Vanja Đurić: Želim napredovati u svim granama umjetnosti

30.06.2017.

Vanja Đurić iz Pule po struci je turistički vodič koji svoje slobodno vrijeme provodi skateajući, svira gitaru, a u posljednjih nekoliko godina crta. U siječnju 2017. imao je svoju prvu izložbu u Društvenom centru Rojc u Puli u okviru ciklusa „Pulski Mladi Umjetnici“, gdje je imao priliku predstaviti svoje ilustracije u tiskanom i digitalnom obliku, ali i animacije popraćene autorskim glazbenim kompozicijama. Za sebe kaže da se ne smatra nikakvim umjetnikom, ali bi se volio baviti animacijom. Iako su mu neki radovi svojevrsni autoportreti i autorefleksije, smatra kako se rad ne mora nužno vezati uz autora.

Koliko se dugo baviš crtanjem i kakvi su bili dojmovi sa tvoje prve izložbe?

Crtanjem se bavim zadnje dvije godine, iako sam crtao neko duže vrijeme u srednjoj školi kada sam imao 15 – 16 godina. Pošto su mi se zagubili svi radovi iz srednjoškolskih mapa bio sam to zapostavio na jedan duži period. U međuvremenu sam se malo bavio pisanjem poezije, ali sam i od toga odustao. Prošle zime sam si odlučio uzeti mali odmor od posla i sakupio si dovoljno novaca da si priuštim pauzu, uz dovoljno slobodnog vremena ponovno sam se počeo baviti crtanjem i sada brojim već dvije godine da se time intenzivnije bavim i mogu reći da sam sretan i zaista uživam u tome. Na izložbi je generalan feedback bio jako dobar, nekim je ljudima bio zanimljiv output mojih radova, a neki su me pitali zašto se ne bavim stripom ili nekom drugom vrstom umjetnosti. Nažalost, zbog manjka vremena nisam za izložbu uspio pripremiti sve točno onako kako sam ja želio, ali dojam ljudi je bio dobar i dobio sam neke pohvale koje mi zaista znače.

Kako si došao na ideju da izložiš radove na starim TV ekranima?

S obzirom da sviram gitaru u slobodno vrijeme i imam neke autorske glazbene kompozicije – iako moram reći da više improviziram i nagađam nego što zaista znam što radim, nije uvijek sve ispravno i po pravilima, ali volim eksperimentirati – uglavnom, htio sam ljudima to predočiti kroz jedno iskustvo koje ja osobno nisam imao često prilike vidjeti u našim krajevima, a ujedno i kroz neko moje osobno iskustvo stvaranja određenog rada. Nažalost imali smo mali problem i zbog manjka vremena nismo uspjeli nabaviti dovoljan broj slušalica, a htio sam da to bude audio-vizualna izložba. Nešto smo ipak izvukli na kraju, možda je bilo nekih grešaka, ali mi je drago jer sam htio ljudima pokazati to jedno iskustvo umjetničkog rada, pa sam sretan što sam to napravio.

Kakvu ulogu ima glazba u tvom procesu stvaranja radova?

Glazba ima zaista veliku ulogu u mom crtanju, pogotovo na animacijama kada pokušavam zaista sve uskladiti u nekom određenom ritmu, ali bitna mi je i kroz cijeli stvaralački proces. Osim što sam izložio radove popraćene autorskim kompozicijama, neki su radovi uz sebe imali glazbu koja nije moja, to je zato što vrlo često dok crtam slušam konstantno jednu određenu pjesmu – na repeat – i onda mi nekako baš ta pjesma ima poveznicu s određenim radom i utječe na sam smjer razvoja tog rada. Zato mi je i bio zanimljiv taj način izlaganja radova uz glazbu, da ljudima na neki način pružim uvid u moje osobno iskustvo stvaranja određene ilustracije ili animacije.

Radiš li inače svoje ilustracije preko digitalnog medija ili ih crtaš na papiru?

