Može li pjesnik postati predsjednik? – susret s umjetnikom riječi Andrejem Rozmanom-Rozom
Predstavom „Zaničniško odmaševanje suverenosti“, ili „Nulističko otčepljivanje suverenosti“ nedavno se u Gradskoj radionici predstavio slovenski multi-talentirani umjetnik Andrej Rozman Roza. Kazališni redatelj, humorist, dramaturg, producent i glumac, Rozman za sobom ima preko 40 ostvarenih predstava, ali i tridesetak knjiga poezije, proze i prijevoda, kao i nekoliko filmskih uloga. Do 
njegovih knjiga za djecu u slovenskim se knjižnicama teško dolazi jer su stalno razgrabljene, a najpoznatiji je po šaljivim pjesmama za djecu koje redovito izvodi uživo prilikom posjeta školama i vrtićima. Mnogi ga smatraju najvećim živućim slovenskim pjesnikom, a on posljednjih godina – otkako je osnovao vlastitu vjersku zajednicu Nulista – sebe predstavlja duhovnim vođom, kenguruom. Pulskim je nastupom najavio i svoju kandidaturu za Predsjednika Slovenije.
Odmah na početku predstave ispričao se što se cijeli obred (u kojem ga na scenografski složenijoj pozornici prate glazbenici) neće moći obaviti „zbog vjerskih poteškoća gostovanja u drugoj državi“, ali će zato biti izvedena kraća inačica „Kenguru je tu“. Naredna dva sata pažnju publike držao je transformacijama u šarolike slovenske likove koji su izvodili njegove pjesme, poput natporučnika Edwarda Tropeca s pjesmom „Intranacionala“ koja slavi razmnožavanje isključivo unutar slovenske nacije, Josipa Kište koji je izrecitirao poučnu priču o tome kako je žena alkoholičara suzama uništila kanape i tako izazvala mužev pravedni bijes, ili Mihaela Šustera s najbržom pjesmom, koja je završila u zidu. Na repertoaru se našla i jedna pjesma za „globalno področje“, napisana na engleskom, koja – parodirajući militantni Laibach stil – Sloveniju slavi kao „the nation on the best location“. Tijekom nastupa Roza je uz pomoć publike odigrao i fragmente svog prijevoda grčkog mita o Piramu i Tizbi, da bi kraj nastupa iskoristio za predstavljanje svoje nove religije, Zaničništva, vjere u nulu iz koje sve nastaje, oko koje se sve vrti i u kojoj će sve okončati. Kenguru Roza je zainteresiranim prisutnima ponudio i pokrštavanje u novu vjeru, a publiku je uspio animirati i na recitiranje molitve slovenskom jeziku iz Zaničniške pjesmarice koju je prisutnima podijelio. Obraćanje puku okončano je zajedničkim pjevanjem (također uz pomoć pjesmarice) njegove antikapitalističke pjesme na glazbu poznate „Bella ciao“.
Nakon ovog intenzivnog uprizorenja, porazgovarali smo s vrhovnim zaničniškim kenguruom…
Svačim si se bavio, „ozbiljnim“ i „neozbiljnim“ stvarima, za djecu i za odrasle, prevodio si Molierea, pa čak i Shakespearov „San ljetne noći“ i „Oluju“, ali kroz sve što radiš provlači se zajednička linija nečeg dječjeg, razigranog. Kao jedan svoj rani uzor negdje si spomenuo Pipi Dugu Čarapu – da li je njen ludistički način obilježio tvoj životni put? Jesi li imao lijepo djetinjstvo?
Imao sam krasno djetinjstvo na selu, uz šume i potok. Onda sam se zbog osnovne škole morao preseliti u Ljubljanu, gdje sam imao sreću dobiti nekoliko doista čudesnih prijatelja, s kojima sam potom odrastao i oblikovao svoj odnos prema svijetu. »Pika Nogavička« je snažno obilježila moj pogled na svijet i utvrdila mi je vjeru u to da je životna radost moćnija od zadrtosti i ljubav moćnija od neprijateljstva. U to još uvijek vjerujem, a ujedno sam i svjestan odgovornosti koju umjetnici imaju prema društvu. Pipi Duga Čarapa mi se čini odličnim primjerom tog odgovornog ponašanja, taj način kako se je Astrid Lindgren pomoću literature suočavala s neljubaznošću svijeta, koji je u vrijeme nastanka te knjige bio usred svjetskog rata.
Što se može pitati čovjeka koji se kandidirao za Predsjednika Slovenije? Može li (klaun i) pjesnik postati predsjednik?
