„Barufe“ Goldonija i Lucića u Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula

15.11.2017.

Istarsko narod­no kaza­li­šte Gradsko kaza­li­šte Pula s kopro­du­cen­ti­ma Gledališčem Koper (Slovenija), Slovenskim narod­nim gle­da­liš­čem iz Nove Gorice (Slovenija) i Slovenskim stal­nim gle­da­liš­čem iz Trsta (Italija), naj­av­lju­je dvi­je dvo­ran­ske pret­pre­mi­je­re (čet­vr­tak, 16. i petak, 17. stu­de­no­ga u 20 sati) i jed­nu dvo­ran­sku pre­mi­je­ru (u subo­tu, 18. Studenoga u 20 sati) pred­sta­ve „Barufe“ Carla BARUFE_repriza-KP_LowRes_PeterUhan_019Goldonija i Predraga Lucića. Redatelj je Vito Taufer, a u glav­nim ulo­ga­ma igra­ju: Gojmir Lešnjak Gojc, Marjuta Slamke, Patrizia Jurinčič Finžgar, Rok Matek, Iztok Mlakar, Petra Blašković, Elena Brumini, Nika Ivančić, Luka Cimprič, Kristijan Guček, Igor Štamulak, Andrej Zalesjak i Gorazd Žilavec.

„Kada se zna što se hoće, tada se iznim­no dram­sko dje­lo može pri­la­go­di­ti suvre­me­nim men­ta­li­tet­skim i poli­tič­kim okol­nos­ti­ma, a da ništa ne izgu­bi od svo­je sve­vre­me­nos­ti. To je uspje­lo Predragu Luciću, pre­vo­di­te­lju tek­s­ta na hrvat­sku čaka­vi­cu i slo­ven­skom reda­te­lju Viti Tauferu u nji­ho­voj suvre­me­noj inter­pre­ta­ci­ji Ribarskih sva­đa Carla Goldonija. Od pra­izved­be na kar­ne­va­lu u Veneciji dav­ne 1762. Ribarske sva­đe nisu izgu­bi­le ništa od svo­je­ga duha, što­vi­še čini se da je nji­hov sadr­žaj danas ite­ka­ko aktu­alan – ponaj­pri­je zbog same pri­če o siro­maš­nim riba­ri­ma i nji­ho­vu živo­tu u malom pri­mor­skom mjes­tu, a onda i zbog neri­je­še­ne mor­ske gra­ni­ce izme­đu Slovenije i Hrvatske, što je u liku sud­skog pomoć­ni­ka na arbi­traž­nom sudu – „koji uspos­tav­lja red tako da siro­ma­si­ma orga­ni­zi­ra vjen­ča­nja i name­će im povolj­ne ban­kov­ne kre­di­te“ – dje­lo­mi­ce dra­ma­tur­ški upi­sa­no u pred­sta­vu. To je pri­do­ni­je­lo sadr­žaj­noj poli­tič­koj aktu­al­nos­ti i reda­telj­sko-glu­mač­koj inter­pre­ta­ci­ji iska­za­noj i mje­ša­vi­nom jezi­ka; istar­sko­hr­vat­skog, pri­mor­skos­lo­ven­skog, slo­ven­skog, tali­jan­skog, nje­mač­kog i mađar­skog“, piše u kri­ti­ci Andrije Tunjića objav­lje­noj u Vijencu.

Priredio B. V.