Svaki listić mi je molitva – predstavljanje Debore Trusgnach u Gradskoj radionici
U sklopu „Vrtnog đira“, ljetnog ciklusa programa u Gradskoj radionici, u nedjelju 25. lipnja je svojih prvih deset godina u toj pulskoj umjetničkoj udruzi predstavila Deborah Trusgnach. Rodom je iz Stregne u talijanskoj pokrajini Friuli i nije ni slutila da će joj turistički posjet Puli promijeniti život. Svoje predstavljanje započela je ilustracijama i stihovima iz svojih pjesama za djecu o čarobnjaku
Mirku, „Il mago Mirco“, nastalim prije njenog dolaska u Pulu, koji kao da su najavili sve male i velike „čarolije“ koje joj se od tada ovdje događaju. Odlučivši se za „šegrtovanje“ u Gradskoj radionici, u deset godina ostvarila je stotinjak raznovrsnih, što samostalnih što kolektivnih, umjetničkih projekata. Većim dijelom su to dekorativne intervencije u interijerima i eksterijerima javnih prostora, a često i u privatnim kućama, ali bilo je tu i ilustracija, raznih radionica s djecom, a posebno posljednjih godina sve se više okreće i klasičnom slikarstvu, portretiranju, pejzažima. Evo kratkog razgovora kojeg smo vodili nakon predstavljanja…
- Kako si se osjetila kad si prvi put došla u Gradsku radionicu?
Ma, super! Radionica mi je pružila poligon gdje mogu izučiti dekorativni zanat. Super sam se osjećala. Bilo je to veliko iznenađenje. Jedan prijatelj mi je rekao „moraš otići u Gradsku radionicu, jer će ti se tamo svidjeti“ i dao mi je adresu. Ja sam pokucala i rekla: „Dobar dan! Došla sam jer su mi rekli da će mi se tu sviđati.“ I super, ostala sam odmah 3 – 4 dana. Kad sam vidjela ono što su tada radili u zgradi vodnjanske tržnice, Majo (Sinožić, tadašnji predsjednik udruge) mi je ponudio da ako želim mogu ostati učiti tehniku. Učiti kroz praksu, radeći ujedno na konkretnim poslovima. Nije to neka ekspresivna umjetnost nego dekorativno slikarstvo, zanat koji učiš, što mi se odmah svidjelo, jer je to ipak
jedan posao, profesija koju razvijaš i za mene je to bio jedan put. Već nakon tog prvog dana u Vodnjanu bilo mi je jasno da ću se vratiti. To je bilo super, baš je bilo lijepo.
- Ako sad usporediš ovo i ono što si radila prije dolaska u Pulu, koliko ti je to bio kontinuitet, a koliko si odjednom bila u nečem sasvim novom?
Ranije sam već crtala i pisala za djecu, radila sam i kao animatorica, s djecom i starijima. Završila sam Pedagošku (a zapravo sam željela Likovnu, ali mi je bila predaleko), bila sam i babysitter, kasnije sam počela izrađivati lutke, raditi predstave… dakle imala sam već neki kreativni put, ali ovo je konkretnije, zanat koji sam izučila i koji se stalno mijenja i razvija.
- U deset godina si jako puno različitih stvari odradila, koje su ti najdraže?
Puno je toga, svaka ima svoju priču, ali dekoriranje slijepih prozora na pulskoj Tržnici mi je najdraže, posebno zato jer je referenca, moje osobno postignuće, jer nisam diplomirana, akademska slikarica. Nisam se formalno školovala, ali i jučer su mi rekli: Ti si imala izložbu na Tržnici. Znaš, referenca na „trbuhu grada“ je velika prilika, uopće –velika afirmacija. Zatim, uređenje rotonde (tzv. Sjedećeg zvuka) kod tržnice, dekoriranje pleterima i detaljima iz povijesti grada, bilo je lijepo iskustvo. Tu sam morala proučiti i naučiti povijest Pule, mnogi mi
kažu da neke od tih detalja ni sami nisu znali. Velik izazov bio mi je Studentski centar, gdje su tražili da im na zidu nacrtam četiri metarsku mapu Pule, kućicu po kućicu. Jako mi je drag i moj prvi veliki mural koji sam oslikala u Motovunu u sklopu Dana Velog Jože. Međutim, većinom je kod takvih poslova najbitnije zadovoljiti želje naručitelja, pa je tu vlastita kreativnost znatno ograničena. Oni požele imati taj-i-taj motiv nad kaminom i ti im to naslikaš, odradiš što se od tebe traži. Posljednjih sam se godina ohrabrila, nemam više strah od boje, tako da radim i dosta autorskih slika i imam još puno ideja koje želim realizirati.
