Zašto istraživati razdoblje socijalizma? – predstavljanje pet godina CKPIS‑a
Da li je Jugoslavija bila totalitarna država ili „ostvarena utopija“? Kako se u njoj „stvarao socijalistički čovjek“, koliko je on imao političkih sloboda i da li ih je mogao imati više? Zašto istraživati razdoblje socijalizma? Koje su lekcije i dobri primjeri iz tog razdoblja koji nam mogu pomoći u suočavanju s izazovima današnjice?, neka su od pitanja postavljenih u ponedjeljak, 6. studenog u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc, na predstavljanju prvih pet godina djelovanja pulskog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS).
CKPIS su 2012., kao znanstveno-istraživačku sastavnicu pulskog Sveučilišta osnovali i vode ga njegovi mladi predavači – povjesničar Igor Duda, etnolog i antropolog Andrea Matošević, muzikologinja Lada Duraković, te kroatist i etnolog Boris Koroman, redom doktori znanosti. Uz njih, u Centru rade i mnogi vanjski suradnici i studenti, zajedno interdisciplinarno proučavajući različite aspekte socijalizma na tlu bivše Jugoslavije, ali i šire. Također (a i u kontekstu aktualne 100. obljetnice Oktobarske revolucije), istražuju i uspoređuju socijalističke i komunističke ideje u devetnaestom i prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, kao i vrijeme post-socijalizma i tranzicije. Iako najavljena, te večeri u Rojcu je izostala prof. Duraković, zbog čega su moderator Vedran Stanić i tri prisutna profesora s žaljenjem ustvrdili kako „neće biti isto“ bez njenih muzikoloških analiza tog povijesnog razdoblja.
CKPIS je otvoren ne samo za studente već i za sve građane, pa je tako i ovo predstavljanje bilo tek dio bogatih aktivnosti Centra koji tijekom akademske godine često organizira i javna predavanja, okrugle stolove i tribine na razne teme iz svog djelokruga, nastojeći privući što raznolikiju publiku. Uz napomenu da se radi o- za cijelu regiju jedinstvenoj – referentnoj točci za proučavanje socijalizma, jer danas u Hrvatskoj „ne postoji jače sijelo ljudi koji bi o tim temama raspravljali bez žući“, Duda je sažeto predstavio dosadašnji rad Centra, kojim su ga u proteklih pet godina uspjeli upisati na domaću i inozemnu kartu akademske zajednice. Pored spomenutih javnih programa i „tiho druženje s knjigom“ kroz rad na znanstvenim projektima, naveo je i živahnu izdavačku djelatnost, brojne objavljene znanstvene radove i publikacije kao i međunarodnu znanstvenu konferenciju „Socijalizam na klupi“. 
Koncem rujna ove godine treće izdanje te konferencije za temu imalo je Komuniste i komunističke partije, okupivši više od sto renomiranih domaćih i stranih znanstvenika. Vrijedi istaknuti i da se, u suradnji s berlinskim Humboltovim Sveučilištem, pripremaju i tzv. doktorske radionice, u početku za desetak doktoranata, a nadaju se da će s vremenom prerasti i u neku vrstu ljetne škole. Dodavši svemu i gostujuća predavanja, predstavljanja knjiga, kao i sudjelovanja na raznim drugim konferencijama, Duda je zaključio da su petogodišnji rezultati Centra iznimno dobri, kako brojčano tako i sadržajno.
Na pitanje zašto je potrebno istraživati socijalizam, Matošević je odgovorio: „Potrebno je kako ne bismo visjeli o niti nego stajali na čvrstoj podlozi, s koje znamo što se događalo i koja je geneza tih procesa“, dodajući kako je, na žalost, danas u našim medijima prisutno jako puno cenzure i auto-cenzure, te se na sam spomen socijalizma i Jugoslavije ta tema odbacuje generaliziranim stavom kako je riječ o „totalitarnoj paradigmi“, a iz takve se argumentacije dalje teško izvući u kvalitetan dijalog kroz koji bi se o tom vremenu moglo raspravljati i u širem kontekstu tadašnjeg post-kolonijalnog svijeta, prikupljajući tako uvide relevantne i za današnju situaciju.
