Od „Nema nade“ do „Bandiere rosse“ – Viva la Pola! u znaku punka

18.07.2017.

Već se godi­nu dana u svi­je­tu raz­nim doga­đa­nji­ma obi­lje­ža­va 4. deka­da pun­ka, kon­tro­verz­nog glaz­be­nog prav­ca i život­nog sti­la kojem se, nakon godi­na geto­iza­ci­je i pri­je­zi­ra od stra­ne sred­njos­tru­ja­ške kul­tu­re, napo­kon – a neki kažu i pre­kas­no i pre­tje­ra­no uli­zi­vač­ki – oda­je dos­toj­na počast. Tako je i ovo­go­diš­nje izda­nje Viva La Pola! fes­ti­va­la, odr­ža­no u petak, 14. srp­nja, u klu­bu Uljaniku, bilo u cije­los­ti posve­će­no tom jubi­le­ju. Prije sve­ga nas­tu­pom zvi­jez­da veče­ri – ljub­ljan­skih legen­di Pankrta, jed­nog od prvih punk ben­do­va u istoč­noj Europi i jed­ne od naj­u­tje­caj­ni­jih gru­pa tadaš­njeg jugos­la­ven­skog novog vala.

image005 (1200x900)Osim Pankrta nas­tu­pi­lo je još pet ben­do­va koji su koli­ko-toli­ko pru­ži­li pre­sjek raz­nih pra­va­ca u koji­ma se punk širio u svo­ja četi­ri deset­lje­ća. Kako pul­ska publi­ka nije navik­la na rane kon­cer­te, a ovaj je zapo­čeo već u 20 sati, možda naj­te­ži zada­tak ima­li su ben­do­vi koji su mora­li pro­bi­ti led na goto­vo praz­noj tera­si Uljanika – osi­ječ­ko-pul­skom zaje­bant­skom punk ban­du s 20-godiš­njim sta­žem Tarzan u duns­t­fla­ši, te pul­skim vete­ra­ni­ma Đeni Bržendom, Emilom Kolakom, Wolfangom Erešem – Wolgijem i Nenadom Rašetom – Žaretom s nji­ho­vom „Ovrhom“, ben­dom poz­na­tim po anga­ži­ra­nim tek­s­to­vi­ma. Nedostatak publi­ke nije ih omeo u tome da svo­je nas­tu­pe otpra­še srča­no i pan­ker­ski neo­p­te­re­će­no. Saša 21, band Saleta Verude, ex gita­ris­te KUD Idijota, isko­ris­ti­lo je „svoj“ ter­min u 21 sat (odak­le im i ime, jer Sale objaš­nja­va kako su već u godi­na­ma kad im on naj­bo­lje odgo­va­ra, budu­ći su im kas­ni­ji nas­tu­pi pos­ta­li pre­na­por­ni) i do kra­ja su svo­jim „boogie punk roc­kom“ uspje­li i ras­ple­sa­ti neke od još uvi­jek rijet­kih posje­ti­te­lja. Ujedno, naj­a­vi­li su kako rade na svom dru­gom albumu.

image015 (900x1200)Sljedeći su se na Uljanikovu pozor­ni­cu pope­li deč­ki iz riječ­kog Grča, ban­da poz­na­tog po teatral­nim nas­tu­pi­ma i mrač­nim zvu­ci­ma popra­će­nim hor­ror tek­s­to­vi­ma i (umjet­nom) krv­lju. Na kon­cu, valj­da žele­ći poka­za­ti da su zapra­vo „good guys“ koji se samo igra­ju, fron­t­man Zoff je žena­ma u publi­ci podi­je­lio karanfile.

Za nji­ma su se, kao zad­nje zagri­ja­va­nje pred Pankrte, pred­sta­vi­li i novi-sta­ri „evil boys“, The Black Bellis. Nastao lani kao jed­no­krat­ni pro­jekt, lokal­na „super­gru­pa“, bend je pre­dvo­đen legen­dar­nim Mirom Kusačićem i Damirom Bačcem – Belijem. Bend je sas­tav­ljen od iskus­nih glaz­be­ni­ka koji su muzi­ci­ra­li u mno­gim legen­dar­nim pul­skim punk i r’n’r ben­do­vi­ma, a ni danas –nakon godi­nu dana zajed­nič­ke svir­ke – nisu sigur­ni hoće li biti samo kra­ći pro­jekt ili će nas­ta­vi­ti sa zajed­nič­kim radom. Negdje na pola nas­tu­pa, kao poseb­no izne­na­đe­nje, ugos­ti­li su čla­no­ve Problema (bez pje­va­ča Marina Piuka koji je u Australiji), ben­da koji je kon­cem sedam­de­se­tih zako­tr­ljao punk u Puli, te su zajed­no otpje­vav­ši hito­ve Problema “Čitav je moj život bio sra­nje”, “Momak ti si lud” i “Grad izo­bi­lja”, kao i „Vjeran pas“ riječ­kih Termita i „Narodnu pje­smu („Ni jed­ne nema bolje od naše poli­ci­je“)“ od Parafa, te tako lije­po zaokru­ži­li svoj nas­tup i pri­pre­mi­li teren za Pankrte.

image020 (1200x900)Oni su, pak, na pozor­ni­cu ule­tje­li s „Ni več upa­nja“, „nema više nade“, reče­ni­com kojom zapo­či­nje jedan od nji­ho­vih prvih hito­va „Lepi in praz­ni“ Nizali su potom sta­re uspješ­ni­ce poput „Metka se ne more več žogat“, “Ljubljana je bula­na”, „Punca, ne še umret“, „Ostan rajš pr men“, „Totalna revo­lu­ci­ja“, „Anarhist, pan­krt in ludist“ i novi­je “To ni več Slovenija” dodav­ši i posve­tu KUD Idijotima i pokoj­nom Tusti kroz pje­smu “Blago” koju su sni­mi­li i za kom­pi­la­ci­ju „Za tebe”. Nastup su okon­ča­li “Bandiera rossom”, što je još jed­na povez­ni­ca s KUD Idijotima, s koji­ma ima­ju i zajed­nič­ki hit „Svršimo zajedno“.

U Rojcu pos­to­ji graf­fit „Punk nije mrtav, ali smr­di“. Takav je i dojam s ovog fes­ti­va­la – pun­ke­ri više nisu u špi­ci, nisu miriš­lji­vi mla­di nabri­jan­ci, ali se i ne daju. Potvrdilo je to puno poma­lo zbu­nje­nih, nabo­ra­nih, ali nasmi­ja­nih lica okup­lje­nih sta­rih pun­ke­ra koji rijet­ko izla­ze, ali su im ovak­ve pri­go­de nešto poput nji­ho­vih „susre­ta generacija“.

Tekst i foto­gra­fi­je Daniela KNAPIĆ