Samo vizualni stil
KINO: DUNKIRK, redatelja Christophera Nolana
Nakon što je na prijelazu tisućljeća zabljesnuo trilerom složene strukture „Memento“, britansko-američki redatelj Christopher Nolan okušao se u filmovima različitih žanrova i različitih produkcijskih uvjeta, a njegov posljednji film „Dunkirk“ je ratne tematike, snimljen prema istinitom događaju.
Radnja se bavi operacijom kod francuskoga gradića Dunkirk početkom Drugog svjetskog rata, kada su savezničke mornaričke snage evakuirale nekoliko stotina tisuća svojih vojnika stiješnjenih njemačkim trupama. Nolan se usredotočio na tri priče, koje izdvaja u tom silnom mnoštvu ljudi i njihovih sudbina.
Prva je priča britanskog vojnika koji za dlaku izbjegava njemačke metke i zatim ulaže nadljudske napore da se dokopa broda s kojim će biti transportiran u Englesku. Druga priča odnosi se na pilote britanskog zrakoplovstva koji se bore s njemačkim lovcima, a treća prati civilnu posadu malog brodića koja želi pomoći u evakuaciji.
Nolanov pristup vrlo je neobičan, budući da likove prati gotovo dokumentaristički i ulaže mali napor u njihovu karakterizaciju, čak je i najveća zvijezda filma Tom Hardy maskirani pilot kojemu lice vidimo tek u zadnjem kadru. Zbog toga je Nolanov film lišen emocija u odnosu na, primjerice, Spielbergov spektakl „Spašavanje vojnika Ryana“, a nedostaje mu i filozofskog, metafizičkog naboja ratnih filmova poput „Tanke crvene linije“ (Terrence Malick) ili „Lovca na jelene“ (Michael Cimino).
Jedino u čemu Nolan briljira je vizualni stil, budući da je film impresivno snimljen (direktor fotografije Hoyte van Hoytema), a prizori zračnih bitaka izgledaju doista nenadmašno, ali to nije dovoljno za neki jači doseg. „Dunkirk“ svakako valja pogledati, ali vjerojatnost da će ući u antologiju ratnog filma mu je vrlo mala.
Elvis Lenić