U većini slučaja radim digitalno, vjerojatno oko 90 posto radova je digitalno nacrtano, ali radim i na papiru i na platnu. Do sada sam napravio jedno šest ili sedam platna. Inače, kada crtam u digitalnom obliku ilustracije su zapravo dosta male, a platna su mi veća, a i tehnika crtanja je puno drugačija pa mi je to veliki izazov pomoću kojeg ujedno i učim i uočavam vlastite pogreške. Platna mi oduzimaju puno više vremena, a u posljednje vrijeme ga baš i nemam jer puno radim. Ali moram reći da me od slikarstva puno više zanima animacija. U animaciju sam se baš zaljubio – u čitav taj proces koji zahtjeva izrada animacije. Sama činjenica da crtaš i po šesnaest sati ili više za jednu animaciju od svega nekoliko sekundi i onaj osjećaj kada vidiš te pokrete koji sada izgledaju kao crtani film bez greške i preskakanja, to mi je odlično. Shvatio sam da mi se to sviđa i da ću rado tri dana raditi na deset sekundi animacije, ali ću u tome uživati u potpunosti, u cijelom tom procesu. Vidjeti finalni produkt iza kojeg stoji toliko truda i volje, to je zaista jedinstven osjećaj.

Postoji li neki koncept iza tvojih radova, nešto što te inspirira?

Ideja sama po sebi, a ponekad me inspiriraju i ljudi koje susrećem. Imam te neke radove koji pokazuju ljude u svakodnevnim situacijama, situacijama koje ih oslobađaju, kada se bave stvarima da ne bi razmišljali. Tako su meni crtanje i skate aktivnosti koje me najviše oslobađaju. Ali se u svojim ilustracijama uglavnom baziram na tijela, većinom ženska, to mi je nekako najdraže. Volim crtati razne poze tijela, najčešće izbacim glavu, iako ponekada nacrtam i lice ili ubacim neku pozadinu, ali volim biti linijski jednostavan. Često crtam bez previše promišljanja i jednostavno povlačim linije. Imam podosta tih erotskih radova – iako nemam samo to – linijski mi se najviše sviđaju jer mogu svašta izvući iz njih, mogu neke dijelove izbaciti ili spojiti u neku drugu liniju, igrati se sa pozitivnim i negativnim prostorom i fokusirati se na tu neku isprepletenost između dvoje ljudi što mi je jako zanimljivo, a i estetski privlačno. Kako svoje radove objavljujem na Instagramu, gledao sam što drugi ljudi rade i čime se bave i vidio sam da ima jako puno korisnika koji rade slične stvari kao i ja i volim komunicirati s ljudima koji vole iste stvari, a i promatrati kako oni povezuju linije, na što se fokusiraju.

Koliko su umjetnicima društvene mreže poput Instagrama važne da bi se probili i pokazali svoje radove?

Instagram je jedina platforma koju ja osobno koristim za dijeljenje svojih radova jer mi je najjednostavniji i najbrži. Meni se osobno sviđa ideja da mogu svoje radove dijeliti s ljudima koji su možda na drugom kraju svijeta i koji me osobno ne poznaju. Čak mi je i draže kada ljudi ne znaju tko sam ja jer tada gledaju i ocjenjuju moj rad bez konteksta, ne vežu ga na mene i moju osobnost. Volim i mogućnost povezivanja s ljudima s kojima dijelim slične interese jer uvijek mogu nešto naučiti od njih, a i oni od mene.

Da li misliš da postoji hiperprodukcija umjetnosti danas i kako uopće biti vidljiv među svim tim ljudima?

Rekao bih da postoji, ali zato je tu ta jedinstvenost koju nemaju svi. Ja moram reći da svoje radove ne smatram jedinstvenima, kao što sam već rekao, postoji velik broj ljudi koji rade slične stvari kao i ja, ali svi imamo neke vlastite ideje i kad tad će jedna od tih ideja biti dovoljno dobra i originalna da izraste u nešto jedinstveno. Ako imaš dobru ideju, ako se trudiš, ako vježbaš i ako dobro radiš netko će te prepoznati. Umjetnost je bezgranična, a danas nam je svima puno dostupnija i zato postoji prezasićenost, ali to ima i negativne i pozitivne strane.