U nastavku večeri sudionici su predstavili neke od segmenata netom okončanog trogodišnjeg istraživanja provedenog u okviru novog projekta Centra, naslovljenog „Stvaranje socijalističkoga čovjeka: Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma“. Istoimeni zbornik radova 
sastavljen je od ukupno 12 tema navedenog projekta, na kojem je radilo 11 suradnika, a upravo ga promoviraju u regiji, pa im tako nakon Beograda i Zagreba predstoji i predstavljanje u Ljubljani. Projekt obuhvaća razdoblje od 1945. do 1990. godine u kojem su se događale značajne promjene u političkom sustavu: od prvotne izrazite usmjerenosti na Sovjetski savez, preko oblikovanja koncepta socijalističkoga čovjeka (kao „slobodne, svestrano stvaralačke ličnosti u društvu ravnopravnih solidarnih ljudi“ čiji glavni ideolog je bio Milovan Đilas) do „samoupravljača“ i njegove konačne razgradnje 90-ih. Primjer Hrvatske predstavlja izvrsnu studiju slučaja u istraživanju jugoslavenskog društva, a u ovome se projektu razmatra i širi povijesni okvir koji obuhvaća druga socijalistička društva kojima su upravljale komunističke stranke. Studijom je obrađen širok izbor pisanih, vizualnih i usmenih izvora, a u interpretiranju je korištena složena multidisciplinarna metodologiju koja uključuje političku, gospodarsku, društvenu i kulturnu povijest, društvenu i kulturnu antropologiju, kulturalne studije i lingvistiku.
Uz ostalo, projekt razmatra Savez pionira, radnički tisak, omladinske radne akcije (koje predstavljaju primjer visoke motiviranosti i mnogoljudnosti koju današnji volonterski projekti ne uspijevaju postići), emancipaciju žena (za očuvanje čijih postignuća se današnje žene, na žalost, moraju ponovno boriti) i druge razine svakodnevice kroz koje se gradio ideal novog, socijalističkog, čovjeka kao pozitivne utopije, jer „utopije su tu da se ne zadovolje, ali da se od njih ne odustaje“. Spomenut je i časopis Praxis, čiji značaj mnogi nastoje umanjiti, pozivajući se na činjenicu da je 1974. zabranjen. „Da, ali trajao je deset 
godina“, odgovara Matošević „a probajte vi danas nešto takvo pokrenuti. Danas ni filozofija, ni knjiga ni promjene nisu u modi i upravo zato na njima treba ustrajati“.
Zanimljivo je da je obrađen i Trst kao u početku svojevrstan pokazatelj svih slabih točaka idealno postavljene Yu-utopije, kao njen „ispušni ventil“, ali i kao točka urušavanja koja je s vremenom „uprljala“ ideal socijalističkog čovjeka i zagadila ga sveprisutnim tupilom globalne konzumerističke anti-utopije.
Među pitanjima publike nakon predstavljanja našlo se i ono: Koliko je vama godina i kako, ako ih niste doživjeli, možete pričati o tim vremenima? Prof. Koroman emotivno je odgovorio: „Našoj je generaciji starija ukinula djetinjstvo, ali jako se dobro sjećamo 91., velikih odmora u školi na kojima su odjednom politička i nacionalna pitanja zamijenila bezazlene dječje teme.“ I Pula, iako pošteđena neposrednih ratnih razaranja, doživjela je veliku ratnu traumu koju svi u sebi nosimo, a taj „rez“ koji nam se tada dogodio CSPIS nastoji danas „liječiti“ i svojim profesionalnim angažmanom.
Tekst Daniela KNAPIĆ Fotografije iz arhive Rojcneta