Kao umjetnik riječi osjećam se nekom vrstom svećenika, duhovnog vođe, jer religija i umjetnost imaju zajedničke korijene, a i funkcija Predsjednika Slovenije bi trebala biti nešto slično. Duhovni vođa Slovenskog naroda. Budući kod nas samo Predsjednika doista bira narod, dok je prava politička snaga u rukama stranaka, smatram da Predsjednik ne može biti član stranke. Ne samo u smislu da tijekom mandata zamrzne članstvo u stranci, nego uopće ne bi smio biti iz stranačkog svijeta, već iz redova civilnog društva. Na samu kandidaturu me ponukao jedan stari školski drug, koji mi je jedan dan rekao: »Ja sam shvatio, ti bi trebao biti Predsjednik.« Tako sam i ja shvatio da bi moja kandidatura mogla biti logičan nastavak onoga što radim u kazalištu.
Što želiš time postići?
Kandidirao sam se jer se osjećam glasom naroda, imam potrebu ljude otrijezniti, objasniti im neke stvari, jer ih mediji u službi kapitala guše nesretnim pričama, šire strah i sklanjaju pozornost s bitnoga. Kritičan sam prema slovenskoj politici, prema nekim konkretnim stvarima. Ranije sam već želio pokrenuti i nekakvu Internet televiziju na kojoj bi se o tim temama razgovaralo. Vjerojatno ćemo to i napraviti na jesen u Lutkovnom gledališću u Ljubljani, diskusije npr. o tome zašto u školama, za razliku od sporta, ima jako malo kulture. Kulturizacija osnovnih škola – to mi se čini da je vrlo nužno. To bi bio početak neke javne, nove televizije. Na kandidaturu sam se odlučio kad sam shvatio da tako mogu dobiti najveću priliku iskazati to što mislim široj publici, kroz veću medijsku eksponiranost. Predsjednik republike je simbolična funkcija i mogla bi biti i protiv Vade, koja je uvijek stranačka. A uvjeren sam da nam je upravo stranačka politika stvorila katastrofu koju imamo. U tom smislu mi je uzor naš pokojni predsjednik Janez Drnovšek, koji je smatrao da je Predsjednička funkcija civilna. Uzor mi je od onog trenutka kad se, doznavši za svoju bolest, odlučio početi liječiti prirodnim lijekovima i metodama, s naglaskom na duhovnost. Ja se zato kandidiram kao duhovni vođa, a političarima koje tvore vladu sam možda dvorska luda.
Pulska izvedba tvog „Nulističkog otčepljivanja suverenosti“ bila je svojevrsna generalna proba ili početak tvoje predizborne kampanje?
U stvari se ništa nije promijenilo od kad sam se javio kao predsjednički kandidat, i dalje izvodim svoje predstave, među kojima je i ova kabaretska predstava smještena u religijske okvire. Uz ostalo, u njoj predstavljam svoju vjersku skupinu Nulista, u kojoj sam vođa, vrhovni kenguru. Utemeljio sam je 2009. kad nam je glavni vjerski postulat bio da vjerujemo u 0% poreza na knjige, i dio je repertoara mog Rozinteatra. U međuvremenu, usklađivanjem s EU zakonima, dobili smo mogućnost nulte stope poreza na knjige. Tako bi se naša vjera bila ostvarila, da se sada mogućnosti nultog 
poreza na knjige nije suprotstavlja naša vlada i da lani nismo svoju vjeru proširili i na uvjerenje da je na Zemlji moguće postići i nultu stopu siromaštva i zagađenja prirode. Zato moramo i dalje ustrajati u osnaživanju naše vjere. U stvari, svi njeni postulati su ujedno temeljne točke mog predsjedničkog programa.
Ova kandidatura nije tvoj prvi korak u svijetu politike- u Sloveniji si poznat kao aktivist i glasan prosvjednik koji svoje stavove često izrecitira i u stihovima. Odnos politike i umjetnosti je često turbulentan. Smatraš li da umjetnost u današnje vrijeme može biti korektiv politike?
Umjetnost bi morala imati utjecaj na ljude i ako umjetnici osjećaju odgovornost prema društvu u kojem žive čini mi se normalnim da su u prijelomnim vremenima politički aktivni kao predstavnici civilnog društva. Stranke djeluju na način mase, a mi umjetnici smo individualisti, ponekad i glasnogovornici za ljude koji u našim djelima prepoznaju svoj svijet. Imamo znanje i moć, moramo ih upotrijebiti kada je to potrebno. Jedan takav primjer je nedavni nastup poznate slovenske spisateljice, pjesnikinje, glumice i šansonjerke Svetlane Makarovič, pod naslovom „Nosil bom rdečo zvezdo“ na kojem sam i sam imao kratku intervenciju. Okupilo se jako puno ljudi, jer je koncert ujedno bio prosvjed protiv tendencija poricanja socijalističke prošlosti u Sloveniji. Glas naroda je tu bio neupitan – masovnim dolaskom jasno su pokazali da se ne slažu s vladajućima. Za one koji ne znaju, ili se ne sjećaju, prva slovenska država bila je socijalistička. Kako zanijekati vlastite državotvorne temelje? U našoj Nulističkoj vjeri imamo i svoje svece – jedna je Marlene Dietrich, koja se u ključnom trenutku znala suprotstaviti svome narodu, te George Harrison koji je imao hrabrost sav svoj tadašnji kapital uložiti u produkciju filma „Life of Brian“ Monty Pythona. Mi vjerujemo da vjerski obred ne mora biti dosadan, na njemu možemo pjevati, plesati, smijati se. Također, bili smo započeli s misama nedjeljom u podne, kad je sunce u ravnodnevnici između istoka i zapada, ali vjernici su se počeli osipati, jer u to vrijeme žele biti sa svojim porodicama…
Na pulskom uprizorenju nije bilo hrabrih kandidata koji bi prihvatili tvoju ponudu pokrštavanja, pa smo tako ostali prikraćeni za sam obred. Koji su uvjeti »prijelaza« u tvoju vjeru?