Kažeš da je umjetnost svima puno dostupnija. Da li misliš da je danas nužno imati formalno obrazovanje da bi bio umjetnik ili se možeš sam educirati do te potrebne razine?

Iskreno, meni je jako žao što nemam formalno umjetničko obrazovanje i svjestan sam vlastitog neznanja, često se grizem zbog toga. Želim napredovati u svim granama umjetnosti i nabavio sam si cijeli niz knjiga koje čitam i proučavam. Mislim da se možeš sam educirati ako imaš oko, strpljenja, volje i discipline i naravno ako to voliš. Mislim da je teže ubaciti se u taj način razmišljanja i gledanja na stvari, ja recimo nekad nešto radim, a da ni ne znam da to ima ime, definiciju, začetnika i tako dalje. Radim nešto jer mi je ta ideja pala na pamet, instinktivno. Teško je kad osvijestiš koliko toga zapravo ne znaš, zato smatram da je bitno formalno obrazovanje, ali nije nužno.

Da li se danas miješaju granice visoke i niske umjetnosti kada je sve puno pristupačnije?

Naravno i s jedne strane je to super, sve je pristupačnije i svi se mogu u nečemu iskušati. Lakše je naučiti nešto ili doći do određenih informacija, lakše je pokazati svoj rad i dobiti feedback. Samoukim umjetnicima ili umjetnicima koji se bave umjetnošću koja je (do nedavno) smatrana niskom ili DIY također su dostupnije izložbe i galerije. S druge strane opet postoje loše posljedice toga, količina radova koji nam se nude je puno veća, radovi su jeftiniji, a kvaliteta opada. Ljudi sve manje posjećuju galerije jer imaju sve na internetu i možda manje cijene umjetnost. Tu ne mislim na određene krugove ljudi već na širu javnost. Nekada kada te nešto zanimalo morao si izaći iz kuće i prošetati se barem do knjižnice da dođeš do neke informacije ili slike, i tada bi ju gledao i proučavao možda čak i satima, danas to ljudi ne rade jer im nije potrebno.

Imaš nekoga tko je utjecao na tvoje crtanje ili uopće time da se baviš umjetnošću?

Što se tiče ljudi koje trenutno pratim i koji rade stvari koje se meni jako sviđaju, tu su Regards Coupables, Just call me Eve i Petites Luxures. Od priznatih umjetnika ne bi sada nikoga posebno izdvojio, ali imam puno utjecaja i od njih. Moj nono je bio kolekcionar pa sam kao mali svakodnevno satima bio okružen slikama i raznim umjetničkim radovima, tako da sam svjesno ili nesvjesno svakako upijao to što me okružuje, što je sigurno puno utjecalo na mene i na to da uopće počnem crtati.

Imaš li neke planove za budućnost? Planiraš možda neku izložbu?

Iskreno ne bi volio opet imati izložbu jer mi je prvi put bilo dosta napeto, ne volim biti u centru pažnje. Možda bih volio napraviti jednog dana nešto malo drugačije ili nekakvu izložbu, ali da ne moram biti tamo, da se ne moram objašnjavati i predstavljati. Najradije bih da nitko ne zna ni tko sam ja, da samo iskusi te radove i to je to. U budućnosti bih volio raditi animacije, ali trenutno ni ne razmišljam o tome jer znam da nemam i neću u skorije vrijeme imati slobodnog vremena za to. Najbliži planovi su tiskanje majica pa ću onda vidjeti kako će to izgledati. Osim toga radio bih privjeske i bilježnice i animacije na papiru odnosno „flipbooks“, to me najviše veseli. Vjerujem da će mi i Instagram dosta pomoći oko promocije toga.