Stantonov odlazak

U petak 15. ruj­na pre­mi­nuo je glu­mač­ki vete­ran Harry Dean Stanton (rođen 1926), koje­mu su tepa­li da je naj­poz­na­ti­ji spo­red­ni glu­mac ame­rič­ke kine­ma­to­gra­fi­je, što i nije dale­ko od istine. 

Iako je nje­go­vo ime poz­na­to tek manjem bro­ju gle­da­te­lja, čak i oni sla­bi­je pot­ko­va­ni pre­poz­na­ju nje­go­vu ispi­je­nu poja­vu i koš­ča­to lice pro­dor­nih oči­ju kao neza­obi­laz­nu sas­tav­ni­cu suvre­me­nog ame­rič­kog fil­ma. Teško je nabro­ja­ti sve kla­si­ke s koji­ma je Stanton sura­đi­vao, poput Sama Peckinpaha (Pat Garrett i Billy the Kid), F. F. Coppole (Kum), Ridleyja Scotta (Alien), Arthura Penna (Dvoboj na Missouriju), Davida Lyncha i broj­nih drugih.

Wim Wenders dao mu je glav­nu ulo­gu u zna­me­ni­tom fil­mu „Paris, Texas“, pre­ma sce­na­ri­ju Sama Sheparda, a kada bi tre­ba­lo opi­sa­ti Stantonov glu­mač­ki stil možda bi naj­bo­lje pos­lu­ži­la nje­go­va ulo­ga u pre­kras­nom Lynchovom fil­mu „The Straight Story“. Stanton tamo glu­mi teško boles­nog čovje­ka koje­mu dola­zi u posjet sta­ri brat (tako­đer izvr­s­ni Richard Farnsworth) nakon deset­lje­ća šut­nje. Stanton se pojav­lju­je samo u zavr­š­noj sek­ven­ci fil­ma, izmi­je­ni neko­li­ko rije­či s bra­tom i zatim se kadar pre­ba­ci na noć­no zvjez­da­no nebo, a taj nje­gov nas­tup bri­ljan­tan je pri­mjer kako mini­ja­tur­nim glu­mač­kim pote­zom izra­zi­ti neiz­mjer­no puno.

Harry Dean Stanton glu­mio je u otpri­li­ke dvjes­to fil­mo­va i tele­vi­zij­skih seri­ja, ali nikad nije stao iza kame­re poput svo­jih broj­nih kole­ga, u reda­telj­ski posao nije se htio mije­ša­ti. Dodatnu kre­ativ­nost izra­ža­vao je pje­va­ju­ći i svi­ra­ju­ći gita­ru u svo­jem bendu.

Elvis Lenić