki potez sprejem sugerira sljedećeg, počevši od svjetlijih nijansi umjetnik prelazi na tamnije i stvara dojam kretnje. Njegove linije podsjećaju na tragova vozila koje nalazimo na fotografijama snimljenim dugom ekspozicijom. U ovim djelima nema stvarnih motiva nego je u centru pozornosti izmičući trenutak koji dođe i brzo nestane, a takve su sve lijepe stvari uključujući i život sam, što se izražava na način da linija ulazi i odmah potom izlazi iz kadra. Ovu tehniku, odnosno slikanje sprejem, Nelio Sonego primjenjuje zadnjih 13 godina u svom radu, a pronašao ju je tražeći način da u dugačkom potezu trag boje održi kontinuirano, što mu upotreba kista nije omogućavala.
Drugi dio postava izložbe čine deseci umjetničkih knjiga koje su nastale osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, izdanih u desetak primjeraka svaka. One svjedoče o potrazi za podlogom te produbljivanju komunikacije s publikom kroz poeziju Carla Invernizzija, s kojim Sonego desetljećima surađuje. Likovna djela i pjesme u umjetničkim knjigama nadahnjuju jedni druge, te napuštaju okvire koji ih ograničavaju, tražeći jedan ljepši i bolji svijet. Na isti način umjetnici i stvaratelji istražuju nove i jedinstvene oblike izražavanja i komunikacije.
Kustosica izložbe Jerica Ziherl u svojem osvrtu navodi: “Bez suvišnih priča, više oduzimajući nego dodajući, svodeći sliku na minimum elemenata, Sonego postiže gradaciju sadržaja, ritmičnost i stupnjevanje izložbenog prostora. Promišljenim postavom i adekvatnim razvojem umjetnikove teme ti se odnosi višestruko dopunjuju: najprije doslovno premještajem na različitim mjestima u muzeju, a potom u svakom radu posebno. Slikarstvo Nelija Sonege od početka varira istu ideju – bilježiti zbivanja linijskih ritmova na plohi. Mogli bismo reći da se Sonegino slikarstvo događa u neprestanom vraćanju, u ponavljanju. Međutim, riječ je o vlastitom označenom sustavu i kategoriji vremena koje svoje vrijednosti nalazi u minimalnim, ali likovno bitnim razlikama jedne formule. Takav sustav vrijednosti zapravo omogućuje bezbrojne inačice gotovo istih elemenata koji nas vode iz jedne slike u drugu, na kojima se neprestance varira, ali nikad doslovno ne ponavlja. No, ono što je stalno prisutno u Soneginu opusu, ili kažimo, ono što se stalno ponavlja, jest netaknuta površina platna. Za Sonegu ta neutralna bjelina ima određenu ulogu – ona je prostor koji miruje, čeka i izaziva, kako bi u određenom, pravom trenutku na njega upisao vrijeme.”
Nelio Sonego rođen je u Sionu u Švicarskoj 1955. godine. Pohađao je Akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji gdje je i diplomirao kod Emilija Vedove. U prvim godinama djelovanja (1978. – 1980.) njegov rad obilježavaju linije crtane olovkom i kutomjerom koje reproduciraju elemente preuzete iz arhitektonskih projekata (1978. – 1980.). Između 1986. i 1989. godine umjetnik se koncentrira na oblik trokuta (Trisangoli – Triskutovi) koji se ponavlja i slobodno raspoređuje u prostoru. Od 2003. godine nadalje umjetnik se vraća geometrijskom ishodištu u obliku pravokutnika koji, međutim, gube prvotnu jasnoću da bi poprimili vibrirajući i mobilni izgled koji je postizao korištenjem laka za špricanje. Zadnjih nekoliko godina Sonego se bavi i ručnom izradom knjiga.
Tekst Marko ŠORGO Fotografije Lidija KUHAR