- U više navrata radila si i na raznim, uvjetno rečeno, edukativno-ekološko-umjetničkim projektima…
Da, ekologija i rad s djecom se dosta provlače kroz moj rad, radila sam lutkarsku radionicu Barakka, zanimljivo je da su u njoj sudjelovale mame i djeca, radili smo lutke od kaširanog papira. Onda na Festivalu uličnih čarobnjaka, radila sam s djecom radionicu izrade skulptura od recikliranih materijala, kasnije i u Rojcu, pa u Buzetu i Rovinju slične radionice, za Udrugu Put. Za njih sam, zajedno s Danijelom Poropat, današnjom predsjednicom Gradske radionice, radila i na tri eko- slikovnice/bojanke, jednu sam ilustrirala, a i prevela sam tekstove talijanskih verzija. Radili smo i lutkarske predstave, a lani mi se pružila prilika da se i skulptorski izrazim, na Land Art Festivalu „Slama“. Puno je toga bilo…
- I kratki film „Eko Babilon“…
Da, prikazan je na Reviji amaterskog filma u Zagrebu, zatim na beogradskom Green screen festivalu, a potom i u Rojcu. Drag mi je taj uradak, u njemu sam na svoj način pokušala dočarati važnost očuvanja okoliša, ali i zbunjenost i frustriranost činjenicom da svi govore o ekologiji, ali se i dalje čini puno manje nego što se priča da bi trebalo.
- Ispričala si kako si u jednoj vili u Portorožu gdje ste trebali slikati neke dekorative, prvi put naslikala grane masline na jednom muralu, od tada ne prestaješ taj motiv varirati u svojim radovima…
Joj, ne znam, ima ih već jako puno, posvuda, svako-toliko mi netko dođe i naručiti, traže poklon za krštenje, vjenčanje… pa kombiniram te masline, ptice, tu je već neka poetika oko svega toga, svaki list mi je jedna molitva, da svaki listić svjesno radim misleći na nešto pozitivno, pokušavam se fokusirati na to…
- Tako sad imaš seriju slika maslina koju bi već mogla i izložiti.
Polako. Spremam se ja i za izlagačku karijeru, puno je još toga što želim naslikati, ali mirno, bez forsiranja. Trenutno dosta radim portrete, to je također dio zanata, portretiranje. Znaš već, mrtva priroda, portreti, sve su to viđene stvari, nije nikakvo novo umjetničko otkriće, nešto posebno, ali je jedna vještina. I to je to što mi je pružila Gradska radionica, mogućnost da gdje god dođem mogu obavljati svoj posao, a to je ogromno.
-Odnedavno si počela dobivati poslove i u svom kraju, novine su počele i tamo pisati o tebi, polako se afirmiraš…
Da, to jest jedno priznanje, otvara mi nove perspektive za budućnost. Važno mi je to, treba misliti na egzistenciju, na pronalaženje poslova, ali Gradska radionica mi je poligon i u jednom drugom, socijalizacijskom, smislu. Ovo je nekakva škola suživota, prihvaćanja…
-Da, sa svim brojnim programima koje ovdje organizirate…
Istina, ne samo na programima, svakodnevno kroz ovu kuću u Ljudevita Posavskog 10 prođe jako puno ljudi, ovo je škola života, vrlo je aktivno, pripremaju se stvari, događanja, kuću treba održavati, uči se razvijati međuljudske odnose, poštenje, prihvaćanje, sve one lijepe osobine… Sve je to jako bitno, jer tu imam ne samo vrijeme i prostor, poligon za umjetnost i posao, nego i u području odnosa, svojevrstan poligon života, što je jednako važno.
-Umjesto nekog zaključka, možemo li najaviti sljedeći program Gradske radionice?
Naš prvi sljedeći javni program biti će već iduće subote, 1. srpnja, kad nam u goste dolazi osebujni talijanski glazbenik i književnik Claudio Cojaniz, sa svojim sastavom “New DK Blues Band”. Andrej Rozman – Roza, poznati slovenski pjesnik, dramaturg, glumac i redatelj koji je nedavno objavio i svoju kandidaturu za predsjednika Slovenije predstavit će nam se 8.srpnja, a 9. srpnja Marko Zdravković – Kunac predstavit će Pulsku filmsku tvornicu.
Tekst Daniela KNAPIĆ Fotografije iz arhive Gradske radionice i Debore Trusgnach