Za sada je za pristup vjerskoj zajednici dovoljno da prihvatiš vjeru u mogućnost svijeta bez zagađenja i siromaštva, tako da to i nije neka posebna priča. Nemam nikakvih evidencija o pristupima i istupanjima, samo mailing listu. Za sada se vjera razvija polako i ima još puno mogućnosti razvoja. S krštenjima još nisam masovnije krenuo, imao sam tek nekoliko pokusnih. Prepuštam se vremenu i sad tijekom kampanje ću vjeru staviti malo po strani, kako ljudi ne bi mislili, da mi je stalo samo do reklame za moj teatar i da s kandidaturom ne mislim ozbiljno.
U predstavi je bilo nekih čudnih detalja iz povijesti Slovenije. Koliko je u tome što radiš fikcije, a koliko realnosti?
Fikcija je, skoro sve je fikcija, ali ipak iza nje postoji i nekakva realnost. Ja se s nacionalizmima zajebavam, iz nacionalizma radim komediju, a istovremeno govorim i neke istine o tom narodu i pomažem mu, da se probudi iz sna. Potrebno je poznavati povijest i kad znaš prošlost, ne možeš bit nacionalist.
Stvaraš li svojim pričama i pjesmama neku novu slovensku mitologiju? Bolju od Laibacha?
Laibach su malo mlađi od mene, takvima ih i vidim. Ako postanem predsjednik države sa teritorijem bit će to teže negoli imati fiktivnu državu. Prostor za svoju vjeru ja imam tamo gdje i jest prostor za vjeru, u ljudskim mislima. Oni pak za svoju državu nemaju, za državu potreban, teritorij. Tako da mislim da je razlika među nama poprilična. Da ne pričam o tome kako ja vjerujem u improvizaciju, a čini mi se da je ona kod njih namjerno ukinuta.
Kad spominješ improvizaciju – zaslužan si i za pokretanje danas u Sloveniji vrlo popularnog žanra, improvizacijskog kazališta. Gledališće Ane Monroe, koje si osnovao s 
nekoliko prijatelja, danas je samostalna slovenska kulturna institucija koja godišnje proizvede više festivala, a kad si počinjao s »Pocestnim gledališčem Predrazpadom« ulično i improvizacijsko kazalište u tadašnjoj Jugi nisu postojali…
Počeo sam se baviti kazalištem jer sam s prijateljima odlučio da se trebamo protiv sistema, koji nam se već tada činio previše potrošačkim, boriti umjetnošću na ulici. U početku nismo imali pojma kako se to radi, potom smo uspjeli dobiti sredstva za ulični festival, upoznali najprije zagrebačko Kugla glumište, zatim i mnoge strane teatre i od njih smo učili. Unatoč tome, raspali smo se i nastalo je Gledališče Ane Monro, s kojim smo 1983. zaskvotali prazan đački dom i tamo započeli s redovnim scenskim programom. Nakon četiri godine preselili smo se u pravu 
malu kazališnu dvoranu KUD France Prešeren, gdje smo započeli i s improvizacijskim kazalištem. To je postalo pravi hit i brzo se proširilo, tako da danas postoji čak i srednjoškolska impro liga. To me jako veseli, jer mislim da je savladati improvizaciju jedna od najvažnijih stvari u životu. S jedne strane osnažuje samopouzdanje, a s druge je za improvizaciju nužno konstruktivno sudjelovanje cijele ekipe. Ima formu sportske utakmice, a ujedno potiče domišljatost.
Osim djetinje razigranosti, još jedna zajednička odrednica u svemu što radiš je humor, uglavnom satira i parodija. Kažeš da u svemu tražiš smiješnu stranu i mogućnost totalnog obrata, a kao uzora često ističeš Hašekovog „Dobrog vojnika Švejka“. Koliko, po tebi, humor može utjecati na društvo? Može li nam smijeh biti lijek?
Smisao za humor je obrambena distanca koju imamo prema stvarnosti, da se možemo smijati i vlastitoj nesreći, jer smo duhovno iznad nje. Humor može biti i grub, mnogi ga upotrebljavaju za širenje neprijateljstva. Ujedno je humor lijek za ponižavane i povrijeđene, jer se bar mogu šaliti na račun bezdušnih vlastodržaca.
Razgovarala Daniela KNAPIĆ Foto arhiva Gradske radionice i internet
